Petnaestog aprila 1979. godine, ujutro u šest sati i 19 minuta, Budvu i čitavo crnogorsko primorje pogodio je snažan potres od devet stupnjeva po Merkalijevoj skali. Potres je trajao deset sekundi, u njemu je poginulo oko stotinu ljudi, a samo osam građevina od ukupno njih 400 u budvanskom Starom gradu ostalo je neoštećeno. Zatresli su se ‘Kiklopski zidovi’ ispod Staroga grada, stari 2500 godina, a kada se prašina slegla, duboko u ruševinama grada koji spominje i Sofoklo u svojim tragedijama, pronađeni su glineni kružići koji su u antička vremena služili kao ulaznice za teatar. A onda su nekoliko godina kasnije građani Budve odlučili da vrate osmijeh na lice svoga grada i uz pomalo samoironični uzvik, ‘Veliki prasak!’, započeo je kazališni festival Grad teatar Budva koji traje, evo, već 32 godine.
Od Frljićeve ‘Medeje’ i ‘Romea i Julije’ Selme Spahić, preko ‘Ribarskih svađa’ u dramatizaciji Predraga Lucića, do ‘Evgenija Onjegina’ Borisa Liješevića, ovogodišnji festival bio je laboratorij različitih poetika na drevne teme
Stari grad u to vrijeme još nije bio do kraja obnovljen i po riječima Brane Liješević, dugogodišnje direktorice festivala, dugim kablovima preko ruševina stizala je struja na mjesta gdje su se održavale predstave. Te struje nije bilo uvijek pa je na primjer ‘Don Huan’ Ljubiše Ristića, s Radom Šerbedžijom i Miodragom Krivokapićem, bio odigran pod bakljama. Bila je to kulturna renesansa sa žarom u očima, publika je hrlila na predstave koje su svaka na svoj način doživljavane kao malo čudo, a uzbuđeni razgovori nakon izvedbi trajali su do sitnih sati. Predstava ‘Tit Andronik’ u režiji Dušana Jovanovića igrana je u buretu smrti, uz uzdahe da je to ‘kazališni vrhunac’, a nakon predstave ‘Julije Cezar’ Janeza Pipana zagrebački kritičar Dalibor Foretić je napisao: ‘Čuveni govor na kaptolu Brut drži kao da govori na partijskom sastanku. Njegova preobrazba iz političara u teroristu i teroriste u gerilca svjedoči o mijenama njegovog života kojim upravlja ideologija…’ Od početka, festivalske i gostujuće predstave režirali su mnogi veliki režiseri, one su igrane na raznim jezicima, a publika ih je razumjela potpuno suvremenima i primila ih je kao da se izvode samo tada i samo za njih. Predstave su igrane na trgovima i među zidinama Staroga grada, u napuštenim crkvama, na plažama i na brodovima. Krajem 1980-ih u Budvi više ništa nije bilo isto i sve je bilo kazalište. Budva je tada predstavljala ne baš mali djelić nečega što bi se u kulturi moglo nazvati Periklovim dobom bivše države, ali ne zadugo.
A onda su došli ratovi, raspad Jugoslavije i – turizam. Nakon ratnog ludila 1990-ih Budva se iz godine u godinu sve više pretvarala u turističku meku zabave i hedonizma, a novac koji se sve više slijevao u ovaj grad ostavljao je krupne tragove u financijskim makinacijama, počesto na rubu zakona. Budva je, nažalost, jedini grad u bivšoj državi u kojem je zgrada doma kulture prodana privatniku, jednako kao i tvrđava u Starom gradu, Citadela, stara 12 stoljeća i prvorazredni spomenik kulture, koja je u prvim godinama bila prirodna festivalska pozornica, a danas je mjesto gdje se oglašavaju ‘prefinjene gastro tajne, vina na svjetskom glasu i omamljujući pogled na pučinu mora’… Mnogi mali kameni trgovi Budve svjedoče svih ovih godina o nadljudskim naporima poslenika festivala da neutraliziraju sve te razuzdane zvukove iz mnogih kafića, s hotelskih terasa i iz zabavnih parkova. Kumilo se i molilo iz festivalske direkcije općinske službenike da ta nesnosna buka u gradu prestane, bilo je i prijetnji i ucjena protivničke strane, bilo je predstava koje su zbog galame morale biti igrane u dva sata noću, a bilo je i slučajeva kada bi na primjer Mirjana Karanović prekinula predstavu (‘Aveti’) zbog brujanja motora okolnih kamiona. Sve je to Grad teatar Budva preživio i on zapravo predstavlja primjer gotovo nemoguće kombinacije njegovanja umjetnosti visoke kategorije, u često vrlo neprijateljskom okruženju turbofolka, zabave i tajkuna. U tom smislu Budva nije nikakav izuzetak, nego tek jedan od prvih gradova na udaru ove najnovije invazije globalističkog shvaćanja da sve ono što čini naš život ne treba biti nikakav ljudski podvig nego tek kontinuirani prostor beskrajnih atrakcija.
Grad teatar je u prošle tri decenije imao svojih boljih i lošijih dana, a u posljednje dvije sezone obnovio je svoju energiju: nova gradska uprava očito želi podržati festival, a njegova direkcija, na čelu s predsjednikom organizacijskog odbora Sinišom Jelušićem, profesorom na cetinjskom Fakultetu dramskih umjetnosti, sastavljena je od obrazovanih i iskusnih suradnika. Direktorica festivala Milena Lubarda Marojević kaže: ‘Kontinuitet od preko 30 godina ulaganja u jedan ovakav vizionarski projekt, univerzalnog značenja i iznad konteksta dnevnih politika, te neupitni kvalitet velikog broja umjetničkih programa, obavezuju nas da kroz određeni koncept skromnosti Grad teatar ostane elitni festival dostupan svima.’
Ovogodišnja tema kazališnog programa, ‘Klasika u teatru danas’, podsjeća na njegove prve dane pa se slobodno može reći da se takvim repertoarom Grad teatar na simboličan način vratio kući. Od Frljićeve ‘Medeje’ i ‘Romea i Julije’ Selme Spahić, preko ‘Ribarskih svađa’ u dramatizaciji Predraga Lucića, do ‘Evgenija Onjegina’ Borisa Liješevića i ‘U agoniji’ s fantastičnim Ozrenom Grabarićem i mnogih drugih, ovogodišnji budvanski festival bio je laboratorij različitih poetika na drevne teme, stare kao i ovaj grad. Bio je organiziran i kazališni simpozij istog naziva, na Trgu pjesnika pod vedrim nebom, na kojem su se lomila koplja oko pitanja kada se nešto u teatru može nazvati klasikom, što je efektno razriješila teatrologinja iz Skoplja Jelena Lužina uzvikom prepunom auditoriju: ‘Klasika je sve ono što može izdržati sud vremena.’
Kruna kazališnog programa bila je festivalska premijera, u koprodukciji sa Srpskim narodnim pozorištem iz Novog Sada, ‘Krvavih svadbi’ prema tekstu F. G. Lorce i u režiji Igora Vuka Torbice: vizualno fascinantna i sumorna poetska bajka na temu ljubavi, strasti i smrti. Grad teatar Budva treba da preživi, ne samo kao ljetni kulturni festival teatra, književnosti, muzike i plesa, nego i kao ekskluzivni umjetnički prostor za svaku ljudsku dušu, koju u ovo doba nepoznat netko tako uporno želi zarobiti vlašću novca i jeftinih senzacija.
