Da si ranije umro, živio bi vječno! – mogao bi u nekoj od zabačenih depadansi Onoga Svijeta pokojni Franjo Tuđman otrovno dobaciti pokojnome Janku Bobetku. ‘Htio si halapljivo dogurati do osamdesetpete i, normalno, navukao si Haag na vrat!’ – mogao bi zlobno dodati pokojni Gojko Šušak.
Dvojica zajedljivaca znali bi o čemu govore. Umrli su dovoljno rano da Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju ne stigne protiv njih podignuti optužnice za ratne zločine, pa se u glavnome gradu Hrvatske po Gojku Šušku odavno zove jedna avenija, a po Franji Tuđmanu zračna luka, s tim da je potonji svojim imenom zaposjeo i više desetaka ulica i trgova diljem Hrvatske.
Treći od tri ratna druga još uvijek je na suhom – što zbog nedostatka markantnosti, što zbog činjenice da je odbijajući umrijeti na vrijeme ‘navukao Haag na vrat’ – pa bi ulicu sa svojim imenom u Zagrebu trebao dobiti tek ovih dana (2018.!), a i to uz nepotrebna trvenja i polemike.
Predsjednik gradskog Odbora za imenovanje naselja, ulica i trgova, proustaški zaneseni Zlatko Hasanbegović, recimo, predložio je da se rečena ulica zove ‘Ulica stožernog generala Janka Bobetka’, ali se tome energično suprotstavio gradonačelnik Milan Bandić, ustajući s kontraprijedlogom – neka se ulica zove samo ‘Ulica Janka Bobetka’!
‘Kada budemo imali Zračnu luku prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, imat ćemo i Ulicu stožernoga generala Janka Bobetka’, podbadao je predlagača, dodajući kako bi stanari dotične ulice ipak morali imati adresu čiji im naziv može stati u osobne dokumente. Predlagaču, međutim, to ne odgovara, jer bi izostanak ‘stožernog generala’ iz naziva ceste mogao izazivati neželjene asocijacije, čak i na ulogu Janka Bobetka u NOB-u, jer je ovaj, treba podsjetiti, do početka zadnjega rata bio general zlikovačke JNA.
A onda su aktivisti Inicijative mladih za ljudska prava uznemirili javnost trećim (najdužim) prijedlogom za naziv prometnice: ‘Ulica sudionika udruženog zločinačkog pothvata Janka Bobetka’!
Razulareni omladinci podsjetili su da je Međunarodni kazneni sud u Haagu Bobetka označio kao sudionika udruženog zločinačkog pothvata u Bosni i Hercegovini, te da je protiv njega podigao optužnicu za ratne zločine zbog sudjelovanja u operaciji Medački džep. Štoviše, i Županijski sud u Zagrebu je u presudama protiv Mirka Norca i Rahima Ademija ustanovio da je Bobetko bio ‘na čelu usporednog zapovjednog lanca u operaciji tokom koje su počinjeni ratni zločini nad zarobljenicima i civilima’.
Apelirajući na gradske vijećnike, članovi Inicijative mladih za ljudska prava upozorili su kako bi imenovanje ulice po Janku Bobetku bilo ‘u suprotnosti s civilizacijskim standardima i vrijednostima ljudskih prava’, te će njihova odluka ‘utjecati na međunarodni ugled Zagreba i Republike Hrvatske’. ‘Kao gradski zastupnici’, rekli su im, ‘u prilici ste da odlučite promiče li naše društvo vrijednosti suživota i tolerancije ili promiče počinjenje ratnih zločina’.
Slične je ocjene iznijela i vijećnica Nove ljevice Rada Borić, no sustigli su je jednoobrazni odgovori iz redova vladajućeg bloka. Ivan Čelić (HDZ): ‘Ako vi mislite da je Bobetko zločinac, za vas je i Franjo Tuđman zločinac.’ Tomislav Jonjić (stranka Nezavisni za Hrvatsku): ‘Ako je Bobetko zločinac, i Tuđman je. U tom slučaju bi morali promijeniti ime zračne luke.’
Može li itko zdravoga razuma tvrditi da Čelić i Jonjić nisu u pravu?
