Ako postoji dobri duh Božića na onom jadnom petrinjskom području to je svakako paroh petrinjski protojerej Saša Umičević. Gdje god dođete i spomenete njegovo ime, čut ćete isti odgovor, često sa suzama u očima: "On je čovjek Božji!".

I, zaista, paroh Saša je čovjek Božji. Naprosto je takav. On je svuda. Imate nekakav problem? Ne brinite, tu je paroh da ga riješi. I to ne samo nakon zemljotresa, nego odavno. Otkad? Valjda oduvijek. Ne čudi stoga da je prve rečenice u svom govoru na Badnji dan potpredsjednik Vlade Boris Milošević uputio upravo njemu.

Čovjeku Božjem koji je u potresu ostao, baš poput svojih vjernika i svoje crkve – bez ičega, osim onoga što ima na sebi. Zemljotres je, naime, razorio nedavno obnovljeni parohijski dom u Petrinji u kojem je živio s porodicom i sve do jedne crkve i crkvenog objekta na području parohije koju pokriva, a koja – citiramo Umićevića – pokriva područje radijusa od 160 kilometara.

Nekada davno, prije Drugog svjetskog rata, tamo je bilo 20 crkava da bi nakon rata, ovoga, spali na pet. Sada nema nijedna. Sveti Spiridon u Petrinji počeo se graditi prije dvije godine, uz punu podršku gradonačelnika Darinka Dumbovića. Hram je upravo ovih dana trebao dobiti krov. Umjesto toga, stigao ga je potres, ali je srećom u komadu. Druge crkve, poput one drvene u Majskim Poljanama, koja je uskoro trebala slaviti 200 godina postojanja, više nema. Nema ni ostalih. Vjernici će ići u Kostajnicu, Glinu ili Sisak, dok ne stvore minimalni uvjeti. Zapravo je u najboljem stanju ona svetog Nikolaja na petrinjskom groblju ispred koje je Milošević o parohu rekao ovo:

"Paroh Saša je tu s narodom. On je uvijek bio s narodom. Kad je krenula pandemija kororonavirusa paroh je bio s narodom i neumorno dijelio pomoć. Nije bilo nijednog dana da nije bio na terenu. I danas, kad je ostao bez svega, osim onoga što nosi na sebi, on ne odustaje i dalje nesebično pomaže. Raznosi hranu, kontejnere, lijekove, popunjava formulare, savjetuje, radi sve što treba i to od 0 do 24 sata svaki dan. Ponosan sam što ga poznajem, i imao sam potrebu da to kažem, jer je on danas naš domaćin", kazao je Milošević.

Kako to u praksi izgleda, možete pročitati iz citata jednog od lokalnih medija:

"Hladan, nedjeljni vjetar njiše gole grane drveća oko petrinjske Nove bolnice – punog imena: Specijalne bolnice za kronične bolesti Petrinja, ispred koje iz automobila vadi i na bolnička kolica slaže vrećice s darovima koje je cijelo jutro sa svojom suprugom punio čovjek u crnom kojeg uopće ne zanima tko je koje nacionalnosti, vjere, boje kože – ne zanima ga ništa sličnoga jer on kaže da su svi ljudi isti. Svi su Božja djeca. On je petrinjski paroh Saša Umićević koji je prije 5 godina stigao iz Karlovca u Petrinju i preuzeo službu i parohiju sv. Spiridona. Čim je stigao u Petrinju grad, napravio je stvar za koju nismo sigurni da se slično nešto događa u našoj blizini. Naime, Saša već 5 godina na velike blagdane Božića i Uskrsa obilazi bolnice i potrebite i tom prigodom baš svakome udijeli dar i pozove božju pomoć za ozdravljenje bolesnika."

Pa kako onda ne bi iskoristili rijetke minute kad je paroh bio minutu-dvije na miru, odmah nakon zapaljenog Badnjaka pred svetim Nikolajom, da ne popričamo s njim. Kako se priča o tom vrijednom čovjeku pročula, svjedoči i zanimanje drugih novinara ispred srušene crkve za tog običnog, a opet sasvim posebnog čovjeka.

Saša Umićević u Hrvatsku je stigao iz Srbije prije 12 godina. Na petrinjskoj parohiji je osam godina, sasvim dovoljno da zna ne samo svako selo, neki i svaki zaseok zaseoka. S njim vam ne treba ionako na Baniji dvojbeni Google.

Prije dolaska u Petrinju bio je četiri godine sekretar vladike gornjokarlovačkog Gerasima, a prije toga služio je u Plaškom.

Neugodno mu je bilo slušati pohvale.

