Nadežda Čačinovič jedna je od istaknutijih domaćih filozofkinja. Rođena je 1947. u Budimpešti. Školovala se u Zürichu, Bernu, Beogradu, Murskoj Soboti i Ljubljani. Na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, na kojem je doktorirala, radila je 41 godinu, a 2018. postaje profesorica emerita. Čačinović je jedna od suosnivačica zagrebačkog Centra za ženske studije. Bila je i predsjednica Hrvatskog P.E.N. centra od 2009. do 2017. godine. Bavi se estetikom, filozofijom roda, filozofijom jezika i filozofijom kulture te prevodi s njemačkog i engleskog jezika.

Intervju smo radile jedne ljetne zagrebačke nedjelje – grad je bio prazan, asfalt je gorio, a donjogradska stabla lipe, u ulici u kojoj živi profesorica Čačinovič, pokušavala su ublažiti isparavanje. Na prvom katu, u dubokom hladu carstvo je knjiga iz kojeg proviruje nasmijana Nadežda. "Jeste li sve ovo pročitali?" prvo je i logično pitanje našeg fotografa Davora. "Možda nisam sve knjige oko nas, ali ovoliko knjiga sigurno jesam", spremno odgovara Čačinovič.

"Uzbudljivost pisanja sastoji se u tome što je ono uvijek pomalo i poruka u boci: nada da će možda dospjeti daleko i to na čudesan način. Bez takvoga samozavaravanja pisanje bi bilo mnogo manje zabavno". Ovim riječima završava vaš prvi esej "Za koga pišemo" nove knjige "Poželjnost krize i drugi komentari". Pa krenimo od toga, zašto ste raznovrsne političke komentare uvezali u knjigu?

Možda sam imala, kako to kažu kod Bidena, "senior moment" (smijeh). Ne znam radi li se o staračkoj taštini, ali mi se činilo da bi bilo dobro na jedno mjesto sakupiti raznovrsne političke komentare koje sam pisala. Neki su već bili objavljeni, neki nisu, neki nisu uspjeli doći do čitatelja. Komentari se odnose na različita područja, neki su pisani davno i objavljivani su u Vjesniku pa sam ih prerađivala za knjigu. Ovi eseji nisu mišljeni isključivo kao zabava, popularizacija filozofije, što mi je bila namjera primjerice pišući "Vodič kroz svjetsku književnost za inteligentnu ženu". Jedan se esej, recimo, zove "Još jednom, o pravu za pobačaj" jer mislim da je to tema o kojoj treba uvijek pričati, nikada nije dosta argumentacije.

 

Nedovoljno čujemo jedni druge

Što podrazumijevate pod sintagmom poželjnost krize? Kako je baš kriza završila u naslovu?

Na počecima sam mislila dati neutralan naslov, nešto poput "Život i komentari", ali svi koji su čitali rukopis su se nekako zakačili baš za tu krizu. Na krizu gledam kao na prijelomni trenutak, trenutak u kojem se nešto zaoštri i dolazi do točke prevrata koju treba prepoznati. Nisam tip ljudi koji misle da nam treba biti puno gore da bi moglo postati bolje, samo aludiram na određenu situaciju koja je sazrela i potencijal promjene. Promjena ponekad ne bude realizirana onako kako smo zamislili, sjetimo se arapskog proljeća ili lijeve vlasti u Grčkoj. Možda je to generacijska stvar, ali ne mislim da se pokreti mogu stvarati isključivo na društvenim mrežama, mislim da je za zajedništvo i kvalitetnu raspravu potrebno biti i prostorno i vremenski blizak. A danas svi živimo u tzv. eho komorama, nedovoljno raspravljamo, nedovoljno čujemo jedni druge.

Jedna ste od suosnivačica stranke Nova ljevica, koja je u međuvremenu postala dijelom stranke Možemo!. Jeste li i dalje stranački aktivni?

Nisam prešla u Možemo! niti sam se imala potrebu kandidirati na zadnjim izborima. Ne mislim da je u procesu spajanja Nova ljevica zakinuta, velika većina članstva je htjela pripajanje. Možemo! se pokazao prepoznatljivijom i uspješnijom opcijom. Nova ljevica je krenula kao stranka koja s lijeve pozicije korigira propale socijaldemokrate. Mobilizacijski nismo uspjeli, više je teorija zašto, ali meni je uvijek bila važna ta riječ ljevica u nazivu, i naš logo s polovinom crvene zvijezde. Znam da to mnogima ili nije ništa značilo ili im je čak i smetalo. Sada sam aktivna samo u Vijeću Gradske četvrti Donji grad, i rad u Vijeću mi je dosta poučan jer mi teme otpada, prometa nikada prije nisu bile bliske. A bilo bi glupo da mislim da je moj doprinos politici moguć jedino tako da negdje nešto učeno raspravljam.

