Vaš rukopis "Špekec" pohvaljen je na Goranovom proljeću 2020., a ove vam je godine "Špaga" donijela Gorana za mlade pjesnike. Lirski subjekt se, kako doznajemo iz obrazloženja Mateje Jurčević, sastoji od Špage, Š-a i page. S čime ste se sve igrali u ovoj zbirci?
Kroz mehanizam lirskog subjekta svakako se javljaju Š. i paga, ali i neki drugi glasovi koji uspostavljaju različite međusobne odnose kroz tekst. U tom smislu, otvorilo se polje igre vezano uz različite oblike pisma, ritma i motiva; a ono šire polje igre, nadpolje nadigre funkcionira najviše u emocionalnom prostoru.
Otkud potreba za grafičkim izletima, kako oni izgledaju?
Što se tiče vizualne komponente teksta "Špaga", teško mi je tu govoriti o grafičkim izletima jer mi se čini da poezija funkcionira na granici između jednog veliki izleta i jednog velikog doma u kojem krčka vatra. U tom smislu poezija uvijek podržava oboje, uvijek se sastoji i od izleta u nepoznato, i topline doma. Grafičko je oblikovanje "Špage" u prvotnom obliku teksta bilo rezultat nužne svjesne nesputanosti u pisanju, a u kasnijem, racionalnijem, pristupu tekstu grafičko oblikovanje je otvorilo novo polje igre.
Kako sada zamišljate svoja sljedeća književna djela, odnosno koji su vam sljedeći koraci u književnosti?
Teško pitanje. Jedino što znam je da ne planiram prestati pisati.
Što bi vas kao studenta Dramskog i filmskog pisma na zagrebačkoj ADU veselilo realizirati, napisati, režirati, snimiti, adaptirati…?
ADU vidim kao prostor kontrolirane slobode u najboljem smislu, prostor eksperimentiranja i mjesto na kojem učim nešto što bih mogao nazvati spisateljskom disciplinom, u smislu zdravog kontinuiteta pisanja i razvoja svojih, nazovimo ih tako, mogućnosti. S tim na umu, od početka svog studiranja nekako radim ono što me veseli, a ono što me najviše veseli je ono za što još ne znam da će me veseliti.
Kojem tipu poetike ste skloni i voljeli biste ga razvijati?
Što se tiče poetike, nisam siguran da sam tu dobar sugovornik. Uživam u čitanju, gledanju i slušanju radova raznih umjetnica i umjetnika, ali ne bih ih mogao svrstati u određene kategorije. Mislim da je poetika vezana uz pojedinog autora ili autoricu, a ne uz apstraktne mase značenja, iako priznajem da nam govorenje u širim kategorijama olakšava međusobnu komunikaciju i da su na taj način kategorije korisne. Tako da pitanje kojem sam tipu poetike sklon od mene zahtijeva da se na licu mjesta odlučim za jednu od arbitrarnih povijesno-umjetničko-teorijskih kategorija, i što god da kažem bilo bi krivo. Možda je najtočniji odgovor na vaše pitanje da sam sklon svojoj poetici i da bi istu volio dalje istraživati i razvijati.
