Sjedeći za trpezom u kući Paje Jakšića u Glogovu, kroz ruke premećemo Hegelovu "Estetiku", jedan tom "Principa nada" Ernsta Blocha i Popis stanovništva 1991. u Hrvatskoj. Na izvjestan način, ova tri izdvojena štiva obilježila su život našeg domaćina, 70-godišnjeg politologa i magistra prava u mirovini. Nekadašnji profesor Teorije i prakse samoupravnog socijalizma i ekonomske grupe predmeta u školama u Gračacu, Dvoru, Topuskom i Novskoj te tajnik daruvarske općine do 1991., spletom raznih okolnosti danas je jedini stanovnik Glogova. Selo koje više nema ni tablu s nazivom pripada povelikoj gračačkoj općini. Nalazi se na 912 metara nadmorske visine i njime u potpunosti gospodari na desetine goveda. Cijelo to prostranstvo u novije vrijeme namijenjeno je ispaši stoke nekolicine zakupaca.
Samotnjački život među domaćim i divljim životinjama nije bio Pajin vlastiti ekscentrični izbor. Nakon što je napustio Daruvar, posljednje dvije godine rodno Glogovo mu je nažalost jedini dom. Donedavno je mogao autom da obavlja potrebe u Gospiću i Gračacu, ali dogodio mu se kvar pa je ostao posve odsječen od svijeta.
- Dolaze mi moji prijatelji iz Daruvara. Dečki iz Sinja su mi napilili drva, neki iz Zagreba mi je donio duvana. Ankica iz Daruvara mi je poslala zimnicu. E, to su ljudi. Dođu mi, ali ponekad volim i da mi ne dođu, ako me razumijete - govori Pajo.
Najljepši period njegovog života je bio kad je radio u obrazovnom sustavu, priča nam. Radio je u srednjim školama, a kratko vrijeme je bio i asistent akademika Dušana Bilandžića na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.
- Otišao sam u Dvor, bio sam pola godine tamo, predavao sam Osnove marksizma i Filozofiju. Onda sam dobio posao u Topuskom i u Novskoj. Dok bih ja došao do Tušilovića, pa presjedanje, pa vamo pa tamo, na kraju sam putovao pola dana do Dvora. Meni se to nije svidjelo pa sam otišao u Novsku. Prime me u Ekonomsku školu. Nije prošlo mjesec dana nastave, neki moj kolega kaže: "Danas častiš!" Zašto, pitam. Kaže: "Na nastavničkom vijeću smo donijeli odluku da ti se dodjeljuje stan." Kakav stan, nisam pisao molbu? Škola je kupila stan za profesora ekonomske grupe predmeta. Uđem u razred i kažem da sam dobio stan na toj i toj adresi, a jedan učenik govori: "To je u mojoj zgradi." To je bilo 1978. Novogradnja, centralno grijanje. I vode mene djeca da mi pokažu stan. Ključ u bravu, paše. Otvorim, vidim stančinu od 80 kvadrata. I pitam se šta će meni ovoliko prostora? Bio samo sudoper i kupatilo, namještaja nisam imao. Onda se kuće nisu zaključavale, a nisi imao šta ni zaključati. Drugi dan, idem u stan, vidim ispred kamion, to neću nikad zaboraviti. Moji đaci vuku neki namještaj. Pitam ja: "Ma šta radite?" Oni vele: "namještamo vam stan". Ne samo da su namjestili stan, nego su stavili zavjese i cvijeće. Ja sam radio u tri srednje škole, meni nikad nije pobjegao učenik s nastave. Nikoga nisam otjerao sa sata. U razredu bih imao u prosjeku dva vrlo dobra učenika, drugi su svi bili odlični - prepričava Jakšić i dodaje da je s pola jedne plaće ocu uspio kupiti kravu s mladim teletom. Složili smo se da je takvo što danas nemoguće.
Lijepa sjećanja i period blagostanja Pajo veže samo uz Jugoslaviju. Kada je počeo rat, dobio je otkaz u Općini Daruvar gdje se u međuvremenu zaposlio. Ostao je bez posla u 37. godini i nikad se više nije formalno zaposlio. Zbog toga danas prima minimalnu mirovinu.
- Na vratima u Općini se pojavio čovjek s puškom. Pitao sam ga: "Što će ti otac reći ako me sad ubiješ?" Okrenuo se i otišao. To mi je spasilo život. Mene su u Daruvaru svi znali. Na moje radno mjesto su doveli nekog zanatliju. Tražili su poslije tajnika, ja sam se javio na natječaj, ali onda su ga poništili - govori Pajo. Tokom rata je bio prebijan i zatvaran. Proveo je dva mjeseca u zatvoru, ali tamo mu, kaže, nije bilo loše – radio je u kuhinji. Bolje i dva mjeseca u zatvorskoj kuhinji, nego u rovu, zaključuje on. Probao je živjeti u Srbiji kod sestre, ali bezuspješno.
- Dođem ja kod nje preko Mađarske, nije se moglo drugačije. Promašio sam 150 kilometara, otišao daleko od granice. I tad sam se sjetio. Moj pokojni djed je bio u austrougarskoj vojsci. Nije htio pucati i odsjekao je sebi desni kažiprst. Bio u Pešti u bolnici. Pobjegne i nekako dođe u Glogovo. I eto, nakon 80 godina, ja sam išao istim putem kao djed. A u Vršcu na asfaltu, pola metra blata. Kažem ja: "Sestro, ja ovdje ne znam živjeti." Nije mi leglo, ni ljudi ni mentalitet. Ja se bolje slažem s ovim mojima nego sa Srbijancima i Vojvođanima - objašnjava naš sugovornik.
Glogovo je prije Drugog svjetskog rata imalo 561-og stanovnika, dok je na popisu 1991. ovdje zabilježeno samo 66 ljudi. Pajo tvrdi da je u Kraljevini Jugoslaviji najskuplje jutro zemlje bilo upravo u Glogovu. Iz priče zna da je "izvjesna Soka Reljina prodala jutro zemlje za 100.000 dinara, a za 12.000 kupila je cijelo imanje na Kozari".
- Danas otkupljuju zemlju od sirotinje i plaćaju dvije kune po kvadratu. Jadna raja pristaje na to. Hrvatska je protjerala narod. Pokupili su pokretnine, a sad se ide u finu pljačku nekretnina. Od mene žele kupiti zemlju za vjetroelektrane. Neću prodati. Da su to čisti poslovi, ja bih dao - poručuje Jakšić.
Zasićen političkim pričama iz prošlosti, naš sugovornik pokreće raspravu o prednostima i nedostacima Ahilove pete, o dijalektici ljudskog tijela, o filozofiji i teologiji te o aktualnostima poput rata u Ukrajini. Uvijek je spreman da poduči, preporuči, skrene pažnju, postavi pitanje i zagonetku. Omanja biblioteka i marksistička literatura predstavljaju mu najdraži bijeg od mukle tišine Glogova, a o pročitanom valja nekad s nekim i diskutirati. Zato Paji najviše nedostaje stari prijatelj iz Daruvara.
- Zakačimo se ja i moj prijatelj Luka zbog čega dolazi do razlike između baroka, rokokoa, klasicizma i neoklasicizma. I sad vidi kako me je prešao. Kaže: "Pajo, ne slažem se. Imam ja tamo ozbiljne literature, ajde ti nešto pročitaj, evo ti ključ." Ja tamo, kad unutra - Rubinov vinjak. Dođem drugi put kod njega, kaže: "Pajo, danas za tebe imam samo dječju književnost." I vadi Coca Colu - završava Pajo Jakšić svoje pripovijedanje.