Ima ljudi koji se prepadnu kada dođu kod mene kući, recimo majstori, misle da će im knjige nešto napraviti. Paralelno, misle da sam luda, živim sama u hrpi knjiga

Povod za pisanje eseja "Barbari pred vratima" bila je tzv. izbjeglička kriza, a u njemu citirate divnog pjesnika Konstantina Kavafisa i pjesmu "Čekajući barbare": Zato što je noć a barbari nisu došli / Došli su samo neki ljudi s granica. Danas su u Hrvatskoj tema strani radnici. Primjećujete li rastući rasizam?

Često se vozim taksijem pa taksisti, pogotovo iz zagrebačkog taksija gdje je manje stranih radnika, krenu komentirati: "Jeste li vidjeli one Nepalce, ne poznaju grad, već se organiziraju…" Mene to ne čudi jer ne vidim da se sustavno radi na inkluzivnosti. Sjećam se da smo oko Božića čitali vijesti o krštenju Filipinske djece u crkvama po Zagrebu, eto, da bar nečem posluže te župe. Odgovor možda nije originalan, ali nema inkluzije bez rada na inkluziji. Na nekom sam događaju u Puli s djecom pričala o migracijama i njima je bilo čudno zamisliti da smo svi došli od negdje, čak da su Hrvati tu od stoljeća sedmog, valjda su onda negdje bili prije (smijeh).

Pišete o povijesti čitanja: intenzivnom čitanju, ponovnom čitanju jedne te iste knjige i ekstenzivnom čitanju koje danas prevladava zbog beskonačne mogućnosti dolaska do novih knjiga. Kakva ste vi čitateljica i što ovih dana čitate?

Radim i jedno i drugo – svakako ponovno čitam iste knjige jer mi to daje neki kontinuitet u životu. Povezujem stvari koje sam prije radila sa stvarima koje danas istražujem pa mi je onda bitno i nanovo iščitavati neke knjige. Nekada su ljudi intenzivno čitali jer su imali pristup malom broju knjiga, Aleksandar Veliki je šetao okolo s Homerom u ruci, ali danas je, naravno, situacija potpuno drugačija, pa pogledajte kolikim smo brojem knjiga okružene u mom stanu. Nedavno sam bila na predstavi Zlatka Pakovića o Wittgensteinovim učenicima pa sad čitam ratne dnevnike Ludwiga Wittgensteina. Paralelno čitam novu knjigu Judith Butler "Tko se boji roda?", jednostavnije je napisana nego neke njene starije knjige, ali ne nalazim u njoj ništa novog. Tražim i neki dobar novi krimić.

Nadežda Čačinovič (Foto: Davor Konjikušić)

Feminizam kao direktna akcija

Ima li razlike u literaturi koju čitate ljeti od one koju čitate zimi?

Ne, to je velika prednost moga zanimanja, nikada nisam imala radno vrijeme, a i ne živim takav život, ne idem na more, vruće mi je pa nemam plažno štivo. Također, teško bih mogla definirati što je za mene light literatura, čitam svašta, čitam jer me to ispunjava i zabavlja, puno se lakše koncentriram na tekst, pokušavam pratiti neke nove serije jer znam da ima jako dobrih, ali teže pratim audiovizualne forme od knjiga.

U knjizi spominjete da će vas žanr fantasy zauvijek podsjećati na dan kada ste kolegi profesoru Zoranu Kravaru prišili gumb na sako.

Kada bi došao u moj stan, Zoran Kravar bi se stvarno namučio, nije mogao tu dugo sjediti, to je bio čovjek koji je za svaku knjigu, za svaki CD imao određeno mjesto, hrabro je podnio moj knjiški nered. Nevezano, ima ljudi koji se prepadnu kada dođu kod mene kući, recimo majstori, misle da će im knjige nešto napraviti. Paralelno, misle da sam luda, živim sama u hrpi knjiga pa onda, kada primijetim da me čudno gledaju, kažem da bar ne živim s 12 mačaka.

Prošle su godine izdani dnevnici Franca Kafke u tri sveska u vašem prijevodu s njemačkog na hrvatski jezik. Kakvo je bilo iskustvo prevoditi Kafku?

Imate neopravdani osjećaj da ste mu bliži nego što biste trebali biti. I shvatila sam da ne treba ujednačavati jezik njegovih romana s jezikom dnevnika i pisama jer ih je uistinu različito pisao i različito im je pristupao.

