Veliki novinari i velike kamere, važni dužnosnici i još važniji predsjednici, još jednom su ignorirali obilježavanje godišnjice proboja na Petrovoj gori, što je ovogodišnjem skupu antifašista i naroda Banije, Korduna te susjeda iz Cazinske krajine u Bosni i Hercegovini, dalo posebno svečanu notu i doživljaj, bez ijedne jedine ‘fige u džepu’.
Tako su te subote, ispod devastiranog Bakićevog spomenika, svi bili veliki, od najmanje djevojčice, članice nekog KUD-a, sve do vremešnih, prekaljenih partizanskih boraca NOB-a, pa i učesnika znamenitog proboja iz ustaškog obruča. Bio je to dan susreta prijatelja koji se nisu vidjeli od prošlogodišnjeg skupa, dan raspitivanja za drugove, prijatelje i suborce koji nisu došli na Petrovac, a znali bi doći svake godine, ali i dan sklapanja novih poznanstava.
Dvojica sudionika skupa, gotovo vršnjaci u dobi od 92 i 93 godine, itekako su čuli jedan za drugoga, no nikako da se susretnu i napokon upoznaju. Slučaj je htio da su ove godine obojica došli na Petrovu goru. Netko je to spomenuo jednom od njih, za tili čas čvrst stisak ruke označio je novo prijateljstvo i započeo je dugi razgovor kojega nisu omeli glasna muzika, žamor stotina ljudi oko njih, ni pjesme banijskih i kordunskih članova vokalnih grupa sa svečane bine, pa ni harmonikaš u neposrednoj blizini. Zastali su dvojica ratnih drugova, koji se do prošle subote nikad nisu upoznali, samo na tren kada se zaorila ‘Na Kordunu grob do groba…’. Nijemo su pjesmu odslušali, pa se opet vratili u svoj svijet.
Sulejman Muhamedagić Sula, predsjednik udruženja antifašista i boraca NOR-a Velika Kladuša, dugo vremena želio je upoznati Milu Kneževića, posljednjeg živućeg učesnika proboja na Biljegu. O Mili je samo slušao, nikako da mu stisne ruku, a isto toliko vremena Mile se raspitivao o Sulejmanu. Novinarima koji izvještavaju s raznih događanja nerijetko pobjegnu ovakve važne sitnice koje se više nikada neće ponoviti, no ovaj put vašem reporteru se posrećilo. Od početka do kraja prisustvovao je susretu Mile i Sule.
- Gdje si Sula, stara kućo? - otelo se odmah Mili Kneževiću pri rukovanju, a zbunjeni Sulejman, ne znajući odmah o kome se radi, podviknuo je, onako partizanski: ‘Evo me druže, a koji si ti?’ Odjednom je, oko njih, na Petrovcu, sve utihnulo, ili se bar to njima učinilo, jer da su i šaptali, dobro bi se čuli. Milana je najprije zanimalo kakva je situacija bila u Velikoj Kladuši na samom početku rata. To je bila uvertira u priču o zloglasnom pokolju koji je prestravio narod Cazinske krajine.
- Moj Mile, nije bilo lako. Uoči 29. jula 1941. godine ustaše su u Kladuši izvršili raciju, pokupili po kućama djecu, ljude i starce srpske nacionalnosti, otjerali ih u crkvu i sve poubijali, što oružjem, što noževima i maljevima. Bili su to ustaše iz Hercegovine. Naime, domaći ustaše, Muslimani, odbijali su ubijati nevine ljude i nerijetko su znali ‘zažmiriti’ na jedno oko kako bi ljude spasili. Kada je netko o njihovoj nelojalnosti dojavio Ljubi Kvaterniku, u to vrijeme županu u Bihaću, poslao je u Kladušu nekoliko kamiona hercegovačkih ustaša. Čak su se predstavljali lokalnim muslimanskim imenima, kako bi zavarali kladuške Srbe, te ih lakše namamili u smrtne klopke. O zločinu pričaju tri spomenika uz samu granicu Hrvatske i Bosne, koji se mogu vidjeti s hrvatske strane. Ispod gornjeg su pokopana tijela stanovnika Banije i Korduna, a ispod dva donja Srbi iz Kladuše, ukupno 4.100 nevinih ljudi. To su stratišta na kanalu, Požaru i Mehinom Stanju. Krvavi pir trajao je nekoliko dana. Nas Muslimane ustaše nisu dirali, ali već nekoliko dana iza pokolja Srba, mnogo Muslimana je, vidjevši što se događa, pobjeglo na Kordun i priključilo se partizanskim jedinicama. Vrlo dobro se sjećam jednog Kladušanina kojega sam poznavao. Poslije pokolja hodao je pijan po mjestu, teturao i psovao majku ustašama i Talijanima, vičući kako će osvetiti svoga kuma, gostioničara Dragutina Bogunovića. Već ujutro pobjegao je na Petrovu goru i priključio se partizanima. Eto, tako je bilo na početku kod nas - pričao je Sulejman, obraćajući se svome sugovorniku kojeg do subote nije poznavao, ali su odmah započeli razgovor kao stari drugovi.
Kako smo bili, uz njihovu privolu, samo promatrači susreta dvojice ratnih veterana, ocijenili smo da ne bi bilo umjesno postavljati pitanja i prekidati njihove niti sjećanja, pa smo pozorno osluškivali, prateći svaku riječ, kako ništa ne bi promaklo. Spominjao je Knežević i poznatu bitku ‘roguljaša’. U siječnju 1941. godine, znatno prije proboja, velika grupa stanovnika Banije i Korduna odlučila je noću napasti ustaški logor na Petrovcu. Bili su naoružani samo roguljama, sjekirama i noževima. Na nesreću, ustaše su ih primijetili i pobili vatrenim oružjem. Muhamedagić je tada bilo tek petnaest. Čim je navršio 17 godina, u proljeće 1943. godine Sula je otišao u partizane i u partizanskim jedinicama dočekao kraj rata.
Kako nije učestvovao u proboju na Petrovcu, Sulejman je pažljivo i ne trepćući saslušao priču Mile Kneževića.
- Tada je u proboju sudjelovalo 760 partizana, a danas, ne znam da li je netko živ osim mene. Danas sam predsjednik sekcije Osme kordunaške divizije. To što sam te napokon upoznao, jer sam o tebi samo slušao, izuzetno me raduje. Naime, ove godine obilježit ćemo u Vojniću osnivanje 8. Kordunaške divizije. Kako je treća brigada ove Divizije bila iz Kladuše i kako je tokom borbi postigla brojne uspjehe, molim te, organiziraj ljude i dođite da uveličate ovo naše važno obilježavanje. Nisam znao da ću te danas sresti. Slučajno u džepu imam jedan poziv na taj događaj, ali nemam podataka o primatelju, pa molim te, ispuni to i svakako dođi - objašnjava Mile potpisujući zgužvani papir koji je sasvim slučajno dobio i svog adresanta.
- Slušaj ti sad mene dobro, moj Mile. Neću ja dovesti nekoliko ljudi u Vojnić. Dovest ću nekoliko autobusa punih Kladušana, antifašista malih i velikih, bivših boraca i građana Kladuše. Ti samo skuvaj grah i ne beri brigu - uz osmijeh je odvratio Sula.
