U Žegaru, selu koje administrativno pripada Obrovcu, već šest godina djeluje udruga koja svojom aktivnošću pomaže malobrojnim stanovnicima da lakše i bolje žive. Iako se selo prije moglo podičiti i s do dvije tisuće žitelja, danas ih je ondje svega dvjestotinjak - tristotinjak; točan je broj teško navesti, jer mnogi u Žegaru borave samo ljeti, a ostatak godine žive drugdje.
- Bilo je to najrazvijenije selo obrovačkoga kraja zahvaljujući ponajprije plodnom Žegarskom polju u blizini rijeke Zrmanje – tumači Miloš Ušljebrka, jedan od osnivača udruge Žegar u srcu. Emociju za svoj zavičaj i dalje gaje, kaže nam naš sugovornik dok objašnjava porijeklo naziva udruženja u kojem je od osnutka podjednako aktivan. Nažalost, unatoč tome što su u ratu razrušene kuće velikim dijelom obnovljene, ista sudbina nije zadesila devastirane gospodarske objekte, pa selo još uvijek ostavlja ruševan dojam. Ušljebrka nam kaže da iako u Žegaru radi škola, prva četiri razreda pohađa svega šestero đaka; utješno je da se ove upisalo "čak" troje prvašića. U više razrede osnovne mora se putovati do Obrovca, gdje većina pohađa i nastavu srpskog jezika i kulture po C modelu.
- Naše je udruženje provelo akciju opremanja školske knjižnice lektirnim naslovima, a u suradnji s udrugom Srbi za Srbe uredili smo za ovdašnju djecu igraonicu, jer dječjeg vrtića nema. Nema ni ambulante, kao ni trgovine: dvije koje su nekad radile, sada su zatvorene, pa se mještani moraju zadovoljiti s onima pokretnima ili odlaziti do Obrovca ako im zatreba štogod mimo najnužnijeg. Ondje rješavaju sve svoje zdravstvene i medicinske potrebe i probleme, a za još kompleksnije stvari putuju do četrdesetak kilometara udaljenog Benkovca ili 70-ak km dalekog Zadra – kaže Ušljebrka.
Svih ovih godina članovi Žegara u srcu organizirano obilaze najstarije i najugroženije stanovnike, pogotovu u vrijeme božićnih praznika. Provode i akciju nazvanu "Roda u Žegaru", namijenjenu novorođenčadi i njihovim roditeljima, kojima novčano pomažu.
- Nedavno smo bili kod porodice Kljajić, koja je proširena kćeri Kalinom - kaže naš vrijedni sugovornik, pa napominje kako su ove godine organizirali i nogometni turnir. Ipak, prioritet im je gradnja društvenog doma u kojem bi se okupljali te organizirali i sprovodili zajedničke aktivnosti.
- Ideja o gradnji društvenog doma pojavila se prije nekoliko godina, ponajprije stoga što ovdje nemamo prostor u kojem bismo se mogli družiti. Kao mladići smo za ljetnih praznika tumarali selom bez sadržaja, pa smo tako uočili 1995. devastiranu zgradu nekadašnje ambulante, podignutu davnih 1930-ih dobrovoljnim radom i prilozima tadašnjih seljana. To nam je dalo dodatne motive da je pokušamo obnoviti i prenamijeniti u društveni dom. Ruševina je bila u vlasništvu Grada Obrovca, ali smo je uspjeli otkupiti i sada smo već u fazi gradnje - kaže Ušljebrka, koji je kao arhitekt napravio projekt žegarskoga društvenog doma.
- Radovi su započeli dobrovoljnom radnom akcijom raščišćavanja i nedavnog uklanjanja šute. Financijski nam je uvelike pomogao SNV, a dio radova pokriven je i drugim donacijama. Lani smo na natječaju SNV-a za kapitalne investicije dobili 151.000 kuna za prvu fazu obnove, koja je podrazumijevala statičku sanaciju zgrade i grube građevinske radove, a ove smo godine dobili dodatnih 115.000 kuna za stavljanje zgrade pod krov - kaže nam.
Iako dvije stotine kvadrata novoga doma još nije u potpunosti gotovo jer očekuju da će pokrivanje krova i postavljanje instalacija završiti do polovice sljedeće godine, u zgradi su ovoga ljeta organizirali cijeli niz događanja, podcrtavajući time namjenu obnovljenog prostora.
- Prve subote u augustu imali smo proslavu u čast svetog nam sveštenomučenika Damjana Štrpca, paroha u Žegaru i Grahovu kojeg su 1941. u Jadovnom ubili ustaše. Naš sadašnji sveštenik, paroh obrovački Dragan Božić, sugerirao nam je da se sjetimo te žrtve svakoga ljeta kad se ovdje okupimo. Brojni Žegarani i Žegaranke koji su sada rasuti diljem regije i svijeta, dolaze u zavičaj ljeti pa ovdje bude i više od hiljadu duša. Tako smo nakon liturgije u crkvi Sv. Georgija na skroman i simboličan način udahnuli život svom društvenom domu - tumači Ušljebrka, navodeći da novo okupljalište mještana i posjetitelja Žegara vrvi ponajviše u večernjim satima.
- U protekle smo dvije godine uz pomoć jednog našeg sumještanina zainteresiranog za rodoslovlje i beogradskoga Etnografskog muzeja organizirali izložbe koje govore o prošlosti sela i ovdašnjih porodica. Ove smo godine postavili izložbu nazvanu "Istaknuti žegarski pojedinci - identitetski oslonac naroda", kojom se prisjećamo Stojana Jankovića, borca protiv Turaka iz 17. vijeka koji je u Islamu Grčkom podigao čuvenu kulu, te Gerasima Zelića, kaluđera i arhimandrita Krupe, manastira koji je duhovno središte naroda ovoga kraja, i nekadašnjega episkopskog vikara Dalmacije. Prisjetili smo se i Đaka Sanadera, žegarskoga proroka i junaka narodnih priča, kojeg mnogi smatraju tek mitskom ličnošću. Izložbeni su panoi postavljeni na unutarnje zidove doma, a oni su ostavljeni u obliku u kojem su i građeni: slaganjem kamenja s betonskim ojačanjem. Inače, predvidjeli smo da prostor doma bude jedinstvena površina na više nivoa s integriranom čajnom kuhinjom te izdvojenim sanitarnim čvorom i prodavaonicom koju bismo dali nekome u zakup, da ljudi baš ne moraju za svaku sitnicu na ulici čekati pokretnu trgovinu - priča Ušljebrka. U radu im uvelike pomažu mnogi pojedinci i organizacije, ali i činjenica da je udruga registrirana u Hrvatskoj i Srbiji.
- Zavičajna udruženja imaju veliku važnost, jer neovisno o političkim zbivanjima pridonose očuvanju uspomena na zavičaj, omogućujući lakšu obnovu i pokrećući društvene aktivnosti gdjegod da djeluju. Zato smo sigurni da ćemo i dalje inicirati brojne akcije, ali i da će se ljudi sve više i dulje zadržavati u Žegaru – zaključio je Miloš Ušljebrka.
