Tragično je da ljudi koji danas naručuju plakate nemaju gotovo nikakvog likovnog obrazovanja (…) Ja sam imao sreće osamdesetih godina da su moji naručitelji bili ambiciozni i obrazovani ljudi, veliki entuzijasti. Ti pojedinci, koji su nerijetko morali ratovati unutar svojih kuća ne bi li se izborili za kvalitetan plakat, jednostavno su nestali.
Boris Bućan u jednom od rijetkih razgovora medijima, ‘Vjesnik’, studeni 1999.
Citat koji ističemo kao preliminarnu stanicu Bućanove retrospektivne izložbe u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti dalekosežan je i ključan kako za prvi, obuhvatan pogled Bućanove bogate umjetničke produkcije, tako i za retrospektivni pogled na zajedničko vrijeme, kad je kultura u ovom društvu bila važna. Citat dugujemo tekstu ‘Bućan – pogled iskosa’ dizajnera i kulturnog kritičara Dejana Kršića, koji je pisan u povodu nagrade za životno djelo što ju je Hrvatsko dizajnersko društvo dodijelilo Bućanu 2006. godine. Kršićev analitički, (umjetničko-društveno) kontekstualni prikaz Bućanovog rada jedini je ozbiljan prilog razgovoru i mišljenju o Bućanovom opusu dizajna plakata, i to takav da je i najdaljim laicima jasno da se u ‘slučaju Bućan’ ne isplati upotrijebiti uobičajene instrumente povijesti umjetnosti, ali se itekako valja zamisliti nad njegovim opusom kao nad ogledalom vlastite kulture.
Tako retrospektivna izložba sa 150 Bućanovih plakata od konca 1960-ih do 1990-ih u zagrebačkom MSU-u savršeno ozbiljuje Bućanov (pankerski) artistički duh, koji bez obzira na vrlo pedantnu kronologiju postava elegantno izlazi iz historizirajućeg momenta prezentacije na našu radost: jer smo, najkraće rečeno, u relativizaciji kronološkog pristupa Bućanovom opusu najbliže poanti svakog njegovog rada. Naravno, kronologija postava – koji možda prvi u povijesti MSU-a dokraja koristi taj ‘nemogući’ prostor, zahvaljujući kustosici Kristini Bonjeković Stojković, konzervatorici Mirti Pavić i autoru likovnog postava Olegu Hržiću – neophodna je kao poluga obrnute percepcije Bućanovog opusa u okvirima likovno-dizajnerske zagrebačke scene, kulturnog modernizma u socijalizmu i općenite tadašnje kulturne i političke klime.
Retrospektivni Bućanov opus dobro služi kao dokaz historijsko-stilskih stanica domaće umjetnosti i kulture tako što ih istovremeno potvrđuje i opovrgava u neprestanoj mijeni rakursa, vlastitih interesa i zanatskog alata, zanemarivanjima i neočekivanim potvrdama konvencija umjetničkog zanata i/ili gledateljskog očekivanja, a uvijek u dinamici autentičnog autorskog glasa. I autorski ‘glas’ ovdje nije nikakva prigodna retorička ljiga, nego najbliža, specifično bućanovski onomatopejska odrednica svakog njegovog rada. Posjetitelju je odmah jasno, Bućan nije dizajner, pogotovo nije u usporedbi suvremenog profila i habitusa te struke. Bućan je likovni umjetnik koji različitim tehnikama, svakom posjetitelju izložbe u MSU-u, svakim izloženim radom koji predstavlja umjetnički, kulturni događaj bez izuzetka, uspijeva objasniti o čemu se, zašto, kako i uz koje autorske komičke/ciničke primisli odigrao taj povod. Izgleda nevjerojatno, onoliko koliko je neprepričljivo, koliko se sigurno i ležerno osjeća suvremeni posjetitelj u ‘procjeni’ karaktera, stila ili atmosfere kulturno-umjetničkog povoda (predstave, koncerta, izložbe, festivala) koji Bućan predstavlja određenim plakatom. Na Bućanovom plakatu uvijek ‘ima mjesta’ navesti tko su sve autori i koje su sve partiture na koncertnom programu, a te uredne historijske kopče danas rezoniraju, nažalost i nasreću povijesnih perspektiva, kao važni svjedoci nekadašnje kulturne scene.
