Navršilo se trideset godina od ratnog zločina u Ahmićima, pored Viteza, jednog od najokrutnijih ubojstava na prostorima nekadašnje Jugoslavije koji su počinile snage HVO-a nad bošnjačkim stanovništvom. Danas je spomen, ili bolje rečeno prešućivanje tog ratnog zločina među hrvatskim političarima veće nego nakon prvih poratnih godina.

Razbijanju ove tabu teme u hrvatskoj javnosti nisu doprinijele ni presude Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju u Hagu gdje je utvrđeno da je u Ahmićima ubijeno 116 ljudi, da je njih 24 ranjeno, uništeno je 169 kuća i dvije džamije. Haški tribunal je pravomoćno potvrdio da je u taj ratni zločin bila umiješana Hrvatska koja je "ostvarivala sveukupnu kontrolu nad HVO-om" te "rukovodila u planiranju, koordinaciji i organizaciji HVO-a".

Za zločin protiv čovječnosti u Ahmićima Haški tribunal osudio je 13 Hrvata iz srednje Bosne. Za sudjelovanje u donošenju odluke o napadu na Ahmiće, potpredsjednik HDZ-a Bosne i Hercegovine Dario Kordić osuđen je na 25 godina zatvora. Među ostalim osuđeni su Drago Josipović, Vladimir Šantić, Miroslav Bralo i Paško Ljubičić.

U znak sjećanja na žrtve Ahmića, Centar za žene žrtve rata - ROSA, Centar za građansku hrabrost, Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) iz Sarajeva, Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, Regionalna adresa za nenasilno djelovanje (RAND), Sense – Centar za tranzicijsku pravdu iz Pule, Centar za ženske studije iz Zagreba i Ženska mreža Hrvatske organizirale su u Zagrebu, na Trgu bana Josipa Jelačića, prosvjedno stajanje s jasnom porukom "Ne u naše ime".

"Hrvatska treba pokazati spremnost da se iskreno i bez ostatka suoči s počinjenim zločinima, te preuzme odgovornost za prošlost. Samo činovima solidarnosti kroz jasne inicijative koji imaju za cilj razumijevanja uloge Republike Hrvatske u ratu protiv Bosne i Hercegovine moći ćemo reći da se Hrvatska konačno distancira od imperijalne politike Franje Tuđmana", navode udruge te zahtijevaju od predsjednika Republike Hrvatske i predsjednika Vlade da se "javno distanciraju od ratnih zločina počinjenih u naše ime te prekinu sustavnu politiku relativizacije, negiranja i umanjenja ratnih zločina".

"Tražimo jasno formuliranu ispriku i imenovanje jednog trga u Zagrebu po žrtvama Ahmića. Tek kad ratni zločin u Ahmićima postane dijelom hrvatskog obrazovnog sustava, bit ćemo u mogućnosti reći da smo na tragu pravde, odgovornosti i izgradnje mira. Krivnja za zločin je individualna, ali istina o ratnim zločinima kolektivna je, naša, odgovornost", zaključuju.

Antiratne civilne udruge organizirale su i tribinu u zagrebačkom Kulturno-informativnom centru gdje je prikazana video dokumentacija, kao dio interaktivnog narativa „Ahmići – 48 sati pepela i krvi“ u produkciji Sense – Centra za tranzicijsku pravdu. 

Na tribini, koju je moderirala novinarka Snježana Pavić, video-linkom uključila se i Mina Vidaković, direktorica Sense koja je pratila sudske procese u Haagu.

– Važno je da interaktivne narative, koji sadrže nepobitne činjenice utvrđene na Tribunalu, učinimo vidljivima i dostupnima svim zainteresiranima. Nažalost, one se i dalje negiraju i odbacuju, i to danas puno više nego neposredno nakon što je sam Tribunal započeo svoj rad. Važno je da prikazivanjem onoga što se zapravo dogodilo u Ahmićima suzimo prostor za osporavanja koja postoje. Nažalost, nerazuma će uvijek biti. Ali isključivo od nas, na ovim prostorima, ovisi kakva će pravda biti nakon Haga – poručila je Mina Vidaković.

Na tribini u KIC-u sudjelovala je i sveučilišna profesorica Nadežda Čačinović koja je istaknula da se u svakom ratu dogode zločini, ali da se države i društva razlikuju po svom odnosu prema njima, kao i činjenici da li su počinitelji procesuirani, ima li društvo snagu priznati zločine i ispričati se žrtvama, da li je time individualizirana krivnja ili da se, kao u slučaju hrvatskog zločina u Ahmićima, čak pokušalo prikriti zločin.

