Tko zna kako bi izgledao život Ogulinca Petra Stipetića da su mu roditelji imali malo više novca i da su sinu mogli ispuniti želju i platiti studiranje na Građevinskom fakultetu. Ovako se Stipetić, kao i mnogi drugi siromašni mladići diljem SFRJ, odlučuje za jednu od dostupnih besplatnih opcija – upisuje Vojnu akademiju. Njegovu karijeru obilježili su brojni apsurdi. Pola karijere potrošio je na čuvanje bratstva i jedinstva kao zjenice oka svoga, slušao priče o vanjskim neprijateljima koji nam prijete, a onda je unutrašnji neprijatelj rasturio zemlju u čiju se obranu zakleo. U JNA je završio Ratnu školu s odličnim uspjehom, a raspad Jugoslavije dočekao je kao pomoćnik načelnika štaba 5. vojne oblasti, generala Andrije Rašete. U Ratnoj školi je diplomirao s temom ‘Obrana velikih gradova’, a kada je postalo jasno da će tu temu u praksi moći provoditi jedino protiv vojske koja ga je obrazovala, u rujnu 1991. prelazi u HV.
Uz Antuna Tusa jedan je od najviših oficira koji su napustili vojsku koja je u tom trenutku u potpunosti okrenula oružje protiv onih koje je, u slučaju rata, trebala braniti. U intervjuu Feral Tribuneu, koji je dao Ivici Đikiću, danas novinaru Novosti, a koji vam pod originalnim naslovom predstavljamo u ovom broju, Stipetić govori s koliko su nepovjerenja dočekani oficiri JNA u Hrvatskoj vojsci, iako je riječ o ljudima bez kojih Hrvatska ne bi pobijedila u ratu. Naime, nezgodno je voditi rat i vojsku sa zapovjednim kadrom regrutiranim iz redova sinjskih konobara, montera centralnog grijanja, profesora marksizma i bivših legionara. Stoga je poseban apsurd da je najveće pobjede tokom akcije Oluja izvojevao upravo Stipetić, iako su mu Tuđman i Šušak u njoj osigurali klupu za rezerve. Kada se ovih dana u prigodnim tekstovima povodom smrti generala Stipetića pišu i izgovaraju ode njegovoj ulozi u Oluji, zaboravlja se spomenuti da je u srpnju 1995., dok su se na Brionima kovali plan za Oluju i dijelile glavne uloge, Franjo Tuđman Stipetića i još nekolicinu ne baš podobnih zapovjednika poslao na krstarenje pa su, umjesto analize planova za napad na Republiku Srpsku Krajinu, Stipetić i drugovi analizirali akvatorij bivše Titove rezidencije.
U vrijeme kada je Tuđman sastančio s odabranim provoditeljima onoga što hrvatski udžbenici povijesti pamte kao veličanstvenu vojnu akciju pobjedničke Hrvatske vojske, iako se zapravo radilo o razbijanju demoralizirane, slabije naoružane, brojčano višestruko inferiorne skupine ljudi, kojima nitko nije javio da je bitka u koju se upuštaju davno izgubljena, Stipetić je bio na pregovorima s grupom krajiških avanturista koji su se smatrali državnom delegacijom i koji su odbili plan Z4. Tuđman ga je o početku Oluje obavijestio dan ranije, što dovoljno govori o tome kako je doživljavao Stipetića u tom trenutku. Na kraju je profesionalni vojnik Petar Stipetić, nakon Basarčevog debakla kod Petrinje, spasio situaciju, potjerao krajišku vojsku i još stigao zarobiti 5000 vojnika 21. krajiškog korpusa. Predaja pukovnika Čede Bulata ostala je u kolektivnoj memoriji naroda i narodnosti kao jedna od najupečatljivijih slika iz Oluje. Stipetić je garantirao potučenim krajišnicima siguran prolaz do Srbije i spriječio osvetu koju su spremali Basarčevi ljudi. Stigao je i pozvati narodni zbjeg od oko 20 hiljada ljudi da ne ide za vojskom, nego da ostane u svojim kućama, na svojoj zemlji. Nažalost, nisu ga poslušali.
Doduše, događaji koji su slijedili Oluju, pljačka, paljevine i ubojstva, dali su za pravo onima koji su otišli. Stipetić je neke bitke i izgubio. Pod njim je bila vojska u Posavini 1992., kada je, političkom odlukom, iza njegovih i Tusovih leđa došlo do povlačenja vojske iz Bosanskog Broda i s posavskog ratišta. Stipetić je u emisiji ‘Latinica’ prije desetak godina svjedočio kako je i sam bio iznenađen kada je u Slavonskom Brodu, odakle je vodio operacije, ugledao vojsku koja je dolazila iz pravca Posavine. Naredio je hitan povratak na položaj, ali je tada došlo do diverzije i miniranja mosta preko Save. Most je minirala inženjerija HV-a. Stipetiću je postalo jasno da sastanci Bobana i Karadžića i Šuškova paralelna linija zapovijedanja imaju veći utjecaj na događaje od njegove vojničke logike.
Nakon rata, Stipetić je bio na brojnim visokim dužnostima, između ostalog i zapovjednika Glavnog stožera HV-a. Na obljetnice velikih vojnih pobjeda nije volio odlaziti. Smetalo mu je isticanje nekih epizodnih igrača i umanjivanje zasluga ljudi koji su igrali važnije uloge. Tko zna kako bi taj čovjek, koji je bio i ostao prvenstveno vojni profesionalac, koji se nije borio ‘da Srbi praktično nestanu’, nego da se rat praktično, uz što manje žrtava, što prije završi, gledao na pompu koja se stvorila oko njegovog sprovoda. Tko zna kako bi gledao na lažne suze mnogih koji su ga došli ispratiti. Čovjek koji je smrt dočekao u istom stanu u kojem je živio prije rata, čovjek koji je imao manju mirovinu od mnogih profesionalnih bukača iz braniteljskih redova, čovjek koji nije htio potpisati pismo protiv vrhovnog zapovjednika, sigurno ne bi blagonaklono gledao recimo na to da je Željko Sačić tokom sprovoda pozivao odabrane na prosvjed protiv ratifikacije Istanbulske konvencije. Petar Stipetić, čovjek kojem ni haški istražitelji nisu uspjeli pronaći mrlju u karijeri, bio je naprosto lik iz nekog drugog filma.
