Da cvrči i kamen i voda prvo je što čujemo dok u Obrovcu izlazimo iz auta. Ima i vjetra, umiljato raspoloženog. U naramku Velebita uvijek iz nekog smjera puše, a zrak je takav da bi ga čovjek od gušta grabio i jeo. S desnog nam boka miruje Zrmanja, sva u sunčevom sjaju. S lijevog je stara obrovačka varoš, još uspavana. Na krovovima kamenih kuća guguću golubovi, cvrkuću lastavice. Sjedamo na drvene klupe buffeta M, pa naručujemo prvu kavu.

Na katrigi uz ulaz sjedi Vladimir, nadimkom Vlade. Gazda Marko upućuje nas da s njime prodivanimo jer je Vlade obrovačko dite bio i ostao. Četrdeset i osam godina radio je u zadarskom vodovodu, a sad je u zasluženoj penziji. Vlade rukom pokazuje na mali trg uz koji sjedimo i priča kako je ovo nekad bila pijaca.

- Do rata. Bilo je petnajst štandova svaki dan. Četvrtak je bije sajmeni dan. Tu bi onda staja kar do kara, nanizan u svakom prilazu do pijace. Ode nisi moga proć kolko je ljudi bilo. Linija Obrovac – Rijeka je išla ovuda, bije je to putnički brod veliki, pristaja je kod hotela. Ruski prekooceanski brodovi su ode tovarili rudu, boksit. Iz okolnih sela su svi dolazili u Obrovac na posa, industriju smo imali - govori Vlade.

Nakon poplave 2006. Hrvatske vode su izgradile novu obrovačku rivu, otvorenu u ljeto 2008. Gradonačelnik je tada kazao da je ona zaštićena od poplava. Petnaest godina kasnije Zrmanja ga je demantirala, iako tom demantiju nije osobno svjedočio

Brod "Tuzla" prometovao je redovno između Rijeke i Obrovca do kraja 1960-ih, kad je počela intenzivnija izgradnja cestovne i željezničke infrastrukture. Obrovac se dalje razvijao kao industrijski gradić, širio i modernizirao. Godine 1961. imao je svega petstotinjak stanovnika, a 1960-ih i 1970-ih taj je broj prešao u četveroznamenkasti i stalno se povećavao. Bila je ovdje tekstilna industrija TRIO, ali i neslavna tvornica glinice Jadral, jedan od većih gospodarskih i ekoloških promašaja u Jugoslaviji.

Jadral je 1960-ih počeo s proizvodnjom boksita, ali tek se izgradnjom tvornice 1976. eksploatacija rudače mogla razviti u značajniji biznis. To se nije dogodilo, što zbog pogrešnih procjena o količini rude u obrovačkom kraju i lošeg rukovodstva, što zbog općih gospodarskih promjena i tržišnih udesa. Tvornica je 1981. zatvorena.

Dva velika bazena izgrađena su kad i Jadral, a u njih se otpremao lužnati nusproizvod iz tvornice. Napravljeni su kao nepropusni, ali se pri njihovoj izgradnji nije računalo na jake podvelebitske bure. Vjetar je s vremenom zalužio šire obrovačko područje, koje je dijelom takvo ostalo do danas.

Spuštajući se u Obrovac, i mi smo vidjeli mrtvu crvenu zemlju, koja izgleda kao da je netko na njoj križao Mars i Mjesec. Iznad kanjona Zrmanje još se vidi i kostur Jadrala – sve što je vrijedilo s njega je očerupano, a projekt sanacije lužnatih bazena je propao, kao i brojne najave revitalizacije tog prostora.

- Obrovac je politički zapušten i napušten. Niko iz gradske uprave ne živi ode. Obrovac je njima izlet. Od kotora smo postali dvi kuće na Velebitu. Za svaki papir moramo u Benkovac, a do Benkovca nemamo autobusnu liniju - komentira Vlade.

Peti mandat na čelu Obrovca trenutni je gradonačelnik, HDZ-ov Ante Župan, osigurao 2021. godine.

- A ko je bira gradonačelnika? Vi ste ga birali! - dobacuje gazda Marko u prolazu.