"Iskreno se nadam i molim Bogu da ćemo se truditi da probuđeni plamen čovekoljublja i milosrđa i dalje sja u svima i da se plamen ljubavi i dobrote rasplamsa u buktinju"

– Ne znam koliko su te reči vredne pažnje u ovim trenucima. Crkva je uvek bila tu da podeli sudbinu svog naroda, i u žalosti i u radosti, pogotovo u ovoj velikoj žalosti kada dočekujemo najradosniji praznik duhovno radujući se, ali opet hitajući po terenu da ljude skućimo i da ih uvedemo u privremene objekte kako bi Božić dočekali pod krovom. Uvek smo uz svoj narod, da li je problem korona ili potres, svejedno. Na našem području ima dosta domova koji su srušeni. Pokušavamo da iskoordiniramo pomoć, dobavimo građevinski materijal, sve što narodu treba. Ja sam stalno na vezi. Mnogi su čuli za to pa se javljaju sa svih strana. Puno je tu dobrih i plemenitih ljudi iz Hrvatske, iz Srbije iz celog regiona, dijaspore. Pomoć stiže sa svih strana i Gospodu Bogu smo zahvalni na milosti i dobroti, a isto tako se zahvaljujemo svim plemenitim ljudima koji idu po gradovima i selima, i pomažu ne pitajući ko je ko i kako se zove. Ovaj potres je na žalost uzeo i ljuske žrtve, ali je i razmrdao ljudskost u svim nama. Iskreno se nadam i molim Bogu da ćemo se truditi da probuđeni plamen čovekoljublja i milosrđa i dalje sja u svima i da se plamen ljubavi i dobrote rasplamsa u buktinju. Bez drugog čoveka nema nam spasenja. Ako se sada u ovim trenucima pokažemo kao ljudi, iskreno verujem da ćemo ostati upisani i na nebu kao ljudi. Ako se sada pokažemo kao neljudi, mislim da će tako ostati za svagda - govori nam paroh Saša.

Sve je veće zanimanje medija za rad paroha Umićevića (Foto SNV/Facebook)

Na petrinjskom području nije ostao nijedan funkcionalni hram. Sveštenici nemaju više gdje služiti. Priručno će se poslužiti nezavršenom crkvom svetog Spiridona, na koju se još mora staviti krov.

– To će nam biti, tako da kažem, duhovna baza odakle ćemo moći da delujemo. Ostali smo bez Parohijskog doma, što je bio možda najvažniji objekat, jer je u njemu bila kapela, administrativno središte, stambeni prostor za svešteničku porodicu. Sve je to u potresu razoreno. Bili su statičari i utvrdili da više nije za stanovanje. Petnaestak minuta nakon odlaska statičara dogodio se razorni potres i tada je definitivno pretvoren u ruševinu. U koordinaciji s Davorom Trupkovićem iz Ministarstva kulture, koji je tog dana bio sa mnom i proživio je svu tu strahotu i rušenje, dogovaramo što napraviti. Ali, ne daj Bože, većeg zla – objašnjava paroh Umićević, pojašnjavajući da daljnja sudbina doma nije poznata.

- Tako su i mnogi naši parohijani ostali bez doma. Ne smemo kukati nad svojom sudbinom, nego verovati u Gospoda Boga, imati nadu i optimizma u sebi – kazao je.

A gdje onda paroh uopće spava?

- Budući sam ja iz Srbije, preselio sam svoju porodicu – suprugu i troje dece - na sigurno, u Rumu. Ja sam ostao sa narodom da podelimo sve šta nas je snašlo. U stanu sam kod prijatelja. Prioritet je smestiti ljude u kamp-kućice ili kontejnere. Ja sam na sigurnom. Ne mogu da se žalim. Svuda sam dobrodošao. Imao sam mnogo poziva. Evo, da kažem, prilikom prvog potresa u rano jutro istrčao sam s porodicom i videli smo da ne možemo da se vratimo, s obzirom na pukotine. Prvi prijatelji koji su nam se ponudili bili su Hrvati kod kojih smo prihvaćeni kao najrođeniji. Nakon drugog razornog potresa žurio sam prema stanu u kojem smo bili privremeno smešteni i iz auta sam gledao prema kući koja se trese i taj je prijatelj istrčao iz svog doma, ne mareći za svoju glavu, tražio je gde su moja deca. Nosio ih je u naručju dok su crepovi padali sa kuća, on je spašavao moju decu. To je ta ljudskost o kojoj govorim, koja je probuđena. Ona je u svima nama prisutna, ali sada je probuđena i trudit ćemo se svi da tu ljubav i čovjekoljublje i dalje razvijamo u sebi – ističe paroh.

Na kraju Božićna poruka:

- Da se uzdamo u milost Božju, da se molimo Gospodu Bogu da nas spasi daljnjih iskušenja i da imamo optimizma u sebi. Nažalost, vidim da su mnogi izgubili nadu. Ne gubimo je. Svi zajedno, držeći se za ruke, nastavićemo dalje, gledajući u bolju budućnost.