Na Filozofskom fakultetu se zapošljavate 1976., prvo kao asistentica na katedri za estetiku kod prof. Danka Grlića. Na koji su se način kroz sva ta desetljeća studenti mijenjali?

Žene su u filozofiji u vrijeme kada sam je ja studirala i diplomirala bile uistinu malobrojne i sama činjenica da sam se filozofijom bavila je na neki način bila feministički čin

Mislim da su prije studenti češće upisivali filozofiju jer su je baš željeli studirati, danas je nekad upišu jer je nije teško upisati ili jer nemaju ideje što bi htjeli studirati. Ali to nije bilo nužno loše – mladi ponekad kada baš žele studirati filozofiju budu skloni mistifikacijama, dubini bez pokrića. Zanimljivo je pokušati doprijeti do nekoga kome se na prvu ne studira filozofija. Meni je baš bilo zanimljivo razgovarati s ljudima koji su od mene mlađi skoro šezdeset godina – spomenem im 1968. kao važnu godinu i oni nervozno krenu računati kada je to bilo, njima je svejedno radi li se o Drugom svjetskom ratu ili od 1968., sve je jednako daleko. Znam da je to već uobičajena pritužba, ali studenti sve manje čitaju pa sam u predavanjima pokušavala i s nekim varijantama primitivnog sokratovskog dijaloga. Najteže mi je bilo kada bi se na seminaru pojavio student s jako čvrstom desnom idejom jer je zajednička osnova seminarskog rada razgovor, razmjena mišljenja, kontakt, a nekada to nije posve moguće.

Kažete da povijest vašeg feminizma nije završena i da se svako malo susrećete s novim glasovima. Mislite li isključivo na čitanje, teoriju, ili možete vidjeti i vaš budući politički ili aktivistički angažman?

Vidjet ćemo kako će se situacija razvijati, mislim da nisam uvijek najspretnija u javnom radu, ali ako bude jakih pritisaka vezanih za pobačaj, pogotovo zakonskih, onda ću se morati angažirati. A što se čitanja tiče, uvijek ima novih knjiga, novih teorija i uvida i želim ih pratiti.

Kada ste se i kako počeli baviti feminizmom?

Feminizam je za mene na početku značio mogućnost promjene socijalističkog društva, neki tip direktne akcije jer sam proučavala domaće ženske pokrete i uvidjela kolika je razlika između proklamirane ravnopravnosti i prakse. Feminizmu nisam toliko pristupila osobno, iz vlastitog životnog iskustva, jer sam živjela u sekularnoj obitelji s dvije starije sestre. Paralelno, žene su u filozofiji u vrijeme kada sam je ja studirala i diplomirala bile uistinu malobrojne i sama činjenica da sam se filozofijom bavila je bila na neki način feministički čin.

U eseju o pobačaju pišete da ostaje pitanje je li dobar politički cilj tražiti ustavnu odredbu prekida trudnoće. Što mislite o vraćanju pobačaja u ustav?

Koliko sam primijetila, političari se boje da takvo što ne prođe, unatoč istraživanjima po kojima 75 posto ljudi nije za zabranu pobačaja. Paralelno, u Francuskoj je pobačaj ušao u ustav bez nekih većih problema, iako je isto riječ o katoličkoj zemlji. Pravne regulacije su uvijek malo "triki", morala bih o temi još malo razmisliti, ali je svakako ne bi trebalo stavljati na referendum, znamo kako su kod nas prolazili referendumi.

Nadežda Čačinovič (Foto: Davor Konjikušić)

I dalje volim Modrića

Godine 1968. iz Ljubljane odlazite na studij u Njemačku. Tvrdite da ste htjeli ići na zapad kako biste mogli ostati ljevičarka. Zašto, i kada ste se vratili u Jugoslaviju?

Njemačka je te 1968. sigurno bila puno uzbudljivija od Slovenije. Nakon kratkotrajnog ushita zbog studentskih nemira kod nas je nastupilo razočarenje i dobila sam priliku vidjeti svijet. Godine 1971. iz Njemačke dolazim na Korčulu, sjećam se da sam išla brodom iz Rijeke i tamo sam upoznala Žarka (Puhovskog, op.a.) i vratila se.

Kada govorite o Praxisu i Ljetnoj korčulanskoj školi, formirate vremenski luk od 1971. do 1989. u kojem vam je, kako kažete, najljepša bila stalna mogućnost raspravljanja, ne uvijek uljuđenog i mirnog.