- Ja ga nisan bira. Nit je Tuđman bije moj predsjednik, nit je Plenković moj premijer, nit je Župan moj gradonačelnik - odgovara Vlade.

Dodaje da u Obrovcu danas tijekom čitave godine živi manje od petsto ljudi, ali zato birača na širem obrovačkom području ne nedostaje.

Vladimir, nadimkom Vlade, obrovačko je dite bio i ostao (Foto: Sandro Lendler)

Grad Obrovac u popis birača ima upisanu 5.391 osobu, dok prema popisu stanovništva iz 2021. ima 3.453 stanovnika (Hrvata 65,71 posto, Srba 31,34 posto). Broj stanovnika u stalnom je opadanju od 1990-ih. Prema popisu iz 1991. tadašnja Općina Obrovac imala je 9.069 stanovnika (65,5 posto Srba i 32,5 Hrvata). Prema popisu iz 2001. Grad Obrovac spao je na 4.323 stanovnika (Hrvata 65,7 posto, Srba 31,4 posto).

U samom Obrovcu 1991. živjelo je 1.660 stanovnika, 2011. njih 996, a prema popisu iz 2021. ovdje živi 831 stanovnik. Samo od sebe nameće se pitanje što je od grada uopće ostalo, tko i zašto u Obrovcu uopće ostaje.

- Nije što san ja domorodac ode, ali ovo ti je mjesto ka iz bajke. Pola Zadra dolazi i zimi na izlet na Berberov buk, njima je to fantazija. Kad san bije klapac, kupa san se čitavu godinu, sad se kupan samo kad triban sebi daganja izronti, a to je triput godišnje. Pušin dnevno dvi kutije cigara i još uvik zaronin sedan metara pod vodu - priča Vlade.

Planira se preseliti još osamljenije Velebitu, u planini provesti starost.

- Skupljan gori trave, sad van mogu donit šaku odma - govori pa se i bez našeg potvrdnog odgovora upućuje prema kući, popraćen Markovim komentarom da donese i malo bunike.

Iz kese s kojom se hitro vraća vire gospina trava, stolisnik, sikavac, trava iva. Vlade prostire biljke na stol pa objašnjava koja je dobra za što. Sikavac za masnu jetru, stolisnik za želudac.

- A trava iva od mrtvog čini živa! Nemojte nikad uzimat knjigu i ić tražti trave, zajebat ćete se. Uvik prvo s vama mora bit neko ko zna da van pokaže, pa onda dalje sami - savjetuje Vlade.

Obrovac je politički zapušten i napušten. Nitko iz gradske uprave ne živi ode. Obrovac je njima izlet. Od kotora smo postali dvi kuće na Velebitu. Za svaki papir moramo u Benkovac, a do Benkovca nemamo autobusnu liniju – govori Vlade

Pokazat će nam rado i kuda dalje da lunjamo po Obrovcu. Ispraća nas među skaline ubrdo, da se veremo po starom dijelu grada. Prolazimo prvo kraj derutne zgrade caffe bara "Oluja", koji odavno ne radi. Doznajemo da se prije rata kafić zvao "Pariz". I mi smo Obrovcu došli uoči obljetnice Oluje, ali lokalci nam redom ponavljaju – rat je gotov, imamo važnijih pitanja od razgovora o nacionalnosti.

Uskim skalinama penjemo se prema obrovačkoj fortici, a putem srećemo ženu koja je upravo završila s čišćenjem smokava koje su napadale i prekrile joj kućni prag.

- Lijepo je ode, al' kolko je lijepa priroda, tolko grad propada - govori nam.

Što se više penjemo, to jače miriše vrisak, a uz put je i zasađen origano. Uz ruševine tvrđave pod maslinama rastu makovi, mali i crveni. Među njima se šeće jedna kornjača. Odozgo promatramo Zrmanju kako vijuga kao plava zmija. Djeca joj prilaze, štrapaju se na kupalištu. S jedne i druge obale stoje napuštene zgrade u kojima su nekad bili društveni stanovi, stare kuće, šmrike, smokve i masline.

