Mog prvog radnog dana u školi, učenik sedmog razreda pokazao mi je nož. Bila sam u ranim dvadesetima, još apsolventica i bio je to posao na određeno vrijeme, u jednom manjem gradu. Učinio je to ne bi li impresionirao što mene što razred, sljedeći put pojavio se sa isprikom i cvijetom koji je valjda ubrao usput iz nečijeg vrta. Bio je nešto stariji, već je jednom izgubio godinu, poznat u školi kao problematičan, iz kako se to zna reći, problematične obitelji. U školi je upozoren, nitko nije digao frku, nisam ni ja – fakultet me nažalost nije pripremio ni kako upisati ocjene u rubrike, a kamoli kako se nositi s ovakvom situacijom, imala sam sreću u nesreći da me na to donekle pripremilo odrastanje u sredini u kojoj je "problematičnih" uvijek bilo. Nitko nije obraćao puno pozornosti na njih dok situacija ne bi eskalirala u neku razbijenu glavu ili razbijen prozor.

Sa spomenutim učenikom, preživjela sam taj mjesec na zamjeni u miru, kao što sam sa svim učenicima u relativnom miru i vjerujem prijateljstvu preživjela tih nekoliko godina koliko sam radila po zamjenama, dok već u dvadeset i šestoj nisam školi zauvijek rekla zbogom, barem kao nastavnica i profesorica. Iako sam se s dobro slagala s učenicima, i danas sam s nekima od njih u kontaktu, nisam bila jedna od onih heroina i heroja (kažem to bez ironije) koji su za taj posao stvoreni i rad s djecom i mladima osjećaju kao svoj poziv. Nagledala sam se i profesora kojima nije mjesto u učionici, ali takvi su u manjini. Rad u prosvjeti uključuje i onaj dio rada koji je puno zahtjevniji i važniji, a na koji vas, kao što sam rekla, nitko ne pripremi. Radeći tih nekoliko godina po zamjenama u raznim školama, od gimnazija do strukovnih, nagledala sam i previše jada. Bilo je tu pijanih petnaestogodišnjakinja u jutarnjoj smjeni, učenika koji nastavnicama prirede vatreni doček tako da zapale bilježnicu na podu učionice, nekoliko ovisnika o težim drogama, šesnaestogodišnjakinja koja živi sama s mentalno bolesnom mamom i petero mlađe braće i sestara, zlostavljana djevojka čiji je otac zlostavljač odsluživao zatvorsku kaznu, nekoliko djece s posebnim potrebama, teškom disgrafijom i disleksijom itd. U svakom razredu barem nekoliko djece s pregolemim teretom života.

Jedan od meni omiljenih razreda bio je 2. E u jednoj splitskoj strukovnoj školi – pola učenika bilo je iz popravnog doma na Brdima – za koji mi je školska psihologica, starija gospođa oguglala na životne grubosti, odmah rekla: "Njih ti je, lipa moja, bitno nekako zadržat' u učionici." I zadržala sam ih, ali ne držeći se nastavnog plana i programa, komentirali bismo na satu naslove aktualnih novina, pogledali film i, iako su bili srednjoškolci, neke od njih učila sam, mimo plana i programa, pisati veliko i malo slovo. U jednu od škola u kojima sam radila, zbog dilanja droge, moglo se ući samo s posebnim propusnicama, ali ne bih rekla da je to urodilo osobitim uspjehom. Bila sam i razrednica jedne godine, maturantima trogodišnjeg programa, i ne znam hoće li vas iznenaditi ako vam kažem da otprilike polovicu roditelja nisam nikad upoznala, jer se nikad nisu pojavili u školi. Mnogim mojim učenicima škola je bila odmor i predah od onog što ih čeka kad izađu vani, jedino utočište. I to je ono što škola svoj djeci mora biti, ne samo obrazovna ustanova nego i utočište. A to prečesto prelazi individualne mogućnosti nastavnika kao i kapacitete jedne ustanove, jer je problem puno veći – jer je previše nesretne djece koja trebaju našu pomoć.

