Mlada francuska studentica Juliette Harnichard već neko vrijeme volontira u vrginmoškom kampu Suncokret. Čim je stigla u Hrvatsku, ostala je zaprepaštena štetom što ju je Baniji i rubnim dijelovima Korduna potkraj prošle godine nanio razorni potres, pa je voditelja kampa Predraga Mraovića zamolila da je osobno upozna s jednom postradalom porodicom. Izbor je pao na obitelj Perenčević iz Ostrožina, supružnike Nevenku i Željka. Njihova je kuća u prirodnoj katastrofi oštećena do te mjere da su u ionako teškom životu prisiljeni na još veću skromnost i siromaštvo.

- Pored onoga što sam sama odmah uočila, Predrag mi je pričao o nevoljama koje je potres nanio ljudima, posebice onima u zabačenim selima i zaselcima Banije i Korduna. Obišli smo zajedno neka od njih, a ono što sam vidjela toliko me se dojmilo da sam odlučila pomoći najbolje što mogu. Inače studiram marketing na Sveučilištu La Rochelle u istoimenom gradu: riječ je o najmlađem francuskom univerzitetu, osnovanom 1993., za koji su kamen-temeljac položili tadašnji predsjednici moje zemlje i Njemačke, Francois Mitterrand i Helmut Kohl. Ali, molim vas, nemojmo previše o meni, pođimo radije posjetiti Perenčeviće, da im predamo skromne darove – zamolila nas je Juliette prilikom upoznavanja.

Nevenku i Željka zatičemo u zabačenim Mirilovićima, ostrožinskom zaselku. Dio smo puta morali propješačiti, jer je toliko blatnjav da ga je teško prijeći bez terenskog vozila. Kuću građenu drvetom i kamenom podigao je odmah poslije Drugog svjetskog rata Željkov djed Rade, dograđivao ju je otac Dušan. Danas o njoj brinu supružnici sami, koliko već mogu kao jedini stanovnici nekoć povećeg zaselka.

- Kad je zatreslo, bili smo u kući. Valjalo je na sve strane, oko nas su letjeli tanjuri i drugo sitno pokućstvo, pa smo pomislili da počinje smak svijeta. Kuća je u potresu znatno oštećena: kad su poslije par dana stigli statičari, dali su nam crvenu naljepnicu i kazali da u noj ne smijemo boraviti. Ali gdje bismo drugdje mogli noćiti? Negdje moramo, drugog rješenja nemamo. Na vlastitu odgovornost spavamo u ovoj napukloj ruini, a ujutro brže-bolje izletimo van, sretni što nismo stradali u snu - objašnjava nam Željko.

Nakon posjeta statičara, Perenčevićima nitko više nije dolazio ili se za njih raspitivao; čak su i oni bili došli tek nakon je Željko sam nazvao vrginmoški Crveni križ. Od tada, pet mjeseci nakon potresa, nisu dobili nikakvu pomoć, ni u hrani ni u drugim potrepštinama.

- Nije mi jasno ni kako ste nas vi uspjeli pronaći. To je za rukom pošlo samo Predragu (Mraoviću, op.a.) koji nam je donio nešto hrane, a sada evo vas s ovom Francuskinjom: hvala vam od srca, a ovoj curi koju ništa ne razumijem kažite sami koliko nam darovi što ih je donijela puno znače! Doduše, najvažnije bi nam ipak bilo da dobijemo kakav kontejner ili kamp-kućicu, da se noću napokon bar malo oslobodimo straha. Svaki od naknadnih potresa itekako osjećamo. Nevenka se posebno plaši, pogotovu onih koji nas bude usred noći. Predrag je već napisao zahtjev umjesto nas pa ćemo vidjeti hoćemo li i mi dobiti kakav smještaj – tumači nam Perenčević.

Svatko od supružnika mjesečno prima po osam stotina kuna socijalne pomoći, pa od toga žive. Kad poplaćaju režije, naknadu za grobna mjesta, slivne vode i kojekakve druge namete, za hranu i ostale nužne potrebe ostaje im crkavica koju valja razvući natenane, kroz čitav mjesec. Budući da im je do prve trgovine petnaestak kilometara, Željko na razne načine odlazi do Vrginmosta ili Lasinje.

Da lakše prežive, Perenčevići su svojedobno pribavili koze, pa sada imaju stado od stotinjak grla što jaradi a što odraslih ženki. Briga o njima oduzima im cio dan, ali im bar mlijeka, sira i mesa ne nedostaje, pa im i to donosi nekakvu sigurnost da će se moći nositi sa životnim izazovima. Doduše, kupci slabo navraćaju do njih, a prepredeni prekupci toliko snižavaju cijene da Željka nerijetko boli srce kad se mora rastati od pokojeg janjčića.

Ni najzdravijem se čovjeku nije lako brinuti o stoci, a pogotovu onom koji poput našeg domaćina, ima oštećene ligamente na rukama. Njegova nam supruga kaže da je bolje ne pitati je za nevolje, jer u cijele novine neće stati.

- Iz izbjeglištva smo se vratili ovamo 1999. Kuća je, jasno, bila temeljito popljačkana i toliko zarasla u korov da smo morali danima krčiti da se dođe do ulaznih vrata. Ali pustimo prošlost, sada mi je najvažnije da dobijemo kakav kontejner, ali i da riješimo problem s vodom. Još je prije desetak godina presušio izvor iz kojeg sam vodu prirodnim padom dovodio do kuće, pa od tada nemamo pitke vode ovdje. Zato svaki dan uzmem po tri kanistra, pa se vozikam seoskim sokacima i obraslim putovima ne bi li ih negdje napunio bar za naše potrebe. Za koze skupljamo kišnicu - kaže nam Željko.

Netom nakon posjeta Perenčevićima, nazvali smo vrginmoški Crveni križ i Centar za socijalnu skrb da ih upitamo jesu li ih i koliko puta i oni obišli, makar samo nakon onog prvog, najrazornijeg potresa. Na jasno i jednostavno pitanje dobismo jasne i jednostavne odgovore.

- Nismo posjetili tu obitelj – kazala nam je ravnateljica Crvenog križa u Vrginmostu Slavica Zagorac. Predstojnica vrginmoške ispostave glinskog Centra za socijalnu skrb Dubravka Milčić bila je još preciznija i 'otvorenija': - Nisam tamo bila već šest godina: cesta je strma i blatnjava, pa se autom ne mogu popeti – kazala nam je.