Demografsko stanje Hrvatske dokazano je loše. Negativni demografski trendovi traju desetljećima, različitim intenzitetom. Pokušavalo ih se rješavati na više načina, pa i vojno-upravnom ustrojbom i razmještanjem vojnih postrojbi. Cilj je vojno-upravne ustrojbe bio potaknuti demografsku revitalizaciju slabo naseljenih krajeva, ali pravi cilj je bio pohrvatiti krajeve koji po ocjeni državnog vrha nisu bili dovoljno hrvatski. Dakle, krajeve u kojima je udio Srba do "Oluje" bio velik i Istru koja je po pitanju čvrstoće nacionalnog osjećaja očito bila sumnjiva regija. Vojno-demografsko pohrvaćivanje toliko je uspješno da je danas riječ o najpustijim dijelovima Hrvatske iz kojih se iseljavaju i Hrvati.

Arhiva Haškog suda čuva transkript zapisnika sastanka predsjednika Franje Tuđmana s vojnim dužnosnicima održanog 23. kolovoza 1995. godine s početkom u deset sati, ni tri tjedna nakon završetka "Oluje". Sastanak je otvorio Tuđman i jasno naznačio svrhu vojno-upravne ustrojbe pri kojoj treba polaziti od geopolitičkog položaja i strateških interesa: "Ali, isto tako treba polaziti od toga da vojna ustrojba može biti najdjelotvornije sredstvo rješavanja unutarnjih potreba države. Mi, doduše, nemamo te potrebe, posebne potrebe za rješavanje učvršćenja postojećeg poretka kao što [je] to u mnogim državama, ali u nas također ima i to, recimo na području Istre, ali s obzirom na situaciju kakvu imamo oslobođenjem okupiranih područja na demografsku situaciju imamo potrebe da nam upravo vojna ustrojba bude jedan od najdjelotvornijih, može ona to biti ako pravilno riješimo jedna od najdjelotvornijih sastavnica u državnoj politici rješavanja današnjeg našeg hitnog problema, a to je demografska situacija Hrvatske." Koju rečenicu kasnije Tuđman je objasnio što to znači jer "razmještaj zapovjedništava područja, brigada drugih, školskih institucija itd., može biti veoma djelotvorno i učinkovito [za] rješavanje situacije... gdje treba učvrstiti hrvatstvo kao što je u Istri, a s druge strane zato da što prije, danas se više ne radi toliko o promjeni sastava koliko o tome da se pojedina mjesta, pojedini krajevi napuče. Jer, to znači ako stavite [u] pojedina mjesta, veća zapovjedništva, školske institucije itd., to znači da dolaze odmah desetine i stotine ljudi koji će morati u osnovati obitelji itd., i odmah imamo drugu situaciju, život itd."

Prostor prvog prioriteta su Vrginmost, Vojnić i dio karlovačke općine, a pri vrhu je i slunjski prostor u koji, prema Radiću, "treba vratiti Hrvate. On je također prilično prazan ali nasreću tamo nije bilo Srba ili ih je bilo jako malo"

Što znači "promjena sastava" pojasnio je tadašnji potpredsjednik Vlade i ministar razvitka i obnove Jure Radić: "Mislim da nam je svima dobro poznato da nakon oslobođenja Hrvatske glavni problem u Hrvatskoj je hrvatski čovjek." Dodao je da je svaki dan sve manje Hrvata, a razlog je taj što su mnogi u iseljeništvu, "protjerani u prošlosti i političkim i gospodarskim razlozima", a drugi što se u Hrvatskoj rađa sve manje ljudi. Godine 1953. rodilo se skoro sto tisuća ljudi, a u vrijeme održavanja sastanka u Predsjedničkim dvorima oko 48 tisuća godišnje. Najgore od svega je pak "vrlo, vrlo nepovoljan raspored tog pučanstva" pa postoje prostori koji su crne mrlje, u kojima gotovo nema Hrvata. "To je naravno posljedica velikosrpske smišljene politike koja je htjela, namjerno htjela pripremajući ovu agresiju isprazniti prostore i kad gledamo današnju sliku Hrvatske, računajući nešto što je možda čak i preduhitreno računati da se svi ljudi vrate u svoje kuće, što je vrlo, vrlo teško, vjerojatno se neće svi vratiti, mnogi su se snašli u prostorima svojeg progonstva. Analizirali smo vrlo detaljno područje danas oslobođeno i utvrdili u njemu s demografskog gledišta redoslijed prioriteta demografske... dakle, redoslijed područja strateškog značenja za Hrvatsku po tome gdje nema Hrvata jednostavno da bismo se usmjerili raznim načinima napučivanju tog prostora." Ministar obnove i razvitka rangirao je te prostore, a "kritični je onaj prostor koji na najužem dijelu zapravo cijepa Hrvatsku i gdje su ti koji su smišljali u Beogradu i drugdje to htjeli napraviti". Prostor prvog prioriteta su Vrginmost, Vojnić i dio karlovačke općine, područje gdje je prije rata živjelo 4.259 Hrvata i 26.928 Srba, pedantno je citirao podatke Radić. Za njega je to "gotovo potpuno prazan prostor i nacionalni prioritet broj jedan je napučiti Hrvatima i napraviti koliko je god moguće da se napravi jedan balans". Srbi koji su ondje živjeli očito, prema Radiću, taj prostor nisu popunjavali. Osim na Vrginmost i Vojnić, treba se orijentirali i na malo veća sela, navedena su Veljun i Krnjak, dakle sela sa srpskom većinom. Po rangu kritičnosti je i slunjski prostor, "u koji treba vratiti Hrvate. On je također prilično prazan ali nasreću tamo nije bilo Srba ili ih je bilo jako malo". Nakon što je izrazio svoju sreću, Radić je prešao na treći prioritet po rangu, a to je Herceg-Bosna, odnosno Bosna i Hercegovina, ali nije bio načistu treba li ta područja uključiti u razmatranje. Konkretno je bila riječ o livanjskom, glamočkom, kupreškom, grahovskom i drvarskom kraju, cilju da "bude naseljen Hrvatima i onda je manji značaj kninskog područja". Ako BiH nije treći prioritet, onda bi to mjesto na ljestvici zauzeli Donji Lapac i Knin, a benkovački kraj, područje Ravnih kotara "koje je također bilo većinski srpsko u mnogim svojim dijelovima sigurno nije toliko danas prioritetno jer ono nudi gospodarske razloge za naseljavanje i tamo će se vrlo brzo dogoditi naseljavanje. Mi danas imamo pritiske, dobio sam ovih dana na stotine pisama i želja da se nasele, ali svi žele u Benkovac, ili od tih stotinu 90 hoće u Benkovac".

O temi vojno-upravne ustrojbe referirao je general Vinko Vrbanac. Broj zbornih područja Hrvatske vojske smanjio bi se sa šest na četiri. Karlovac i Bjelovar izgubili bi taj status, a gospićko zborno područje bilo bi preseljeno u Rijeku. Tuđman je jasno opisao što je zadatak goransko-primorskog područja – "mora učvrstiti demografsko stanje Hrvatske u Istri. To mu mora biti zadaća i time se mora baviti".

Gojko Šušak je kazao da u Kninu ima dovoljno mjesta za smještaj gardijske brigade, zapovjedništva i škole, a ništa ne treba uložiti. Tuđman je zaključio da "trebamo to iskoristiti i da zapravo na taj način taj Knin učinimo veoma brzo hrvatskim"

S Istre se prešlo na Knin. Za Tuđmana je Knin bio neprijeporan kao sjedište zbornog područja "s obzirom da u Kninu imamo školske zgrade, sustav, itd., tako razvijen koji za škole civilne nećemo 50 godina još trebati. Prema tome, da li to iskoristiti sada za što, za zapovjedništvo zbornog područja, oni su imali korpus tamo". Kako infrastrukturno stvari stoje u Kninu pojasnio je ministar obrane Gojko Šušak ustvrdivši da u njemu ima dovoljno mjesta za gardijsku brigadu, zapovjedništvo i školu, "ništa ne treba uložiti". Tuđman je poentirao: "Slažem se da znači trebamo to iskoristiti i da zapravo na taj način taj Knin učinimo veoma brzo hrvatskim."

Vrbanac se u jednom trenutku osjetio ponukanim da se složi s Tuđmanovim stavovima i da mu kaže da je u pravu: "Oslobađanjem gospodine Predsjedniče ovog trećeg [treba 'većeg', vjerojatno pogreška u transkriptu, op. a.] dijela okupiranog prostora Republike Hrvatske stvorili su se uvjeti znači da se, i ovo što ste vi u uvodu rekli, da se na vojni način u stvari dođe do promjene populacije." U nastavku se Vrbanac posvetio razmještaju 2. gardijske brigade koju treba smjestiti "u prostoru Siska, Petrinje i Gline i njena temeljna zadaća je znači da bude u pričuvi i pripremi za interveniranju u pravcu, na smjeru Dvora, Kostajnice". Tuđman je odredio da će sjedište brigade biti u Petrinji, Vrbanac predložio da se njene bojne smjeste u Glinu i Sisak, ali Tuđman je dvojio oko toga treba li bojnu smještati u Sisak. Vrbanac je pojasnio da će sjedišta bojni biti u Petrinji, Glini, Vojniću koji će postati zvijezda sastanka. Tuđman je pitao može li sjedište bojne biti u Vrginmostu, a Vrbanac je odgovorio: "On ima nešto Hrvata, Vojnić nema ništa."

General Petar Stipetić je kazao da ima "poseban prijedlog za Vojnić koji bi uzeo sebi škole, ali moguće [je] da se nešto smjesti u Vojnić". No ideja vojnih škola u Vojniću Tuđmanu je bila veoma mrska i antipatična: "Gospodo, načelo za škole. Od najobičnije škole pa do najviše poželjno je da vojne škole budu u što kulturnijim središtima i zbog ambijenta, zbog nastave itd. Prema tome, nemojte mi škole gurati u sela i u provincije... To da bude princip kojega se trebamo držati." U Vojnić je trebalo smjestiti neku postrojbu. Stipetić je kazao da u njemu nema baš nikakve infrastrukture za vojsku, a u Karlovcu postoje i vojarna i poligon. Tuđman je smatrao da u Vojniću ipak mora postojati nešto u što bi se mogla smjestiti vojska. "Čekaj, čekaj, ali u Vojniću, ako nema ništa drugo, ima nekakva škola gdje su se školovali", kazao je predsjednik Republike. No Vrbanac mu je pojasnio da je trenutačno "u Vojniću samo zgrada bivše općine i jedini je objekt gdje bi se moglo smjestiti i sada tamo je naša postrojba". Jure Radić je graditeljski ambiciozno odmah zaključio "tamo moramo nešto izgraditi", zaključio da su Vojnić i Vrginmost najkritičniji i "u jednu od te dvije općine bi trebalo barem nekakvu...", ali nije uspio dovršiti rečenicu. Prekinuo ga je Tuđman i zaključio: "Ne u jednu, nego i u jednu i u drugu. Ako ne čitavu bojnu, satnija da se stavi tamo, i to bez kompromisa molim vas."

Odlikovanja za zaslužne – Jure Radić i Franjo Tuđman u rujnu 1995. (Foto: Davorin Višnjić/PIXSELL)

O Vojniću se ponovno raspravljalo u kontekstu vojnog školovanja, odnosno razmještaja vojnih škola. Vrbanac je kazao da bi u Zagrebu ostala samo zapovjedna stožerna škola najvišeg ranga. "Dočasničku školu smo po ovom prijedlogu predvidjeli da se stvore uvjeti da ide u Gospić iz Jastrebarskog. Časnička škola, znači, da se podijeli na dva mjesta i da jedan dio časnika završava školu na prostoru Karlovac, Vojnić...", ali ni on na spomen Vojnića nije uspio završiti rečenicu. Tuđman ga je prekinuo jer "Vojnić, rekao sam, nemoj mi spominjati selo za bilo kakvu školu, niti za desetnika".

Raspoređivane su i postrojbe 9. brigade. Vrbanac je naveo da se ona raspoređuje na prostor Gospića, Korenice, Otočca i Gračaca. Tuđmana je zanimalo što je s Udbinom. Za nju je i inače bio zainteresiran. General Imra Agotić, tada zapovjednik Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, objašnjavao mu je da je održavanje zrakoplovnih baza u Zadru i Udbini bespotrebno trošenje resursa, na što ga je Tuđman pitao "zašto ti ne bi mogao imati vrtoletnu neku postrojbu tamo", odnosno u Udbini. Tu za Tuđmana nije bio kraj s vojnim aerodromima jer "treba imati na umu da na ovaj ili onaj način bismo trebali preuzeti bihaćki aerodrom". Radi se o aerodromu Željava, vjerojatno najskupljem objektu u povijesti JNA, koji je većim dijelom na teritoriju Hrvatske.

