Na zidu sat, nekoliko umjetničkih slika, zlatni Podravkin pijetao na drvenoj podlozi za 30 godina vjernosti poduzeću. Tu je također uokvireno javno priznanje Grada Daruvara za dugogodišnje aktivno djelovanje u političkom i društvenom životu, afirmaciji multietičnosti, volonterizam, rad u struci i edukaciji poljoprivrednika. Na stolu aktualni primjerak tjednika Novosti i fascikl sa 161-im listom papira A4 formata ispisanih rukom, velikim štampanim slovima. U dnevnom boravku obiteljskog stana u središtu Daruvara, Branko Kovačić, jedan od utemeljitelja Vijeća srpske nacionalne manjine u tom gradu, prebire po rukopisu svojih sjećanja kako bi se uvjerio da slučajno nešto važno nije izostavio, da ispravi eventualne greške i da objavljivanje memoara ima smisla.
Važno je to svjedočenje o vremenu i prostoru, od njegovog rođenja u plamenu Drugog svjetskog rata, borbi za preživljavanje, školovanju, mirnom životu u pitoresknom kraju, ratu devedesetih koji je razbuktao najniže strasti i pokopao snove, naporima da se podignu srušeni mostovi i nastojanjima da srpski narod bude vraćen dignitet i da doprinese društvenoj zajednici.
- Jedni me pitaju čemu memoari, drugi kažu da je previše intimno, treći da bi obitelj mogla imati problema, a ja samo želim otrgnuti od zaborava jedno vrijeme i značajne događaje za našu sredinu. U srednjoj poljoprivrednoj školi u Požegi profesorica me savjetovala da mijenjam profesiju i postanem novinar, ali ja sam uvijek volio poljoprivredu i u njoj ostao cijeli život – kaže Kovačić.
Ovog proljeća navršava se točno 20 godina od osnivanja VSNM-a Daruvara. Talent za pisanje mu je sasvim sigurno pomagao u javnim nastupima pa će naglasiti da je za sve to vrijeme imao odličnu suradnju s novinarima. U ono vrijeme nije bilo nimalo lagano jer inicijatori osnivanja Vijeća, prvog u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji - Kovačić, profesor Mile Novaković i ekonomistica Smilja Horvatin uspjeli su nagovoriti tek osam od 15 mogućih članova.
- Bilo je otpora, jedni nam nisu željeli pomoći, drugi su se jako bojali. Govorili su mi "nemoj, bacit će ti netko bombu". Neka baci, nemamo se što skrivati, tu živimo, nitko od nas nije sudjelovao u nikakvim pobunama i radimo po Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina koji, iako nedorečen, a u nekim člancima dvosmislen i nejasan, uglavnom usmjeren na savjetodavnu ulogu bez previđenih sankcija za neprovođenje, ipak nije samo fasada demokracije. Pomogao nam je da lakše prebrodimo frustracije, da shvatimo da smo ne svojom voljom novonastala manjina, ali da to nije ništa strašno i da stupanj ravnopravnosti umnogome ovisi o nama samima. Već u sljedećem sazivu ljudi su nam počeli prilaziti. Kad smo imali prvu zabavu u Češkom domu, mnogima sam u očima vidio suze koliko su bili sretni. Osjećali su se slobodno, kao nekad. Petnaest godina su bili u izolaciji, a meni je bio cilj da izađemo iz geta, da se ne družimo samo međusobno i kukamo jedni drugima, a da ništa javno ne radimo. Uslijedile su pune dvorane, pjesma i ples, izložbe i predstave, na svim našim događanjima kroz Daruvar je prošlo gotovo tri tisuće sudionika iz Hrvatske, BiH i Srbije. I počele su nam stizati poruke od raseljenih daruvarskih Srba iz cijelog svijeta: "svaka čast, ne vjerujemo da je to moguće, mislili smo da se nitko nikada ne može vratiti" - prisjeća se Branko.
