Protekle godine obilato smo bili gošćeni hvalospjevima na račun Podravke, koprivničke prehrambene industrije koju država još uvijek drži u relativno većinskom posjedu. To pak znači da svaka lauda u njezinu slavu zapravo izravno koristi vladi premijera Andreja Plenkovića.
Pa smo najprije u travnju slušali kako rezultati nakon prvog kvartala dokazuju uspjeh u prevladavanju stanovitih izazova, a već u svibnju se predsjednica uprave Martina Dalić zahvalila radnicima na doprinosu u ostvarenju svih postavljenih ciljeva. U srpnju je potonja menadžerica potvrdila nagađanja o gradnji tvornice za preradu rajčice u Varaždinu, da bi u rujnu najavila poticanje veće proizvodnje domaćih poljoprivrednika. Listopad nam je donio Plenkovićevo gostovanje u Koprivnici, uz naglasak domaćina na podatku o povećanju radničkih dohodaka u krizi. Konačno, prošlu godinu samo što nismo ispratili s pitijskim odgovorom Martine Dalić na učestala medijska pitanja o Podravkinu možebitnom preuzimanju Belja. Nije to potvrdila, ali ni demantirala, istaknuvši da su joj akvizicije jedan od glavnih ciljeva: širenje poduzeća kao imperativ.
I taman kad se moglo zaklopiti sve lonce, svaki s umiješanom žlicom Vegete, idilu je na zadnji radni dan 2023. godine pokvarila nekakva konferencija za novinare. Mario Iveković, predsjednik Novog sindikata, nadignuo je buku oko kolektivnog pregovaranja u Podravci. Začulo se da mnogo tamošnjih radnika prima svega 680 eura mjesečno – oko 40 posto zaposlenih u proizvodnji. S druge strane, menadžeri dobivaju od 15 do 20 tisuća eura, ali reprezentativni sindikati, u koje se ne ubraja Novi, ipak nisu digli glas protiv takvog nesrazmjera. Iveković kaže da je potrebu daljnjeg rasta radničkih plaća, za razliku od njih, spomenula u pregovorima čak i Dalić.
No šefica koprivničke industrije mogla bi taj navodni prioritet lako realizirati, možda baš po sugestiji Novog sindikata. Najveći dio uzeo bi se iz dobiti poduzeća, a nešto malo i od menadžerskih primanja, pa bi se mizerno niski dohoci radnika osjetno popravili. Umjeren je pritom bio Mario Iveković, jer ipak zna da ni Podravka ne može iole sposobne stručnjake dobiti po cijeni značajno nižoj od tržišne. Oni moraju dobiti i svoje bonuse za bolje rezultate poslovanja, osim što smo prije pola godine ovdje uprli prstom, avaj, u realno veoma zabrinjavajuće Podravkino stanje.
Naspram priče o rastu dobiti i sličnim vedrim pokazateljima, u financijskom izvještaju poduzeća osvijetlili smo neka manje pozitivna mjesta. Nakupljanje duga dobavljačima, skok obaveza prema kreditima na kraći rok, enormno gomilanje neprodane robe u skladištima – samo su najznačajnija od njih. Podravka u biti podiže određene parametre nauštrb nekih manje vidljivih, ili javnosti nerado prezentiranih, ali ne osvaja tržište, ne širi se, ne uspijeva se othrvati krizi. Štoviše, nema živog novca za više plaće – izuzev menadžerskih, jasno – jer se onda ne bi mogla reklamirati vijestima o rastu dobiti.
Zato nema akvizicija tj. otkupljenih drugih pogona, i zato se npr. tvornica u Varaždinu otvara tek nakon zatvaranja one u Istri, što se nerado spominje. Zašto reprezentativni sindikati pritom ne problematiziraju temu niskih plaća u Koprivnici, znaju samo oni i onaj tko je radničko predstavljanje generalno zakonski dizajnirao kao paratržišno-kompetitivni biznis. Političku vlast, suvlasnika Podravke, ne treba o tome uludo ispitivati jer korektan odgovor prije izbora zasigurno nećemo dobiti, a kasnije će možda i taj svoj udio gurnuti u prodaju.