Razgovaralo se i o rasporedu pješačkih postrojbi 4. gardijske brigade. Radić se založio za Knin, Srb i Donji Lapac. Zvonimir Červenko, načelnik Glavnog stožera, zaključio je da će u svakom od "ovih malih mjesta biti jedna manja postrojba. To apsolutno nema problema". Tuđman je zaključio da 4. gardijska brigada neće biti u Benkovcu, Šušak nagovijestio da se za Benkovac planira nešto drugo, a Radić izrazio svoje estetsko oduševljenje benkovačkom kasarnom. "Prekrasna je vojarna u Benkovcu... Tamo je prekrasna zgrada, ja nisam vidio takvu zgradu. Ljepše zgrada izgleda od Banskih dvora", govorio je ushićeno potpredsjednik Vlade.

Pred kraj sastanka ponovno se raspravljalo o kroatizaciji Istre. Tuđman je rekao da je u njoj dovoljno imati jednu bojnu "na dva, tri mjesta od Umaga do Buja, ali da bude prisutna". Agilni Radić je zaključio da "ne mora u Zagorju biti cijela brigada, može jedna bojna od zagorske brigade uvijek biti u Istri". Očito Zagorci Radiću nisu bili nacionalno sumnjiv i nestabilan element. Kratko se razgovaralo i o vraćanju vojske u Dubrovnik, a Tuđman je bio taj koji je dao smisao vojsci u gradu svetog Vlaha – "iz turističkih razloga vratite nešto".

Predsjednik se osvrnuo i na ukupna postignuća, ali i na nerazumijevanje međunarodne zajednice. O svojim suradnicima je kazao "imamo kao što vidite, usprkos svemu tome, kakve sam vas imao i kakvi smo, stvorili smo vojsku kojoj se dive". Pri kraju sastanka se osvrnuo na pitanje granica: "Znate, u ovom sastavu nakon toga što smo stvorili takvu vojsku i politički uspjeli isto tako dovesti do demoralizacije srpstva i njegove vojske, da je bilo međunarodnih okolnosti i pameti, da su nam dali, da su mi rekli, nećemo dopustiti da jugoslavensko zrakoplovstvo, rakete potpomognuto ruskim itd., da se angažiraju protiv Hrvatske, mi bismo danas mogli reći, danas poslije ljeta i 'Oluje", mogli bismo imati granice koje bi odgovarale ne samo Hrvatskoj, nego li i svijetu. Ali budući da nema te pameti, onda moramo razgovarati o ovim okolnostima, ne dovodeći u pitanje ono što smo sa stanovišta hrvatskih interesa i Hrvatske države ostvarili."

Sastanak je završen u 12,15 sati.

 

Tuđmanova lekcija Domazetu

Na sastanku se razgovaralo i o vojno-upravnoj ustrojbi Hrvatske ratne mornarice i usporedbi s ustrojem Jugoslavenske ratne mornarice koja je bila organizirana u Vojno-pomorsku oblast, a koja je zahvaćala, osim obale i otoka, i dio unutrašnjosti. Kontraadmiral Davor Domazet odlučio je pojasniti zašto je JNA baš tako organizirala ratnu mornaricu. Kazao je da vojno-pomorska oblast nije bila ni mornarica ni kopnena vojska "nego nešto što svijet nije ni poznavao", a u pozadini svega je bila strategija usmjerena protiv Hrvata kao pomorskog naroda. "Zbog toga su išli na jednu strategiju koja je imala uzdužni... sustav u kojem će u godinama iseliti stanovništvo iz dubine, a sa pomorske strane ne razviti vanjske otoke." Tuđman ga je podučio da to nije baš tako i da ni Srbi nisu svemu kumovali. "Što se tiče koncepcije jugoslavenske vojske, bivšeg jugoslavenskog generalštaba, budući da opet nisu tamo samo Srbi gospodarili i umovali, ta koncepcija što si je ti nazvao vojno-pomorske oblasti da je ne znam šta, ona je imala svoju duboku logiku i to ne antihrvatsku, nego je to bila koncepcija obrane od sovjetske ofenzive, od sovjetske navale, znači gdje se onda raspravlja da će znači, da mogu osvojiti vrlo brzo Vojvodinu i Slavoniju, prema tome da treba braniti ovu obalu sa kopnenim snagama, sa mornaricom itd."