Mrtvo more vlada u SDP-u i oko SDP-a, iako za dva tjedna ovu najjaču oporbenu stranku očekuju unutarstranački izbori. Petero se osoba kandidira za stranačkog predsjednika koji se bira po principu "jedan član – jedan glas". Iako su unutarstranački izborni procesi u punom jeku, u javnom prostoru nema rasprava o prijedlozima programskih rješenja, sukobljavanja ideja iz kojih bi se izrodio konstruktivan i progresivan put kojim bi se SDP izbavio iz dugogodišnje oporbene čekaonice i po treći put preuzeo vlast. SDP-ovci vole istaknuti da unutarstranačke procese nastoje držati iza zatvorenih vrata – o planovima i programima kandidata za predsjednika SDP-a javnost i sami SDP-ovi glasači mogu zaključivati samo na osnovu njihovog dosadašnjeg političkog i društvenog angažmana.
Politička biografija favorita za lidera SDP-a, potpredsjednika stranke i Sabora Siniše Hajdaša Dončića, počinje njegovim članstvom u HDZ-u u koji se, kako je govorio, u trenutku nacionalnog zanosa učlanila kompletna njegova obitelj kad je imao 15 godina. Ipak, vrata političke pozornice otvorila su mu se tek kad se preselio u stranačku obitelj SDP-a. Vrlo brzo, nakon samo četiri godine članstva, kao SDP-ov kandidat pobjeđuje za krapinsko-zagorskog župana. S trogodišnjim iskustvom župana, premijer Zoran Milanović 2012. ukazuje mu povjerenje i daje funkciju ministra prometa. Iz ministarskog života Hajdaša Dončića pamti se neuspjela akcija monetizacije autocesta 2013. godine, kojoj su se suprotstavili ujedinjeni sindikati koji su zaprijetili i referendumom. Mlada nada SDP-a obećala je tad da će podnijeti ostavku ako ne provede monetizaciju. Vlada je pod pritiscima na kraju odustala od monetizacije, ali ministar ostavku nije podnio.
U saborskom djelovanju teško se sjetiti upečatljivog govora Hajdaša Dončića. Polje njegovog političkog interesa bilo je orkestrirano udaranje po HDZ-u kao kriminalnoj organizaciji, a vješto je izbjegavao kritiziranje sve prisutnije pojave ustašizacije u hrvatskom društvu. Iako se nakon što je najavio kandidaturu povukao iz javnosti, svečano i poetično je u Kninu, na proslavi "Oluje", poentirao da je "Oluja pobjeda čista kao gorski potok, čista kao suza djeteta", zaboravljajući time na brojne civilne žrtve srpske nacionalnosti utvrđene u oslobađajućim haškim presudama Gotovini i Markaču. Sramne događaje za Hrvatsku i kršenje Ustava koji su uslijedili samo nekoliko dana poslije, ustaški dernek na Tomsonovim koncertima, masovno izvikivanje ustaškog pozdrava i slavljenje ustaških koljača nije imao potrebu komentirati, a kamoli osuditi.
Kao iznenađenje, u utrku za čelno mjesto odvažila se potpredsjednica Foruma žena SDP-a Sanja Major. Svojim medijskim istupima vrlo je oštro razbila ogledalo SDP-a kao socijaldemokratske stranke na strani obespravljenih, slabih, prava i pravde. Usudila se glasno kritizirati i posljednje SDP-ovo pobjedničko doba – Milanovićevu vladu kao period neoliberalne vlade i pobrojati sve tadašnje propuštene SDP-ove prilike i počinjene greške. Upozorila je na "kronične bolesti" SDP-a i izgubljenu ideološku poziciju, podsjećajući na neprincipijelno otvaranje pregovora s DP-om, te se distancirala i od nedosljedne politike predsjednika Milanovića koji vraća odlikovanje optuženiku za ratni zločin Branimiru Glavašu. Bez kalkulacija, vrlo se jasno odredila prema ustaškom pozdravu, koji bi sankcionirala zatvorskom kaznom. Bez iskustva na klizavom političkom terenu javne vlasti, Sanja Major svjesna je da njena javno izrečena kritika politike vlastite stranke nije najmudriji potez na putu do vrha SDP-a te je najavila osnivanje prve stranačke frakcije, što je dopušteno Statutom SDP-a.
Pod motom "Zajedno za čovjeka" u utrku za predsjednika SDP-a ušao je i Mladen Kešer, kontroverzni načelnik Općine Kalnik i bivši predsjednik koprivničko-križevačkog SDP-a, koji se već jednom upustio u izbornu avanturu na nacionalnoj razini, i to za predsjednika Republike kao nezavisni kandidat 2004. U ideološke labirinte Kešer se ne bi upuštao jer on je "poduzetnik koji stvara novac, lider koji zna što želi i što treba", a to je i moguće pomicanje SDP-a jače udesno, prema političkom centru, možda i dalje jer, kako kaže, on je kao predstavnik izvršne vlasti otvoren za kompromis.
Kandidaturu je najavio i povratnik u redove SDP-a Mirando Mrsić. Bivši SDP-ov ministar rada i mirovinskog sustava iz SDP-a je istupio 2018. zbog sukoba s tadašnjim predsjednikom Davorom Bernardićem. Nakon potpunog neuspjeha sa svojim Demokratima na parlamentarnim izborima 2020., Mrsić se prije dvije godine vratio u SDP-ovo jato. Vrijeme njegovog ministarskog mandata ostat će upamćeno po restrikcijama prava radnika, zbog čega ga je dio sindikata s kojima je ušao u pravi rat prozvao grobarom radničkih prava.
