Svake godine 21. decembra se obilježava pokolj Srba počinjen u šumi Brezje kod sela Prkos na sjevernom Kordunu, pa je tako bilo i ove srijede.
- Treba obilježavati žrtve kako se ne bi zaboravile ni one ni počinioci, da se pritom ne izgubi kontekst. Taj masakr je počinjen u okolnostima ustaške ofenzive na Kordun i politike istrebljenja Srba na Kordunu i drugim dijelovima NDH - ističe u razgovoru za Novosti Kordunaš, partizan i rukovodilac Mile Knežević (96).
Uspješni razvoj borbenih aktivnosti Prvog kordunaškog odreda na Kordunu i dolini rijeke Kupe tokom druge polovine 1941. godine, za vlasti NDH predstavljao je prijetnju, pogotovo što su partizanske jedinice bile na nekih 40 kilometara od Zagreba. To je izazivalo strah kod lokalnih ustaških funkcionera koji su tražili da se poduzme neke ofenziva kako bi partizani bili uklonjeni. Štoviše, partizani su 8. decembra 1941. prešli Kupu kod sela Prkos i ušli u Pisarovinu koja je kasnije tokom rata bila poluslobodno područje na kojem su se vršile razmjene zarobljenika. To je bio povod da poglavnik Ante Pavelić sa svojim suradnicima i visokim oficirima organizira ustaško-domobransko-talijansku ofenzivu na prostorima sjeveroistočnog Korduna kojoj je bio cilj da osim partizanskih snaga potpuno bude uništeno srpsko stanovništvo Korduna. U zapovijedi Pavelić svojeručno dopisuje da "kamen na kamenu ne smije ostati".
Direktivom za izvođenje ofenzive Vjekoslav Maks Luburić zahtijeva da se nikoga ne smije poštedjeti, niti jedno selo. Neki izvori bilježe da je Luburića jedan od ustaša pitao "zar i djecu", na što je ovaj odgovorio "da i njih, kako nam se ne bi mogli svetiti ako odrastu". Bivši ministar unutrašnjih poslova Andrija Artuković na suđenju održanom u Zagrebu 1986. je posvjedočio: "Odlučeno je da se u ofanzivi 1941. godine potpuno uništi srpsko stanovništvo na čitavom Kordunu". Za provođenje operacije bio je zadužen ratni zločinac Ante Moškov.
Nakon izvršenih priprema, jače ustaško-domobranske jedinice krenule su u ranim jutarnjim satima 15. decembra 1941. godine iz Zagreba preko rijeke Kupe i sela Lasinja smjerom Prkos - Kirin - Bović, dok su nešto slabije snage krenule iz Karlovca i sela Skakavac preko Stipana i Sjeničaka. Tu se računalo i na suradnju talijanskih jedinica koje su iz svojih baza u Vrginmostu više puta vršila napade u rajon Kozarca.
Ustanak je sve više jačao – Mile Knežević
- Cilj ovakve ofanzive bio je da u zahvatu komunikacija zajedničkim djelovanjem budu uništene partizanske snage, također da se pohvata i poubija srpsko stanovništvo - ističe Knežević. Naglašava da su tokom ofenzive ustaše i domobrani vršili masovna hapšenja, ubojstva, paljenja kuća i pljačku imovine. Bilo je i naročito stravičnih prizora zločina kao što su zatvaranja nedužnih u drvene kuće i njihovo paljenje.
Kao najisturenije selo prema Lasinji i drugim hrvatskim selima, Prkos je napadnut 21. decembra. Prema nekim izvorima, oko 130 muškaraca uspjelo je izbjeći u šumu ali su njihove žene, djeca i starci ostali jer su vjerovali da neće biti žrtve nasilja. Tako su ustaše i domobrani pohvatali cjelokupno stanovništvo Prkosa koje nije izbjeglo, njih 428, kao i 17 stanovnika sela Lasinja, ali i cjelokupno romsko stanovništvo općine Lasinja, najmanje 48 osoba. Romi su odvedeni u logor Jasenovac gdje su ubijeni, dok je jedan broj stanovnika Prkosa i Dugog Sela Lasinjskog naknadno ubijen u Rakovom Potoku. Ostali stanovnici ova dva sela ubijeni su u Dugom Selu. Nakon ofanzive grupe civilnih pljačkaša masovno su odvodile stoku i vrednije stvari iz napuštenih kuća pobijenih i izbjeglih.
Sam poglavnik Pavelić 31. decembra stigao je sa svojom svitom na ratište u Bović. "Poglavnika je pri dolasku na ovo područje dočekao bojnik Poglavnikove tjelesne bojne Ante Moškov, zapovjednik odjela, kojima je povjerena dužnost da osiguraju ovo područje i da ga očiste. Poglavnik je stigao u Bović i bio veoma zadovoljan s duhom koji prožima naše ustaše, domobrane i oružnike i sa spremnošću na žrtvu koju oni pokazuju na svakom koraku", piše slavodobitno "Hrvatski narod" početkom 1942. godine. Knežević ističe da je osim uvida u stanje na fronti, Pavelić i lično ispalio nekoliko granata s položaja svojih artiljerijskih jedinica.
Razvučene po cijelom području sjeveroistočnog Korduna, po ekstremno nepovoljnim zimskim uslovima i visokom snijegu, jedinice Četvrtog partizanskog bataljona organizirale su manevarsku obranu na široko razvučenoj liniji fronta. Njihov cilj bio je stvoriti uslove za izvlačenje ugroženog naroda u Petrovu goru. Da bi stvorile koridore za izvlačenje izbjeglica, 20. decembra 1941. partizanske snage razoružale su domobranske garnizone Vojnić Kolodvor i Vrelo Utinja pri čemu su zarobile 160 domobrana.
Rezultat ove zločinačke ofenzive bio je istjerivanje oko 15.000 mještana Korduna s njihovih ognjišta, zabilježeno je 2.423 mrtvih dok je spaljeno preko 2.500 njihovih kuća i još više gospodarskih zgrada uz pljačku stoke i druge vrijedne imovine. Nakon te ofanzive, na sjevernom Kordunu ostala su samo zgarišta i masovne grobnice pobijenog naroda.
- Ipak, nakon te i narednih ofenziva pokrenutih u proljeće 1942., ustanak je uz sve gubitke i žrtve bio sve jači i jači, a oslobođena teritorija sve veća - zaključuje Knežević.
