Preživio je omiljeni daruvarski ugostitelj Duško Medaković sve uspone i padove koje donosi život: smjene s rukovodećih pozicija zbog političke orijentacije i nacionalne pripadnosti, pritiske i prijetnje u ratno i poratno doba. Nakon četiri desetljeća provedenih u istoj tvrtki, bez profesionalnih oboljenja kakva počesto prate zahtjevan posao, dočekao je umirovljenje. U Daruvarskim toplicama, specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju, radio je točno 42 godine, jedan mjesec i 17 dana kao konobar, šef sale i voditelj servisa. U branši u kojoj je fluktuacija radne snage velika, to je izuzetna rijetkost. Tu 'odanost' prema zaposlenima Duško pripisuje visokoj razini ugostiteljske usluge koja se u tom kolektivu godinama njegovala, svojim kolegama, mogućnostima učenja i napredovanja, ali i velikoj ljubavi prema rodnom gradu iz kojeg nije otišao ni onda kada se Srbima to, izravno ili neizravno, poručivalo. Ponekad i zveckanjem oružja pored glave.

- Hotel Termal u ratu nije zatvorio vrata, bila je to naša radna obaveza. Da se kasno navečer ne bismo vraćali kućama, radi fizičke sigurnosti, spavali smo u hotelskim sobama. U to su vrijeme opljačkali kuću mojih roditelja u Doljanima kraj Daruvara. Odnijeli su sve što su mogli, a ostalo porazbijali i na kraju im bacili neku eksplozivnu napravu. Tata i mama, tada u dobi od 65 i 67 godina, bili su u podrumu, pa su preživjeli napad. Kuću moje strine koja je odmah do naše su zapalili, a moji su je gasili vodom iz bunara. Dolazila je komisija dvaput popisivati što nam je sve oštećeno i ukradeno, da dobijemo neku odštetu. No kad su došli treći put, potjerao sam ih: jedino što smo dobili bilo je dvadeset kvadrata najlona da stavimo na prozor – prisjeća se Duško. Najviše je žalio za svojom kolekcijom gramofonskih ploča i tzv. unučića, bočica alkoholnih pića kojih je prikupio više od stotinu; ploče s izvedbama srpskih pjevača i bendova su polomljene u paramparčad, a ostale odnesene - među njima i "5. april '81" Bijelog dugmeta, zapis koncerta u zagrebačkom Kulušiću, koji se i u doba izlaska teško moglo nabaviti. No možda najteži trenuci su nastali tri dana nakon međunarodnog priznanja Hrvatske, kada je u Daruvar stigla Virovitička brigada Hrvatske vojske.

- Rekli su nam da svi Srbi i oni koji imaju veze sa Srbima idu van iz Termala. Dakle, ako je netko Hrvat ili Čeh a supružnik mu je Srbin ili Srpkinja, više neće moći raditi. Tadašnja ravnateljica Marica Pervan nije u tom smislu pravila razliku među ljudima, no 15. siječnja 1992. me prebacila u naš restoran u centru grada, kao da je nešto znala i predosjećala. Jednog dana, malo prije zatvaranja oko 16 sati, došla su petorica uniformiranih i naoružanih te rekla da bi sa mnom porazgovarali. Odbio sam, jer sam morao zatvoriti prije zamračenja, no oni su izišli za mnom, počeli vikati i pucati u zrak. Kolegica koja je već zamakla u drugu ulici mislila je da sam gotov; možda bi me i ubili da dvoje ljudi nije tada tuda prošlo. Sljedećeg su dana opet došli po mene, ali me nije bilo jer sam nosio novac u Finu. Kolegica je trčala za mnom kako bi mi kazala da se ne vraćam. Poslije sam sreo jednog kolegu konobara iz Virovitice, koji se osobno založio da me više ne diraju – prisjeća se naš sugovornik tih trenutaka. Bilo je tu još maltretiranja i verbalnih prijetnji, a pamti i cijev pištolja uperenu u trbuh. Sve su to radili ljudi s kojima se prije bio družio.

Prvi s desna kao mladi konobar

- Kasnije su mi se ispričavali, a ja im sve oprostio. S nekima se i danas družim, s nekima samo pozdravljam, a ima i onih koji izbjegavaju moj pogled –  kaže Duško, pa ukratko rezimira svoje ratno poglavlje.

- Moj je brat radio na riječkom vodocrpilištu, a bio je i u Hrvatskoj vojsci u pa je na ličkom ratištu proveo 155 dana. Roditelji nisu željeli otići ići iz Daruvara, a ja ih nisam mogao ostaviti. Bez obzira na sve što sam pretrpio, nije mi žao što sam ostao ovdje - kaže.

Srednjoškolsku naobrazbu stekao je u Daruvaru 1976. s posljednjom generacijom područne Ugostiteljske škole iz Zagreba. Praksu je odradio u Kupališnom lječilištu, a nakon odsluženja vojnog roka radio je sezonski po seoskim krčmama. Stalan posao dobio je 1982.

- Već 1987. krenuo sam na specijalizaciju u Osijek. Išlo nas je četvero, no jedini sam ja završio i dobio peti stupanj obrazovanja. Osječka ugostiteljska škola bila je izuzetno cijenjena, po kvaliteti nastave je bila druga u Jugoslaviji, odmah iza Opatijske - kaže Medaković, koji je šef sale bio od 1988. do 1992., kada je smijenjen bez ikakvog obrazloženja te premješten na radno mjesto konobara, kasnije i na mjesto drugog konobara, što je značilo da ne može raditi u objektima viših kategorija. Naknadno mu je potvrđeno da je tako odlučeno u općinskim službama i to zato što je Srbin. Vraćen je na položaj 2011., ali je i poslije bilo degradacija.

- Bio sam i voditelj servisa, šef  konobarima i šefovima sala. Kad nisu imali formalnog razloga da me smijene, ukidali bi to radno mjesto za koje sam jedino ja ispunjavao uvjete. Triput je HDZ dolazio na vlast, triput su me smjenjivali; kad neki ljudi pobjede na izborima, otvore bocu pjenušca, a naši su proslavljali tako da mene smjenjuju - šali se Duško, kojeg ništa nije pokolebalo da svoj posao obavlja stručno i profesionalno. Gosti nikada nisu osjetili kakvi se problemi kriju iza vječno nasmijanog konobarskog lica, a posluživao je i vrhunske sportaše koji bi u Daruvar dolazili na pripreme, rehabilitaciju ili odmor, pa pjevače, glumce, sveučilišne profesore, književnike, veleposlanike, predsjednike, stranačke prvake, ministre i tisuće drugih ljudi različitih zanimanja. Bilo je tu zgoda i nezgoda, ali Duško ni za novinski članak ni za knjigu ne želi javno s imenima, iako se, vjeruje, nitko od njih ne bi naljutio. To su profesionalne tajne i sve što se događa ostaje čvrsto zatvoreno iza hotelskih vrata. Pamti zgodu kada su za isti stol sjeli osuđivani kriminalac i njegov tužitelj. Pazili su da goste s otežanim kretanjem ne smještaju u povišeni dio  restorana, pa im je dopao stol za dvije osobe; tužitelj je na to ipak reagirao na vrijeme, pa zamolio Duška da ga premjesti za drugi.

- U Daruvarskim toplicama uspješno je liječen ženska neplodnost, pa su ovamo dolazile pacijentice iz cijele Jugoslavije. Ljetos nas je posjetila jedna gospođa u pratnji svog sina i snahe. Boravila je kod nas, kazala je, 1983., pa uprla prstom u sina - zaključuje Medaković.