Treba li dakle po pokojnome stožernom generalu Janku Bobetku nazvati ulicu u Zagrebu ili nekadašnjega načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske valja smatrati ratnim zločincem?
Dilema je, razumije se, lažna, jer obje ponuđene solucije vabe na potvrdan odgovor: Janko Bobetko treba dobiti ulicu u glavnome gradu Hrvatske upravo zbog toga što se potvrdio kao ratni zločinac. Još preciznije: da Janko Bobetko nije pokazivao spremnost da bude uključen u zločinačke aranžmane, ne samo što ne bi danas dobivao ulicu u Zagrebu, već u ratno doba ne bi bio ni posađen na mjesto operativnog zapovjednika Hrvatske vojske.
Ali problem je u jebenom terminu. Inicijativa mladih za ljudska prava remeti ritual kolektivnog cinizma nazivajući stvari pravim imenom, i to taman kada se zajednica, gotovo bez ostatka, privikla na korištenje jezika s dvostrukim značenjem.
Nemaju, naime, hrvatski domoljubi nikakav problem sa sadržajem i karakterom počinjenih djela, nego s njihovom kvalifikacijom. Zašto bi se, zaboga, ubijanja i protjerivanja Srba, odnosno ubijanja i protjerivanja Bošnjaka, smatrali ratnim zločinima?
Tu leži izvor stvarne patriotske nelagode. Nema smisla tvrditi da Janko Bobetko nije činio ‘ono što mu se stavlja na teret’, jer on to bez sumnje činio jest, no spomenuta djela zapravo nisu ratni zločini – pa mu se onda ne mogu ni ‘stavljati na teret’ – nego su junački podvizi koje mu valja upisati u zasluge. A te zasluge zatim treba dolično istaknuti i u simboličkoj formi ostaviti kao zalog budućim generacijama.
Postupci poput imenovanja ulice po Bobetku samo su izraz postojanog otpora hrvatskih domoljuba kontingentu vrijednosnih sudova i perverznoj terminologiji skovanoj u međunarodnim centrima moći. Vižljasti patriotski um – za kojeg je bijelo ono što je za ostatak čovječanstva crno, za kojeg je časno ono što je ostatku svijeta ogavno – uvijek će naći način da se suprotstavi globalnoj terminološkoj diktaturi.
Promotri li se stvar iz suprotne perspektive, Inicijativa mladih za ljudska prava – pridodamo li joj šačicu istomišljenika – ustvari je za ovu zemlju jedina šansa, barem ako tu šansu vidimo u nečemu poput denacionalizacije istine.
Za razliku od Janka Bobetka, koji nije uspio umrijeti dovoljno rano da vlastiti heroizam simbolički omasovi bez podmukle haške verifikacije svojih ratnih djela, nevjernički raspoloženi omladinci rodili su se odviše kasno da bi im stožerni general sa svojim suborcima uspio začepiti usta i prekratiti izdajničku rabotu na nekom od proslavljenih stratišta.
Tri ratna druga – Franjo, Gojko i Janko – dobro znaju kakva je važnost tajminga, i nije bez osnova vjerovati da iz zabačene depadanse Onoga Svijeta zemaljsku aktivnost odmetnute mladeži promatraju agilno škrgućući kljovama.
Budući da kao zagrobni nositelji specifičnih funkcija (vrhovni komandant, ministar obrane, šef generalštaba) reprezentiraju ratni karakter hrvatske državnosti – dakle isti onaj koji se ima održavati i u uvjetima neželjena mira – sigurni su i da je po pitanju nacionalne dobrobiti jedino ispravno gledište ono koje se zauzima kroz nišanske sprave.
Plus tajming, jebi ga. Pravilan izbor vremena smrti. Naročito tuđe. Zadnji među preminulima, koji valjda proživljava posthumno traumatsko iskustvo zbog grozne simboličke nerealiziranosti, možda s nostalgijom podsjeća ostalu dvojicu kako je upravo pravodobnim komandama znao raditi u korist etnonacionalne ekonomije: ‘Vrijeme je, Norac!’
Tekst prenosimo s Peščanika
