Odmah sam telefonski obavijestio Franju Gregorića i hitno potražio ministra obrane Gojka Šuška. Nakon kratkog vremena našao sam ga kod potpredsjednika Vlade Milana Ramljaka. Bio sam silno uzrujan i bez najave sam upao u kancelariju gdje se nalazio i Antun Tus, načelnik Glavnog stožera. Ispričao sam se Ramljaku i Tusu i povišenim se tonom obratio Šušku. General Tus, vidjevši što se događa, rekao je Ramljaku da mora ići na drugi sastanak. Šušak je sve to mirno slušao, hladno, gotovo nezainteresirano! Samo je rekao: ‘Što se ti dereš na mene? Ja o tome ne znam ništa. Pošalji faks.’ Ovdje je u dokumentaciji taj faks koji sam mu poslao i nisam nikada dobio odgovor! Bio sam šokiran tom neosjetljivošću – ovako je ministar u Vladi nacionalnog jedinstva Živko Juzbašić opisao susret s kolegom ministrom obrane Gojkom Šuškom, kojem je došao prosvjedovati zbog deložacije jedne mlade zagrebačke obitelji s petomjesečnom bebom usred zime 1992.
Obitelj Kralj-Stanković jedna je od hiljada sličnih koje su vojnici Hrvatske vojske, uz asistenciju Vojne i civilne policije, istjerali na ulicu u sklopu sistemske akcije otimanja nekretnina, ali i protjerivanja onih Srba koji se nisu pridružili sunarodnjacima u podizanju oružane pobune. U Hrvatskoj Franje Tuđmana i Gojka Šuška, čija je dvadeseta godišnjica smrti ovih dana obilježena, za mnoge od njih nije bilo mjesta.
Za njih su bili rezervirani otkazi, miniranja kuća po Zadru, Karlovcu i drugim gradovima, deložacije, razni oblici maltretiranja i pritisaka, ali i premlaćivanja i ubojstva, kakva su se događala u Sisku, Osijeku, Gospiću, Pakračkoj Poljani i na brojnim drugim mjestima. U svim tim događanjima, izvan zone ratnih djelovanja, iz sjene je provirivala ruka vlasti. I onda kad je trebalo zažmiriti na izvještaje o teroru koji u Gospiću provode desni ekstremisti na čelu s Tomislavom Oreškovićem i Mirkom Norcem i onda kad je trebalo okrenuti glavu od zlodjela ratnog zločinca Tomislava Merčepa i onda kad je trebalo baciti u koš uzaludne faksove, kakve je Šušku slao nesretni Živko Juzbašić, partizanski veteran, nekadašnji direktor Gavrilovića koga je Tuđman uzeo u Vladu nacionalnog jedinstva kako bi malo umio lice vlasti pred kritičarima iz međunarodne zajednice.
Svega nabrojanog nema ovih dana puno u medijima, kad se mnogi prisjećaju ratnog ministra obrane. Nema epizode o padu Posavine, o kojoj je svjedočio nedavno preminuli general Petar Stipetić, koji je tvrdio da je odluku o napuštanju položaja u Posavini donio Šušak iza leđa Glavnog stožera. Nema ni epizode u kojoj Tuđman i Šušak promiču u čin generala ubojicu i kasnije osuđenog ratnog zločinca Mirka Norca, nakon što je ovaj u Gospiću odbio predati komandu iz Zagreba poslanom generalu Stipetiću i poručio Tuđmanu da on ‘priznaje jedino generala Maksa Luburića’, što se vidjelo u postupcima njegovih vojnika pod njegovim zapovjedništvom u Gospiću i Medačkom džepu.
U filmu ‘Pobjednik iz sjene’, koji je na dan Šuškove smrti prikazao HRT, a čija je autorica Ljiljana Bunjevac-Filipović, također ništa od toga nema. Zato ima mitova i legendi o skromnom mladiću iz Širokog Brijega koji je zamalo ubijen od partizana 1945. dok je još bio u majčinoj utrobi i koji je cijeli život živio za slobodnu Hrvatsku. Šušak je prikazan kao osloboditelj Hrvatske bez mane i straha, a o onima koji su podsjećali na epizode poput agresije Hrvatske na BiH, logore po Hercegovini, ratne zločine u Bljesku i Oluji, službeni stav današnjeg HDZ-a, nakon projekcije filma izrekao je predsjednik Sabora Gordan Jandroković: ‘Bio je napadan i često meta difamacijskih kampanja i očito da su politički protivnici i oni koji nisu prihvaćali Hrvatsku vidjeli koliko je bitan i važan, pa su stoga vrlo često podlo udarali po njemu.’
Tekstom u Večernjem listu na dvadesetu obljetnicu Šuškove smrti osvrnula se i novinarka Višnja Starešina, koja zamjera HDZ-u da se Šuška sjetio tek prigodničarski i poziva vlast da pod hitno nađe neku sinekuru za kćer Katarinu Šušak, glavnu sugovornicu u dokumentarcu, jer je naslijedila ‘očev politički gen’ pa bi bilo primjereno da ‘služi državi’.
Kasnije ubijeni načelnik osječke policije Josip Rajhl-Kir tvrdio je, a bivši ministar policije Josip Boljkovac o tim njegovim tvrdnjama svjedočio na suđenju Branimiru Glavašu, da je Šušak 8. travnja 1991. godine u društvu Glavaša i Vice Vukojevića došao na prilaze Borovu Selu, kad je na to mjesto ispaljeno nekoliko protutenkovskih projektila, navodno kako bi se isprovociralo srpsko stanovništvo. Kao što je poznato, početkom svibnja usijane glave na drugoj strani počinile su zločin na istom mjestu. Rajhl-Kir, koji je u to vrijeme poduzimao sve kako bi se rat zaustavio, završio je 1. srpnja 1991. izrešetan na seoskom putu, a da događaj o kojem je govorio i okolnosti njegova ubojstva nikad nisu do kraja rasvijetljeni.
Da li bi Gojko Šušak završio u Hagu? Vjerojatno bi, kao što bi vjerojatno s promjenom političkih vjetrova bio oslobođen, barem za zločine Hrvatske vojske u Hrvatskoj. Ako nitko nije osuđen za Bljesak i Oluju i sve zločine koji su se tada dogodili, ako u Hagu nije završio ministar unutarnjih poslova Ivan Jarnjak, vjerojatno bi i Šušak prošao lišo. Međutim, teško bi ga zaobišla optužnica za zločine koji su počinjeni u BiH u sklopu ‘udruženog zločinačkog pothvata’ za koji je osuđena haška šestorka na čelu s Jadrankom Prlićem, bez obzira na to što ga muftija Ševko Omerbašić u spomenutom filmu prikazuje kao velikog prijatelja Bošnjaka.
S Višnjom Starešinom se treba složiti, ali samo u tome da se o Šušku premalo govori. Premalo se govori o paralelnim linijama zapovijedanja, premalo se govori o tome zašto je Hrvatska doživljavala neprijateljima i one Srbe ‘izvan zone ratnih djelovanja’, premalo se govori o ‘pobjedniku iz sjene’. Sjene koju je njegova vlast nadvila nad Hrvatskom ratnih devedesetih.