U grad se ponovno spuštamo drito na most preko rijeke, kraj kojega je novootvoreni hotel "Kanjon Zrmanje", nekad nadaleko poznato turističko svratište ovoga kraja. Godinama je hotel zjapio prazan, a 2020. je na stečajnoj dražbi prodan mađarskim poduzetnicima Attili i Péteru Angyalu, koji posluju na adresi u Slovačkoj. Otvaranjem hotela Obrovac odnedavno opet ima i restoran i noćni klub, a domaći svi redom komentiraju kako se nadaju da je ovo pomak, šansa za grad.

Nedaleko od hotela nalazi se i trgovina "Palma", u kojoj se prodaju različiti suveniri, a u izlogu je kao domaći brend i dres Luke Modrića.

- Meni je dobro u Obrovcu. Radim u dućanu čitavu godinu, muž radi u Zadru, djeca imaju besplatan vrtić. Bez auta se ne može, ali tako je svugdi u zaleđu. Nije idealno, ali snalazimo se. Volimo to što imamo, tu su nam Velebit i Zrmanja, blizu je i more - govori nam prodavačica Ksenija.

Spominje nam kako od lani imaju i prvu teretanu u gradu, "Erslan Gym".

- Otvorio ju je brat našeg MMA borca Ivana Erslana. Svi idemo tamo vježbati, i staro i mlado. Ljeti imamo i nogometne turnire, igra se vaterpolo na Zrmanji, bude živo. Ova sezona još nije dobra, ali nadamo se da će otvaranje hotela pomoći da bude bolje ubuduće - kaže Ksenija.

Užitak u kupanju u Zrmanji (Foto: Sandro Lendler)

Dodaje da bi i nesuđena robna kuća, čija zgrada trideset godina nedovršeno strši uz obalu Zrmanje, uskoro trebala biti prenamijenjena u centar za starije i nemoćne osobe. Novu bi svrhu trebale dobiti i nekretnine nekadašnjeg tekstilnog giganta TRIO. Na tom su mjestu nakon rata poslovali Elan i Navalia Marin, firme koje su proizvodile brodove.

Na stečajnoj dražbi nekretnine je nedavno kupila slovačka tvrtka za proizvodnju oružja Kolarms. Vlasnici Kolarmsa isti su kao i hotela "Kanjon Zrmanje". Firma se bavi preinakama, popravcima i modernizacijom ručnog oružja koje koriste oružane snage srednjoeuropskih zemalja. Obrovčani nam kažu da planovi novih vlasnika ovdje nemaju veze s oružjem, nego s turizmom i brodovima – najavljuju im gradnju marine za suhi vez.

Hodamo dalje rivom, promatramo reklamne plakate među kojima se najbolje drži jedan koji najavljuje koncert Pet Shop Boysa u zadarskim Jazinama 2017. godine. Prije poplave u svibnju ove godine, Zrmanja se zadnji put tako opako izlila iz korita 2006. Hrvatske vode su nakon toga izgradile novu obrovačku rivu, otvorenu u ljeto 2008.

Gradonačelnik Župan kazao je tada da je nova riva zaštićena od poplava i da strahova od rizika nema. Petnaest godina kasnije Zrmanja ga je demantirala, iako tom demantiju nije osobno svjedočio. Ključni sati organizacije obrane od poplave prepušteni su mještanima koji su kako znaju i umiju podizali nasipe. Župan je prvo bio "na poslovnom putu", pa "na sastanku", pa u Zagrebu, da bi se nakon dva dana pojavio u Obrovcu.

Meni je dobro u Obrovcu. Radim u dućanu čitavu godinu, muž radi u Zadru, djeca imaju besplatan vrtić. Nije idealno, ali snalazimo se. Volimo to što imamo, tu su nam Velebit i Zrmanja, blizu je i more – kaže Ksenija

Najnovija poplava napravila je značajne štete, ali ljudi su se adaptirali, pomalo popravljaju što se i kako dade. Gradska knjižnica ponovno je otvorena sitno dana prije našeg dolaska, privremeno smještena u Dom kulture. Uz nasip prolazimo i kraj srednje škole Obrovac, čiji učenici i učenice godinama osvajaju zlatne medalje na državnim prvenstvima u raketnom modelarstvu.