Kandidaturu je najavio još jedan Milanovićev ministar, potpredsjednik stanke i saborski zastupnik Ranko Ostojić. Bio bi to četvrti Ostojićev pokušaj da zasjedne na čelnu SDP-ovu fotelju na Iblerovom trgu. U dosadašnjoj hrvatskoj politici, s obzirom na suvremene izazove migracijskih kriza, Ostojićev ministarski mandat svijetli je period i primjer humanog odnosa prema migrantima na granicama. Mediji su ga prozivali za sukob interesa u prvoj godini mandata, kad je živio u stanu tvrtke Ninoslava Pavića, u vrijeme kad se protiv Pavića vodilo nekoliko istraga, a sama tvrtka je bila na Linićevoj listi srama zbog poreznog duga. Za razliku od ranije spomenute dvojice Milanovićevih ministara koji se rijetko ili nikako ne usude komentirati problematične ideološke pojave u hrvatskom društvu, Ostojić se ne libi jasno stati u obranu antifašističkih tekovina i otvoreno osuditi neoustaške tendencije, zbog čega je često na meti desničarskih krugova.
Kandidati se uglavnom podijele na one koji navodno znaju kako se zapravo politika odvija i one koji obećavaju povratak SDP-a "pravoj socijaldemokraciji". Prvi jašu na infrastrukturnoj inerciji, a drugi se muče da definiraju tu "pravu socijaldemokraciju" – kaže Marko Kostanić
Da izbore u SDP-u nitko ne doživljava kao prijelomne ili barem relevantne, iako bi oni trebali biti važan događaj i iznjedriti plan te stranke za osvajanje vlasti, smatra politički analitičar Marko Kostanić.
- Kao da u javnosti prevladava dojam da je gotovo pa svejedno tko je na čelu SDP-a. Taj dojam nije slučajan ili plod nekakve političke apatije ili letargije. Indikativno je i da veću pažnju javnosti zaokupljaju izbori u DP-u. Razlog tome je činjenica da su oni dio vladajuće koalicije, a ulogu igra i to da su ti akteri, poslužimo se eufemizmom, živopisniji likovi. Svejedno, prednost u "popularnosti" zasniva se i na bolnom izostanku novih i zanimljivih ideja u istupima SDP-ovih kandidata. Pored nekih usputnih prolaznika, uglavnom se kandidati podijele na one koji su iskusni i navodno znaju kako se zapravo politika odvija i one koji obećavaju nekakav povratak SDP-a "pravoj socijaldemokraciji". Ovi prvi jašu na spomenutoj infrastrukturnoj inerciji, a ovi drugi se već godinama muče da definiraju tu "pravu socijaldemokraciju" i da nam kažu kad je ona to bila integralni dio SDP-ovih politika. Zvuči kao vic, ali mislim da bi bilo vrlo zanimljivo organizirati debatu među kandidatima kao iznenadni kviz o povijesti i teoriji socijaldemokracije. Ne zato da bi se kandidate ismijavalo ili prokazivalo, već da se naprosto vidi o čemu pričamo kad pričamo o socijaldemokraciji. Teško se oteti dojmu da je SDP stranka u kojoj ne postoji ni minimalni konsenzus o tome što joj naziv predstavlja. Možda bi došli do zaključka da socijaldemokracija danas ne funkcionira ili da je potreban neki drugi zajednički nazivnik. Ali, da se bar više ne pravimo svi ludi, da znamo o čemu se u SDP-u priča kad se priča o socijaldemokraciji - govori Kostanić koji u SDP-u ne vidi mogućnost promjene bez organiziranja nekakve lijeve frakcije mlađih načelničkih i gradonačelničkih kadrova koji bi kombinirali stečene vještine rada u zajednici i manjak straha od ideološkog rizika.
Jedan od osnivača SDP-a i član njihovog Predsjedništva tijekom devedesetih godina, politički analitičar Jaroslav Pecnik ističe da se SDP u budućnosti, ako ne želi vječno ostati u oporbi, mora okrenuti od kulta Račana i Milanovića i konačno početi napadati beskrajne slabosti HDZ-a.
- SDP je uspio preživjeti sve Scile i Haribde, ali je bitno oslabljen. Više nemaju publiku kojoj se obraćaju, njihovi glasači većinom su starija populacija koja odlazi sa životne scene, a za mlade nemaju nikakav program. Najbitnije je da SDP mora sići s kolosijeka stavova po kojima stranku treba što više pohrvatiti, provući hrvatstvo kroz svaki politički i društveni segment, što je u duši i biću desnih konzervativnih stranaka. Za sam SDP vrlo je bitno tko će doći na čelo stranke, da li netko tipa Hajdaša Dončića s kojim će se dosadašnja amplituda pada nastaviti, ili kandidat tipa Sanje Major koja signalizira pravi put SDP-a, onaj zdravi socijaldemokratski. SDP bi mogao imati šansu da su se kandidirali ozbiljni kandidati kao Mirela Ahmetović ili Mišel Jakšić, koji su poslušni vojnici partije, djeluju pragmatično, ali imaju i potencijal i uspjeli su zadržati svoju osobnost. Smisao SDP-a ne bi trebao biti puki opstanak kao političke stranke, nego pobjeda nad HDZ-om na sljedećim izborima - ističe Pecnik.
