U Zagrebu je u 92. godini, umro Živko Juzbašić, antifašistički prvoborac, zaslužni privrednik i političar. U privrednom, političkom i društvenom životu Hrvatske je bio angažiran neprekidno od Drugoga svjetskog rata do Domovinskog rata za čije vrijeme je obnašao mnoge odgovorne dužnosti.
Rođen je u 1924. u selu Jošavica kraj Petrinje. Kao sedamnaestogodišnjak, već 1941. pridružuje se partizanskom i antifašističkom pokretu na Baniji. S legendarnom Sedmom banijskom divizijom preživio je Neretvu i Sutjesku. Potom je bio poslijeratni rukovodilac, dugogodišnji direktor ‘Gavrilovića’ i predsjednik općine Petrinja. Bio je 1991. član Vlade nacionalnog jedinstva.
U njegovoj bogatoj radnoj biografiji stoji i da je bio pomoćnik direktora Instituta radničkog pokreta Hrvatske 1962. i 1963. Godine, poslanik u Saveznoj skupštini SFRJ (1963-1965), te zastupnik u Saboru SR Hrvatske (1965-1969). Na parlamentarnim izborima 1992. godine, Živko Juzbašić izabran je u Sabor za zastupnika srpske manjine na listi SDP-a kao nestranačka osoba. Kada je 1993. formiran Hrvatski helsinški odbor za zaštitu ljudskih prava, Živko Juzbašić je postao njegovim članom na prijedlog Mike Tripala i Ivana Zvonimira Čička. Članom Odbora ostao je do 1996.
U ime hrvatske Vlade, bio je član Povjerenstva za pregovore o primirju i razmjeni zarobljenika, član Savezne komisije za prekid vatre, član Delegacije za pregovore u Den Haagu, član Ekspertne grupe za ljudska prava i prava nacionalnih zajednica, Radne grupe za pripremu Ustavnog zakona o ljudskim pravima i slobodama te pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina.
U intervjuu našim novinama otprije pet godina, na pitanje novinara smatra li da ga je Franjo Tuđman u Vladu nacionalnog jedinstva pozvao zato što ga je cijenio kao stručnjaka ili mu je trebao zbog svog srpskog porijekla, Juzbašić je bez dlake na jeziku odgovorio: ‘Ovo drugo!’ I nastavio: ‘Tuđman me pozvao prvi put u sedmom mjesecu 1991. jer me je cijenio i poznavao još iz 1960-ih, kada smo zajedno radili u Institutu za historiju radničkog pokreta. Ipak, ja sam tada imao 68 godina, šest bajpasa i morao sam ga odbiti zbog zdravstvenih problema. On je inzistirao i pozivao me kao starog partizana i rukovodioca, direktora ‘Gavrilovića’. Ponovno me zvao uoči formiranja vlade. Obećao mi je da će me, ukoliko dođe do rata, poštedjeti većih napora i da će me čuvati. Na kraju je prevladala moja želja da se uključim i pokušam smanjiti srpsko-hrvatske tenzije kako ne bi došlo do rata.’ U javnosti su nedavno žestoko odjeknule posljednje Juzbašićeve izjave: one o privatizacijskoj krađi, uzurpaciji imovine ‘Gavrilovića’ i njegovih radnika.
Živko Juzbašić svoja je bogata iskustva iz radnog, društveno-političkog i ratnog života opisao i objavio u knjizi ‘Srpsko pitanje i hrvatska politika’ koja je izašla 2009. U svom predgovoru za tu knjigu Jovan Mirić ne napisao: ‘Ako je netko zadobio političku i moralnu legitimaciju da kritički govori o zadnjih dvadesetak godina hrvatske političke povijesti, onda je to svakako Živko Juzbašić. On je takoreći, od prvog dana Miloševićeva dolaska na vlast u Srbiji upozoravao na opasnosti njegove velikosrpske ideje i politike, i njegovih agresivnih, imperijalnih nakana. To ga nije spriječilo da vidi sve nakaradnosti i aberacije hrvatske politike od vrijednosti za koje se cijeli život zalagao: antifašizma, međunacionalne ravnopravnosti, jednakosti pred zakonom, poštivanja ljudskih, građanskih i manjinskih prava. Ova knjiga od prve do zadnje stranice, uvjerljivo, ponegdje i dramatično, svjedoči o takvu zalaganju i angažmanu. Stranicama ove knjige defilira stotine nesretnika, koji za svoju nesreću i stradanje nisu krivi i kojima je upravo on doslovce spašavao živote i egzistencije. Priča, međutim, ne govori samo o njemu i o ljudima kojima je pomagao. Ona još uvjerljivije govori o sistemu, o njegovim temeljnim vrijednostima, o njegovim protagonistima i privrženicima, zbog kojih su ti ljudi ostali bez ikakvih prava, bez dostojanstva, bez imovine i bez domovine.’
Po vlastitoj želji, Živko Juzbašić bit će sahranjen u Zagrebu u obiteljskom krugu.