Prije nekoliko dana predsjednik Hrvatske je rekao da ne treba praviti paniku zbog pokolja koji se dogodio u beogradskoj osnovnoj školi "Vladimir Ribnikar", jer panika može dovesti do toga da ćemo imati škole za bogate ograđene bodljikavom žicom i javne škole za siromašne koje će biti nalik na one iz američkih suburbija. Možda bi kao predsjednik Hrvatske, siromašne Hrvatske, morao znati da mi takve škole već odavno imamo, jedino što one prve još nisu ograđene žicom. Djeca sa nižim socijalnim statusom rjeđe upisuju gimnazijske programe, odnosno gotovo u potpunosti popunjavaju strukovne, a raslojavanje osnovnoškolaca postoji i u javnim školama, ovisno o tome žive li u elitnim i manje elitnim stambenim kvartovima. Ovo "elitno" valja uzeti s rezervom i u hrvatskim okvirima i verzijama. Stvarni ministar prosvjete kaže da su hrvatske škole sigurne, a jedan fikcijski junak u špageti vesternu veli da je pištolj dobar ili loš ovisno o ruci koja ga drži. Ali u stvarnosti ne postoji dobar pištolj i to je nešto što bi napokon trebalo reći i onda neprestano ponavljati. Ne postoji dobar razlog da pradjedova kubura visi na zidu, a tatin kalaš čeka nove dane ponosa i slave u ormaru. Pištolj i puška imaju svoju jedinstvenu i sasvim određenu namjeru – da upucaju drugo živo biće, najčešće s namjerom da ga ubiju. Nijedna škola, bila ona u Srbiji, Americi ili Hrvatskoj, nije sigurna dokle god dio društva slavi oružje kao dio svoje kulture, koja oružje i ratove romanizira. Uzalud na školama piše da su mjesta nulte tolerancije na nasilje, ako su dio kulture u kojoj je nasilje prihvatljiv obrazac ponašanja. A oružje je podjednako obljubljeno i slavljeno i na ekonomski naprednom, bešćutnom, a divljem zapadu, i na retardiranom istoku koji se busa u svoju patetičnu ratničku prošlost.

Igrice o kojima svakako treba razgovarati tu mi se ne čine glavno zlo, jer naši dječaci odrastaju u dječjim sobama koje su prepune plastičnih i električnih mitraljeza koje su im njihovi najmiliji poklonili već za babine, a što se tiče popisa kao što je onaj koji je sastavio mladi masovni ubojica – na takvim popisima za odstrel još nekidan su bili nečiji očevi, dok su ih neki drugi očevi sastavljali. Nisam primijetila da ima iskrene političke volje kod onih koji posjeduju vlast i moć da ovo promijene, sve ove godine zapravo prešutno tapšu nasilnike, promoviraju ih u zvijezde i heroje.

Dok god su nam maskote zločinci, svako je ubojstvo normalizirano, očekivano. Prilikom zadnjeg posjeta Beogradu moji domaćini su bili dragi ljudi iz Centra za nenasilnu akciju. Ispred Centra za nenasilnu akciju je mural Ratku Mladiću, kako ga oni pobrišu, revni fanovi zločinaca ga naprde natrag. U jednom trenutku takvih murala bilo je 220 po Beogradu. One koji misle da je Hrvatska nešto bolja, podsjetila bih da je Hrvatska pošta upravo uvela poštansku marku s likom Gojka Šuška, čovjeka kojega je smrt spasila od Haškog suda.

Protiv individualnih patologija teško se boriti, ali neke se stvari mogu i moraju napraviti na vrijeme: kao, eto, učiniti oružje nedostupnim, a dostupnom skrb za mentalno zdravlje – koja danas ovisi o debljini novčanika, školski sustav ojačati zapošljavanjem većeg broja nastavničkog kadra i školskih psihologa, educirati i roditelje i djecu kroz sadržaje koji potiču empatiju – jer budućnost nije samo u STEM-u, niti je sreća u pobjedama na natjecanjima i prosjeku 5.0. Što nama i njima vrijedi da su izvrsni, ako nisu sretni. Odgajati voljene i suosjećajne ljude, značilo bi stvoriti zdravo i sretnije društvo, ali to nije lako u okruženju koje veliča agresivnost i kompetitivnost, a gnuša se emocija koje nisu mržnja i bijes. Postoje trenutci kad je to potrebno jasno i jednostavno reći: tragedije drugih i naše su tragedije, nakon što se nad njima dobro isplačemo, treba tražiti načine kako afirmirati ljubav, solidarnost, prijateljstvo, sve te krindž stvari koje spašavaju živote.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma