Dvije tisuće jedanaeste, šesnaestak godina nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini, Ratko Mladić uhićen je i izručen Haškom sudu. Krajem 2017. osuđen je, prvostupanjski, na doživotni zatvor, a sudski proces, timove tužiteljstva i obrane te njihovo djelovanje cijelo je vrijeme pratio britanski autorski dvojac Henry Singer – Rob Miller (prvi je iskusni dokumentarist, drugi redateljski debitant). Rezultat njihova petogodišnjeg rada dokumentarac je ‘Suđenje Ratku Mladiću’, prikazan krajem prošle godine na zagrebačkom Human Rights Film Festivalu. Proces Mladiću bilo je završno haško suđenje nakon kojeg je Međunarodni kazneni tribunal za bivšu Jugoslaviju raspušten, a zločinac sada u pritvoru čeka, nakon što su njegovi odvjetnici uložili žalbu na prvostupanjsku presudu, da mu tokom ove godine bude izrečena drugostepena sudska odluka.
Singerov i Millerov film kombinira građu snimljenu u sudnici, akcije i diskusije tužiteljstva i obrane u pripremi sudskih nastupa, što uključuje razgovore s (potencijalnim) svjedocima na terenu i u prostorijama suda, potom osobne stavove voditelja timova tužiteljstva i obrane, prikaze preživjelih članova stradalih obitelji, ali i Mladićeve supruge, sina i službenog vozača, te naposljetku arhivske snimke iz rata, uglavnom s Mladićem u središtu. Iz sudskog procesa autori naglasak stavljaju na zločine počinjene u Prijedoru, za koje naposljetku general JNA i Vojske Republike Srpske nije osuđen (jer optužba o genocidu u prijedorskoj i još pet bosanskohercegovačkih općina, po mišljenju suda, nije dokazana), te u Srebrenici, gdje jest osuđen za genocid. Autorska je strategija supostavljanje emocionalno dirljivih i potresnih momenata (sin koji se slama svjedočeći o posljednjim trenucima provedenima s ocem prije nego što su razdvojeni, kći koja dolazi na identifikaciju posmrtnih ostataka svoga oca) s profesionalnim djelovanjem braniteljske i ekipe tužiteljstva, pri čemu ni te dvije ekipe nisu lišene emocionalnog angažmana. Mladićev tim, po svemu sudeći, vjeruje u njegovu nevinost, iako nije lako shvatiti da odrasli i životno vjerojatno iskusni ljudi mogu istinski povjerovati da vrhovni zapovjednik i očito neprikosnoveni autoritet vojske koja je zauzela Srebrenicu nije odgovoran za masakr koji se u njoj dogodio, samo zato što je ključna tri dana pokolja (navodno) bio odsutan u Beogradu. Vođa Mladićeva tima ne osporava zločine počinjene nad nesrpskim stanovništvom, ali uvjeren je, ili barem takav dojam ostavlja, da Mladić s njima nema veze, štoviše, objašnjavajući autorima filma povijesni kontekst odvodeći ih u Jasenovac, tvrdi da su zločini počinjeni iz (puke) osvete, to jest ispada, iako nije tim riječima kazano, da je riječ o nekontroliranim ispadima (valjda pojedinaca i manjih grupa) s kojima vojni (valjda i politički) vrh nema (izravne) veze, što je isto ono objašnjenje koje rabe nacionalistički Hrvati kad govore o zločinima u Oluji i nakon nje, te mnogi politički Jugoslaveni kad zbore o zločinima počinjenima nad poraženim snagama neposredno nakon Drugog svjetskog rata.
Uostalom, jedna od glavnih poanti ‘Suđenja Ratku Mladiću’ jest upravo nacionalna, a to, dakako, znači ideološka ovisnost pogleda na Mladića kao zločinca ili heroja. Za nacionalističke i patriotske (bosanske) Srbe on je junak koji ih je obranio i spasio, i nikakvi objektivni dokazi i zdrav razum taj stav ne mogu promijeniti. Kao što se, dodajmo mimo filma koji ne relativizira Mladićevu krivnju, istom logikom vode bošnjački i hrvatski nacionalisti/patrioti u obrani svojih ‘heroja’. Britanski dokumentarac time ne govori ništa novo, a i mimo toga ne nudi išta ekstraordinarnije, no svakako jest riječ o solidnom uratku koji zainteresiranima za temu nije suvišno pogledati.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