Posjetitelj Bućanove izložbe uživa u vlastitoj intelektualnoj igri sa semantikom ‘materijala’ njegovih plakata. Obilazak Bućanove retrospektivne izložbe je optimistična, intelektualna igra u kojoj je poguban jedino realitet komparacije, trenutak otrežnjenja u suvremenosti. Točan trenutak u kojemu se kraj, odustajanje Bućana da radi plakate, fizički i simbolički preklapa s krajem ukupne kulturne proizvodnje u Hrvatskoj, kakvu smo poznavali do 1990-ih.
Bućanovoj izložbi plakata u tehnici sitotiska se, konačno, pristupa iz nekoliko pravaca, a svi završavaju jednakim ishodom. Slijedeći kronologijski ritam postava, od ranih radova kraja 1960-ih i 1970-ih do kraja 1980-ih, pri kraju veličanstvenog ciklusa koji je Bućan radio za Zagrebačke simfoničare i Zbor RTZ, po čemu je u najširoj dizajnersko-umjetničkoj svjetskoj sceni bio posebno poznat, može se ucrtati ekspresivna kronologija pada kulturnog profila čitavog društva.
(Akademik) Bućan je jedan od najvažnijih domaćih likovnih umjetnika, njegovi su radovi izloženi i/ili se nalaze u najvažnijim muzejima i galerijama svijeta, a njegov bogati opus strpljivo čeka na poštenu i studioznu analizu domaćih profesionalaca. Generacijama odraslima u socijalizmu 1970-ih i 1980-ih intimno je, međutim, važnija činjenica da su Bućanovi plakati – giganti (dva puta dva metra) izloženi na ulicama gradova – bili dio zajedničke svakodnevice, neizbježan ‘periferni’ dekor i dokaz sinergije moderniteta kulture i obrazovanja. Ali i situacije u kojoj je ‘bilo normalno’ da se kulturni radnici (a termin tek ovdje točno odgovara profilu rada i historijskom trenutku kulturne politike) žustro zalažu za konkretna Bućanova rješenja i autorsku slobodu.
U tom smislu, u razlici suvremenosti kulturnih politika i motiva življene svakodnevice nekad i sad, itekako vrijedi pogledati odličan kratki film Nenada Puhovskog ‘Bućan – triptih’ iz 1986. godine, koji se nudi uz izložbeni postav. Evo nosive dokumentarne scene: kamera je postavljena ispred jednog od, nevažnog kojeg, ogromnog Bućanovog plakata rađenog za koncert Zagrebačkih simfoničara, negdje na nekom zagrebačkom trgu prati usputne reakcije prolaznika. Reakcije rijetko izostaju, primjećujemo ih kao periferne senzacije većine koja tek ‘baci oko’, ali se umnožavaju i one pred kojima građani doista stoje, pred njima raspravljaju, pokazuju rukama i ‘analiziraju sliku’. Te scene, transponirane u suvremenost, izgledaju posve režirano i lažno, iako suvremenici 1980-ih znaju da su ‘obični građani’ itekako imali mišljenje o svakom kulturnom, posebno onom ‘apstraktno modernističkom’ artefaktu koji je, nerijetko, bio dijelom javnoga prostora.
I dalje, film Puhovskog o Bućanu (uz muziku Igora Savina) dokumentaristički slijedi receptivnu nit, pa o Bućanovom tadašnjem radu, vrlo otvoreno i jasno, govore glumci Kazališta Gavella (od kojih je neke jako uvrijedio jer je plakat jedne predstave ‘ilustrirao’ fotografskim portretom samo jedne, i to ne glavne, glumice), književni kritičari i suvremenici umjetnici. Posjetitelj retrospektivne Bućanove izložbe u MSU-u, gledajući dokumentaristiku iz 1986., ostaje višestruko zbunjen dinamikom, angažmanom, vedrinom, humornim cinizmom tog 15-minutnog filma.
Gotovo izgubljenom u prostoru/vremenu, kao da je pao u dementnu rupu iz koje nema povratka, posjetitelju izložbe u MSU-u nakon tog filma neizbježno je vratiti se reprizi obilaska postava. Izložbi pripadan tekst citira samog Bućana, koji je na jednom svom radu iz 1976. napisao: ‘Dozvoljavam da se moja djela reinterpretiraju u drugom vremenu ako njihov naboj oslabi.’ A što, pitamo, ako njihov naboj ne oslabi nego s godinama raste?