Na zidu ispred škole ispisan je grafit "Uvijek hodam onom stranom gdje me sunce grije", a kod njega se na suncu grije jato gusaka. Bjelina njihovog perja na osunčanom nasipu ima efekt bodeža, a malo spasa za očne nerve dolazi u obliku jedinog sivog guska u jatu. Osim bojom, taj gusak odskače i stavom, kočoperi se kao kapo. Bolje mu se ne zamjeriti, nastavljamo put dalje. Žeđamo pa sjedamo u prvi hlad i uz orošene boce u rukama ulazimo u razgovor s Dinkom.

I on je u šezdesetim godinama života. Kaže nam da još čuva fotografiju iz osnovne škole, s rive uz koju je pristao putnički brod "Tuzla". Obrovac više nije ni prometna luka ni industrijski grad, a teško da će biti i turistička meka, skeptičan je Dinko. Svi odlaze raditi u Zadar, a mlađi mahom u Zadru ostaju i živjeti.

- U Obrovcu nemaš di brukvu kupti. Ovo je selo staraca. Nema za mlade ničega da ih zadrži, osim eventualno krova nad glavon. A to nije dovoljno. Volija bi da nas ovaj hotel spasi, al ne može razvoj grada ovisti o jednom hotelu - priča Dinko.

Do našeg se stola redaju narudžbe ("jednu kavu, nako srednju"), a Dinko se prisjeća kako je u zgradi nasuprot koje sjedimo nekad bila stara gradska kavana.

- Imali smo i pumpu za vodu iz 1929., takva je u zemlji bila samo kod nas i u Dubrovniku. Srušili su je nakon "Oluje", ne znan što in je pumpa smetala - kaže.

Dotičemo se u razgovoru i druge nogometne legende ovog kraja, Damira Desnice. Miljenik Rijeke rođen je u Obrovcu 1956., a brzo po rođenju doznalo se da je gluhonijem. Otac Đoko, lokalni mesar, i majka Marija, administrativna radnica u Domu zdravlja, podržavali su ga i poslali u školu za gluhonijeme u Zagreb. Srednju školu upisao je u Rijeci, završio za bravara, praksu odradio u 3. maju i Končaru. Igrao je uz to i nogomet, talent mu je brzo uočen – za prvu momčad Rijeke nastupio je 1974. i u njoj ostao čitavo desetljeće.

Do prvog su slapa ribe sve morske. Brancini, orade – Ilija uz Zrmanju (Foto: Sandro Lendler)

Dinkov je stric većinu života radio u mesnici obitelji Desnica. Priča nam kako su mesnicu krasili preparirani bjeloglavi sup, velika zastava Hajduka i slike igrača među mesnim polutkama. Damirov je otac Đoko svojedobno kao nogometaš bio na probi u Hajduku, ali ozljeda ga je zaustavila u gonjenju nogometne karijere. Postao je prvi povjerenik Hajduka za Obrovac, a njegova mesnica malo hajdučko svetište iz kojeg se u svijet otisnuo i nogomet na nezaboravan način ćutio jedan od najboljih igrača Rijeke.

Od kuće u kojoj je bila upečatljiva mesnica spuštamo se nazad na obalu Zrmanje. Za plastičnim stolom sjedi tinejdžer kojemu je ljetni posao da iznajmljuje bicikle na vodi. Sat vožnje košta deset eura, a na papiru na stolu za danas je svega nekoliko upisanih. Nema baš posla, još se čeka špica sezone, kaže nam. S jedne strane rijeke zjapi derutni stari kolodvor, pod smokvom opružen na trošnoj torbi i plastičnim kesama spava čovjek koji izgleda kao beskućnik. S druge se rentaju bicikli i kupaju djeca i tinejdžeri, njih desetak.

Uz most s kolodvorske strane pecaju dvije žene. Jedna sjedi na rasklopnoj katrigi, druga na kanti od Jupola, a uz štapove im stoje šareni dječji ruksaci. Zamahuju štapovima, pripaljuju cigare. Ćakulaju s trećom ženom koja ih promatra naslonjena na ogradu šetnice.

- Nema ove godne ni muva ni komaraca - složno konstatiraju pa komentiraju kako je dobro naučila plivati djevojčica koja uskače u vodu na drugoj strani obale.