- Pitanje odgovornosti ima dva aspekta. Prvi je opća odgovornost, da nije počinjen u naše ime. Čak i ono što je napravljeno na pravnom aspektu, legalno, vrlo je oskudno. Zavjere, skrivanje zločina, laganje bili su dio postupanja hrvatske države. Međutim, mi koji živimo u Hrvatskoj i kojoj etnički pripadamo imamo odgovornost. Vidjeli smo osuđene ratne zločince koji su pozdravljeni ljubljenjem ruku. Drugi je aspekt kako doći do stupnja moralne imaginacije koja ne staje samo na utvrđivanju činjenica i kaznenom progonu, jer je svaka vrsta osude nesrazmjerna s obzirom na zločin. Ljudi u Ahmićima su, ne samo hladnokrvno ubijeni, nego je napravljen plan da se ti ljudi pobiju u okviru zamišljene agende čišćenja prostora. Na dnevnoj bazi svjedočimo nametanju akcije izjednačavanja u stilu "pa što i oni su pobili naše", i to čak govore ljudi od kojih se to ne bi očekivalo. Izjednačavanje je postalo normalno. Neophodno je doći do razine na kojoj bi se prije svega institucionalno trebalo poštovati ono što se dogodilo, prihvatiti tu činjenicu, pokazati suosjećanje, učiti i raspravljati o tom zločinu i čovječnosti – kazala je Nadežda Čačinović, komentirajući zašto se 30 godina poslije teško ispričati žrtvama.

- Svaki dan možemo čuti novi popis državnih interesa, što je sve Hrvatska postigla na svom putu od osamostaljenja, gdje smo sve ušli, što sve imamo, Europsku uniju, NATO, Schengen... Sve kako bi se spasio narativ i opravdala cijena koju nitko ne smije dovoditi u pitanje, cijena da je netko stradao zbog svega toga. Ne govori se da je to bio proces koji nije prošao bez žrtava. Pretpostavljam da ima puno ljudi u Hrvatskoj koji smatraju da se sve skupa isplatilo. Ne mogu i nikada tako neću misliti, ne zato što imam nešto protiv tog uspjeha, nego naprosto jer ta vrsta računa ne vodi dobrom. Mora se jasno i glasno priznati što se dogodilo u Ahmićima. Ljudi to ne žele čuti. Nije lako i nije ugodno, ali to se mora reći – poručila je Nadežda Čačinović.

Profesor povijesti u osnovnoj školi Marko Fuček naveo je da se najbolje preko osnovnoškolskih udžbenika vidi službena politika države prema prošlosti putem službene politike sjećanja.

- Visoka su očekivanja u ostvarivanju cilja da se učenici u osnovnoj školi suoče s prošlošću i kolektivnom odgovornošću. Međutim, učenici shvaćanje povijesti temelje na svojim interesima. Kad bi netko u razredu spomenuo Ahmiće - neću reći na sreću, nego na žalost - ne bi se dogodilo ništa. Naše obrazovanje uspjelo bi da preko nastave stvorimo preduvjete i dobre temelje kod učenika za buduća kritična razmišljanja i samostalna suočavanja, za neprihvaćanje slike koju dobivaju zdravo za gotovo – rekao je Fuček, napominjući da je za nepriznavanje i nerazumijevanje pozicije žrtve kriva kolektivna odgovornost.

- Sjedimo ovdje i pričamo o zločinima koji su počinjeni u naše ime. Htjeli-ne htjeli kao nacionalni kolektiv služimo počiniteljima kao živi štit od optužbi. Kolektivno pripisivanje zločina cijeloj naciji dolazi od samih počinitelja u trenutku kad se zločin više ne može negirati ili sakriti, kao u slučaju Ahmića. Mi smo odgovorni jer taj štit njegujemo svojom šutnjom – poručio je Fuček.

Okupljenima na tribini obratila se i Ana-Maria Raffai, katolička teologinja i mirovna aktivistkinja iz RAND-a, koja je istaknula da bi poruke prezira prema ratu najbolje mogli uputiti sami vjernici, ali i da teme oprosta i pomirenja nisu institucionalno podržane te da se to prije svega očekuje od vodstva Katoličke crkve.

– Vjera u boga koji oprašta i samo opraštanje nisu dio određene kulture jednog etničkog naroda, nego individualna stvar promišljanja pojedinca i onoga što za njega predstavlja značenje oprosta. Tako shvaćena vjera bila bi relevantna za procese obnove društva. Ljudi nisu neosjetljivi, nego se boje situacije ako drugome poklone empatiju da tad njihovu bol i tragediju nitko neće vidjeti. Nismo se izdigli iznad uloge žrtve koju, po prevladavajućoj logici. treba sačuvati, jer samo tako ispadamo nevini. Traženje oprosta je čin, bez obzira na rizike, i upravo je taj iskorak suština vjere – rekla je Ana-Maria Raffai i navela da Hrvatska nije na razini Njemačke, gdje se poslije Drugog svjetskog rata razvilaodrujkčija teologija nakon Auschwitza.

Naglasila je da razumije zašto je Hrvatima iz srednje Bosne teško govoriti o zločinima u Ahmićima, ali da joj smeta jer je o tome teško govoriti i u Zagrebu.

- Na Hrvate u Bosni iz Zagreba gledamo superiorno i nadmoćno, s dozom umišljenosti bez ikakvog osnova. Takva je i naša politika prema BiH. Imamo potrebu njima nešto objašnjavati, a u stvari od njih možemo učiti o međusobnoj toleranciji i zajedničkom životu sva tri naroda poslije ratnih strahota – poručila je je mirovna aktivistkinja Ana-Maria Raffai na tribini podsjećanja na ratni zločin HVO-a nad bošnjačkim stanovništvom u Ahmićima.