Bilo je to stvarno uzbudljivo razdoblje s puno razgovara i druženja, na Korčuli i drugim mjestima, a 1989. se organizirao skup u Smederevu povodom dvije stotine godina od Francuske revolucije i nakon njega, 1990-ih, kontinuitet žive rasprave je prekinut. Meni je znalo biti nezgodno jer sam tada bila u braku sa Žarkom pa mi se činilo da nema smisla da, recimo, oboje budemo aktivni na nekom skupu. Iz današnjeg iskustva mogu vam reći da se tim ne opterećujete.

Jeste li 1990-ih bili aktivni van sveučilišta?

Surađivala sam s brojnim ženskim organizacijama, a otišla sam i u tadašnju Akciju socijaldemokrata Hrvatske, stranku aktivnu od 1994. godine i to iskustvo nije bilo pretjerano dobro. Sjećam se da su na skupu za Osmi mart dopustili Predragu Raosu da radi rusvaj. Tako sam se naljutila da sam vratila kartu za veliki ženski kongres koji se 1995. odvijao u Pekingu, teško mi je bilo ne otići, ali ne možete pustiti da vas vlastita lijeva stranka tako tretira. Kada ovako pričamo, pa svako malo nastane neka stranka za razočarane SDP-ovce, a eto, SDP je jedini i dalje živ, a nikako da se pomladi i reformira.

Najteže mi je bilo kada bi se na seminaru pojavio student s jako čvrstom desnom idejom. Zajednička osnova seminarskog rada je razgovor, razmjena mišljenja, a nekada to nije posve moguće

Više ste puta pričali o vašoj ljubavi prema nogometu pa bih citirala meni jednu o dražih rečenica u knjizi: "Nogomet se igra samo nogama; to je svjesno prihvaćeno ograničenje, takoreći protuprirodno za našu vrstu." Pratite li Evropsko prvenstvo (intervju se odvijao na početku osmine finala Eura 2024., op. a.)?

Pratim, Švicarci su tako lijepo pobijedili Talijane, utakmica Njemačke i Danske je bila dosta naporna s tim prekidima, Nijemci su se jako veselili, ali isto su se provukli, onaj ofsajd Danskoj, ne znam… Ove godine mi je bilo teško pratiti neke stvari vezane za hrvatsku reprezentaciju, pogotovo Jeličićeve komentare, pokušala sam ignorirati i Dalićeve govore o poniznosti. Ali pratila sam, navijala sam, pratim i Sloveniju. I dalje volim Modrića, dobar je on bio, ali jasno je da je prošao jedan nogometni ciklus, iskusniji igrači su ostarjeli, mlađi su još malo premladi.

Što mislite, tko će postati prvak?

Nitko me nije naročito oduševio, ne znam, Španjolci. Možda Francuzi, ali prije Španjolci.

Pratite li samo reprezentativni nogomet ili i Ligu prvaka ili možda Hrvatsku nogometnu ligu?

Rijetko, imam sportske programe pa pogledam nekad utakmice Manchester Cityja, Reala. HNL ne pratim baš, ali eto, mislite neće uvijek Dinamo biti prvak pa Hajduk pola sezone dobro igra, ne znam što se onda dogodilo…

Srećom pa smo pri kraju intervjua, bolna mi je ovo tema.

Neću vam sol na ranu.

Jeste li zadovoljni svojim životom u Zagrebu, kakav je vaš odnos s gradom?

Dobro mi je živjeti tu, grad je dovoljno velik, na dobroj je poziciji, jedini je problem, kako sam sad malo slabije pokretna, što nije baš prilagođen za manje mobilne osobe. Naprimjer, teško je doći na peron na Glavnom kolodvoru sa štakom.

Vaše ime na ruskom znači nada. Kako ste ga dobili?

Rodila sam se u ruskoj bolnici u Budimpešti 1947. i tada su ruska imena bila jako popularna. Ime sam dobila po Nadeždi Krupskoj, revolucionarki poznatijoj kao Lenjinovoj ženi. U nekim periodima nisam voljela svoje ime, bilo mi je predugo, sada mi se sviđa.

Zadnji esej u vašoj knjizi zove se upravo "Nada". Pišete kako Kafka, na pitanje Maksa Broda o tome ima li nade iznad ovoga nama poznatog svijeta, odgovara "beskonačno puno, samo ne za nas". A ima li nade za vas, što Nadeždi daje nadu?

Imam puno prijateljica i prijatelja koji misle da bi svaki pristojan čovjek morao biti deprimiran, ali ja nisam! Nadu mi daje vlastita znatiželja prema svijetu, probudim se ujutro i uvijek me nešto zanima, možda to zvuči smiješno, ali je tako. Zanima me što će se iduće dogoditi.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.