Uz šetnicu su sazrele amule, crveni i kiselkasti plodovi taman su za osladiti se nakon kupanja.

Oplivati Zrmanju posebno je lijepo na plaži malo dalje od kolodvora, na stazi koja vodi prema Jankovića buku. Pred suton je Velebit obasjan blagim narančastim reflektorom, rijekom plovi pokoji kajak, uz nasip se i ovdje prešetavaju guske. U vodi se osjećamo kao u raju, ali iz nje promatramo naselje bez hitne službe, autobusnih linija, radnih mjesta. Uz Velebit se uzdiže gradić poznat po ratu, poplavama i pričama poput one o lokalnom liječniku Goranu Jusupu i medicinskoj sestri Veroniki Pecolaj, koja se na razini zemlje svela više na ismijavanje psihički oboljelih ljudi nego na brigu o dostupnosti zdravstvenih usluga u ovome kraju.

Kako pada mrak, tako prelazimo Zrmanji na drugi bok. Na obali srećemo ribara Iliju.

- Do prvog su slapa ribe sve morske. Brancini, orade. Voda je slanija od riječne, bočata. Ima i plime i oseke - objašnjava nam Ilija.

Obrovačke guske – hrane ih svi, u ruke se ne daju nikome (Foto: Sandro Lendler)

Dođe ovdje svaku večer oko sedam sati, ostane obično do jedanaest, i tako godinama. Pitamo ga o ženama koje pecaju s druge strane, kako to da su one tamo, a muškarci ovdje, je li na stvari neka rodna podjela.

- Ma nije to, slučajno tako ispada. Nekako sad već svi imamo svoje misto. Ja san uvik ode, lipo mi je gledat misto odavde - odgovara.

Razrješava nam i misterij slobodnih obrovačkih gusaka. Među ljude ih je pustilo ovdašnje lovačko društvo, pa su sad godinama svačije i ničije. Hrane ih svi, u ruke se ne daju nikome. Puštamo i mi Iliju pecanju, noge još malo protežemo po šetnici. U povratku nam sretan pokazuje dvije ribe koje je ulovio, dok po rijeci iza njegovih leđa plešu šarena svjetla neonskih natpisa s novootvorenog hotela.

Petak je, pa odlazimo vidjeti što još nudi obrovačka noć. Na terasi kafića "Delfin" puno je pet-šest stolova, među njima putuje glas Meri Cetinić, "Ako je život pjesma". Vjetar je prati, svira u pivskim bocama i među iglicama borova. Srećemo opet i Vladu. Nosi i on svoj riblji ulov u kesi, kaže da će ga skuhati odma', pojesti i leći. Pitamo ga dokad kafić radi.

- Dokad ima ljudi - odgovara.

U subotnje je jutro Obrovac miran i tih. Pijaca se svela na jedan štand, koji je čitavu godinu postavljen uz kamenu kuću koja izgleda kao da bi se svaki tren mogla raspasti. Ima na štandu kapule, krumpira, tikvica, breskvi, nektarina. Mladić koji na njemu radi kaže nam da je svaki dan tu i da mu malo dosadi.

- Liti je življe. Nekad četvrtkon dođe još jedan čovik prodavat, pa budemo dva štanda - govori. Uzimamo i mi nektarine, na prvi su griz sočne i hrskave.

Obrovac napuštamo ljepljivih prstiju, iz auta gledamo kako cvjeta smilje na kršu po kojem se svjetlucaju solarni paneli. Na području bivše tvornice Jadral u rad je prije dva mjeseca puštena sunčana elektrana Obrovac, trenutno najveća u komercijalnom pogonu u Hrvatskoj.

Po kamenjaru uz kanjon redaju se strane registracije, turisti fotkaju gdje se snimao "Winnetou". U daljini Zrmanjom plovi brod, razvozi turiste na potezu od sedrenih slapova do modrog Novigradskog mora. Zrmanja je, kažu, moćna zato što duplo u istom toku vidi svoj kraj, jer poznaje sve što mu je pod zemljom i iznad nje.

 

Ovo je treći od četiri teksta temata Priče o četiri grada. Četvrtu priču pročitajte na ovom linku.

 

Klikom na naslovnu fotografiju pogledajte još slika u galeriji.