Ako se zateknete u srcu Like, Perušić ćete lako pronaći, Kosinj nešto teže, selo Zabarje vrlo teško, osim ako nemate vojnu specijalnu kartu i kompas. No pronaći zaselak Poljan, bez iskusnog vodiča koji je rođen u tom kraju, nemoguća je misija. E, u tom opustjelom zaseoku živi krepki osamdesetogodišnjak Mile Cvijanović. Sam bez igdje ikoga pa i bez komšija, ako ne računamo lisice, veprove, vukove i jastrebove. Živi i razmišlja o odlasku.
Koliko god sam se tada silno želio vratiti na svoju djedovinu, toliko sad sve više želim odavde otići. Ništa nije kako treba
Tek, kilometar, dva dalje živi prvi komšija Gojko Erega sa sinom i to je sve što je ostalo od negdašnjih stotinjak stanovnika Poljana. Kuću u kojoj je Cvijanović rođen i u kojoj živi, sagradio je još njegov pradjed krajem 19. stoljeća, a legalizirana je još 1905. godine. U Drugom svjetskom ratu, u kojemu je kao partizan poginuo i njegov otac, kuća je većim dijelom izgorjela, poslije Oluje je opljačkana pa ‘tek’ nagorjela. No Mile, po struci zidar, donekle ju je, mnogo kasnije uspio osposobiti.
Četiri razreda osnovne škole Mile je završio u podalekom selu Gradini, a daljnje školovanje, mislili su njegovi roditelji, nije bilo ni potrebno. Sa 16 godina zaposlio se u jednoj građevinskoj firmi u Gospiću, a vlasnik firme, vidjevši u njemu pametnog, vrijednog i bistrog dječaka, omogućio mu je daljnje školovanje i Cvijanović nakon nekoliko godina postaje kvalificirani zidar. Nakon Gospića, putevi ga vode na rad u Split, zatim u Sloveniju, u Zagreb i još nekoliko mjesta. Dvanaest godina majka ga je čekala svakodnevno virkajući na zarasli puteljak, baš kao i ona Jesenjinova mati. Za razliku od pjesnika, Mile se vratio i život s majkom nekako je krenuo, ali ne zadugo. Mati je ubrzo umrla, a posljednji rat donio je nove nevolje i probleme.
- Odmah početkom rata vidio sam da je vrag odnio šalu. Uslijedile su prijetnje i provokacije sa svih strana. Neki su me optuživali da imam ‘vezu sa četnicima’, obilazili su kuću i motrili me. Ne samo da nisam imao vezu s četnicima, nego ih nisam niti vidio. Shvatio sam da ću zaglaviti pa sam 1993. godine pobjegao krišom u Vrhovine, a nešto kasnije završio sam u Beogradu, sve od straha za svoj život. Na povratak sam se odlučio 2001. godine. Nisam više mogao podnijeti potucanje po tuđem svijetu, zvala su me ova brda i vukovi pa nisam mogao odoljeti. Kuću sam zatekao u očajnom stanju. Opljačkana do temelja, nagorjelog krova, dobar dio razvaljen, a unutrašnjost kao da su u njoj sve te godine boravile ovce. Počeo sam mukotrpan popravak i jedva sam ruševinu osposobio za stanovanje. Sada sve ide nekako, ali sam počeo ozbiljno razmišljati o odlasku. No koliko god sam se tada silno želio vratiti na svoju djedovinu, toliko sad sve više želim odavde otići. Ništa nije kako treba. Kad snjegovi zaspu ovaj moj traljavi puteljak do kuće do proljeća mi nema prolaza, a one u Općini baš briga, kao da sam šumska zvijer, a ne čovjek. Nekako ja to proprtim par kilometara do ceste, ali do mene se autom ne može doći. Slažem se sa svima koje znam i koje srećem, bilo Hrvatima, bilo Srbima, ali srećem ih sve manje, pa sam usamljen. Znate, jedno je biti sam, a drugo je biti usamljen - objašnjava Mile Cvijanović.
Do prve trgovine u Gornjem Kosinju Mile ima šest kilometara, pa se služi automobilom koji ima upravo za tu svrhu. I ne daj Bože, da odjuri doktoru u Perušić. Po povratku u Hrvatsku, Mile je jedva ostvario mirovinu od 1.300 kuna zbog izgubljene radne knjižice, koja je ostala u kući kad je pobjegao. U pustopoljini gdje živi, mirovina mu nije dovoljna, pa povremeno proda nešto ogrjevnog drveta iz svoje šume. Sva sreća, zdravlje ga dobro služi.
- Neki dan sam otišao na medicinu rada da produžim vozačku dozvolu. Kako sam navršio 81 godinu, strahovao sam da mi je neće produžiti ili da će to biti samo na godinu dana, a bez auta sam izgubljen i ne mogu nikuda. Kad tamo, nakon pregleda doktorica mi kaže da sam zdrav kao dren i udari mur na još deset godina! - priča Mile.
Jedino je ta produžena vozačka dozvola nešto pozitivno za što se Mile može uhvatiti. Neodržavan put, udaljena trgovina, još udaljeniji doktor i sitna mirovina već su mu dozlogrdjeli. Najviše ga boli što zemlja i kuća njegovih djedova nije prepisana na njega pa nema ništa. Njegovi preci koji su kupovali i okrupnjavali zemlju, nigdje nisu to provodili u zemljišnim knjigama i katastru.
- Požalio sam što sam se vratio i želim otići odavde - kaže s puno gorčine.
I baš, na kraju razgovora, kad se Mile žalio kako mu nitko ne dolazi, kako rijetko viđa čeljade, i kako ga je ovdje teško pronaći, kroz nakrivljenu kapiju uđe u dvorište auto. Nepoznati čovjek izađe, pozdravi nas obojicu i predstavi se kao Milan Cvijanović, umirovljeni psiholog iz Novog Sada.
Riječ po riječ, saznajemo da je Milan Cvijanović u potrazi za svojim precima koji su iz ovih krajeva. Ispostavi se da on i Mile nisu u rodu, iako nose isto prezime, ali se isto tako ispostavi da naš Mile ima odgovore za svog prezimenjaka.
- Moji pokojni roditelji su iz ovog kraja - objašnjava psiholog - odmah poslije Drugog svjetskog rata odselili su u Slavoniju, u Požegu, gdje sam i ja rođen. Pričali su mi o Lici, čak su me jednom davno, možda prije 40-50 godina odveli da vidim mjesto odakle su moji djedovi, ali to je bio jednodnevni izlet i jedva da ga se sjećam. U Kosinju su mi rekli za Milu, da bi on nešto mogao znati i evo me kod njega - objašnjava Cvijanović novosadski.
Došao je na pravu adresu. Naš domaćin odveo ga je na mjesno groblje, pokazao mjesto gdje je pokopan njegov djed Jovan, odveo ga do obraslih temelja, ostataka rodne kuće u selu Mlakvi i proveo ga stazama djetinjstva njegova oca. Zatvorili smo notes i vratili se u civilizaciju, a Mile i Milan ostadoše pretresati živote, sudbine i sjećanja na ljude, sela i običaje iz davnih ličkih vremena.