U početku nisu imali ni ureda, ni novaca. Sami su zakupili prostor svojim novcem, pet puta su se selili, a sada su se konačno skrasili u vlastitom kulturnom centru, reprezentativnoj zgradi u centru grada. Danas im sve aktivnosti ulaze u kalendar gradskih događanja. Za sve se traži karta više, a neki su postali vrlo bitni društveni događaji.
Do umirovljenja 2001. godine, Kovačić je trideset godina radio u Daruvarčanki, tvrtki koja je poslovala u sastavu Podravke. Uz rad je završio višu poljoprivrednu školu u Banja Luci, a fakultet u Sarajevu. Bio je rukovodilac ratarske proizvodnje, kooperacije i tehnolog - organizator proizvodnje po selima. Uveo je proizvodnju soje i šećerne repe na daruvarskom području. Tad su sva sela bila puna života, u svakom od njih imao je po desetak kooperanata.
- Tjedno smo isporučivali i po 300 komada svinja, kupovali preko hiljadu vagona žita. Bavili smo se tovom svinja, goveda i junadi, imali jako razvijenu proizvodnu povrća. Svaka kuća je bila puna ljudi, bilo je lako raditi. Kad bi isporučili robu, napravili bi feštu, počastili se, zapjevali. Danas nema nikoga i ničega, sela su prazna, čak i ona gdje nije bilo rata. Firma je propala u privatizaciji, jako sam žalostan kad danas prođem pokraj nje. Prije toga, nitko u njoj nije dobio otkaz, osim onih koji su u vrijeme rata sami otišli. Htjeli smo se odvojiti od Podravke, Kooperacija koju sam vodio jednoglasno me izabrala za direktora. U to doba, 1998. Srbina izabrati za direktora je bila nemoguća misija. Imali smo jako rigidnog i netolerantnog gradonačelnika pa prijedlog nije prošao. Izabran je Hrvat koji nije imao ni afiniteta ni interesa za taj posao. Godinu dana nismo dobivali plaću, morali smo je prodati. Kupio ju je neki poduzetnik iz Hercegovine, samo da bi je iskoristio kao hipoteku za kredite. Tri mjeseca prije nego je propala, otišao sam u prijevremenu mirovinu s 58 godina - govori. Cijelo vrijeme rata s obitelji je ostao u Daruvaru.
- Nikad nisam imao želju otići. Znao sam da to moram otrpjeti. Spavali smo u stanu, nismo se bojali. Ako padne granata, neka padne. Kretao sam se gradom, išao na posao, u kafiće i nitko me nije dirao. Znalo je biti u kafiću da netko kaže nešto loše o Srbima, glasno da ja čujem. Popio bih svoje pivo do kraja, kao da ništa nije bilo. Daruvarčani su uvijek bili dobri jedni prema drugima i nadao sam se da ćemo proći u miru jer se u to vrijeme u Pakracu već ratovalo. Tek kasnije, u noćnim teroristički akcijama ovdje je srušeno preko sto srpskih kuća, a vrhunac pritiska bio je kad je u vlastitoj kući stradala cijela obitelj Radosavljević. Ubijeni su otac Radovan, majka Jovanka, sinovi Dejan i Slobodan koji su imali 13 i 14 godina. Nitko ne zna zašto je to učinjeno. Dodatni pritisak nastao je dolaskom virovitičke brigade Hrvatske vojske kada je nastao kaos. Naređivali su direktorima da otpuste sve Srbe redom, onda su prema nekom spisku pohapsili ljude i zatvorili ih jedan podrum kao taoce. I oni koji nisu imali namjeru otići, nakon toga počeli su napuštati kuće. Tako smo sa 32 posto pali na 9 posto stanovništva – kazuje Kovačić.
Sve to naći će se u njegovoj knjizi memoara, a dotle ima samo još jedan neostvareni plan – da u Daruvaru organizira zajednički nastup profesionalnih folklornih ansambala Lado iz Hrvatske i Kolo iz Srbije.
