Za Dragana Velikića, kao i za Ivu Andrića nekada, roman je dio šireg autorskog projekta, možda ne baš work in progress tipa, ali svakako jednog dinamičnog koncepta koji se iz knjige u knjigu sve više otvara oprema događajima, ljudima, različitim povijesnim interpretacijama, pa čak i literarnim modama. To nikako ne znači da je novi Velikićev roman ‘Islednik’ doslovno ‘nastavak’ izvrsnog romana ‘Bonavija’ (2012., hrvatsko izdanje 2013.), niti da se ‘Islednik’ ne može čitati neovisno o ‘Bonaviji’, koliko god bila istina da Velikić starta s ‘Islednikom’ točno tamo gdje završava s porodičnom pričom u ‘Bonaviji’.
Premda ‘Bonavija’ nije bila zamišljena (samo) kao očeva priča, lik oca na kraju je ispao tako upečatljiv da je neplanirano ukrao čitav show. Velikić pak nije tip pisca koji bi ignorirao teme koje mu se nametnu, ali on zbog njih neće mijenjati poetiku, već eventualno spisateljsku ‘taktiku’. Ni ‘Islednik’ nije tako samo roman o majci, čak i ako taj lik očekivano ‘dominira’ čitavim romanom. Velikiću je, naime, da bi napisao roman o vlastitoj majci – kao o bilo čemu drugome – potrebna šira slika, odnosno širi historijski okvir u kojem može propitivati odnos između ‘privatnih’ i ‘velikih’ povijesti, miješati porodične kronike s povijestima gradova i država, oživljavajući ih svakodnevnim putničkim i putopisni impresijama ili pak ljubavnim pričama. Potrebni su mu također ‘svjedoci priče’, zanimljivi pobočni likovi, koji mogu biti ‘anonimni’, poput izvanredno uspjele Lizete u ‘Isledniku’ ili pak stvarni, historijski epizodni svjedoci, poput Raše Livade u ‘Bonaviji’ ili Aleksandra Tišme u ‘Isledniku’.
U ovoj samo naizgled zamršenoj proznoj-romanesknoj shemi, s jasnim metafikcijskim odmakom, pisac i za sebe mora naći primjerenu ulogu. U ovom romanu se vidi kao ‘isljednika’, što je možda preteška kvalifikacija; u svakom slučaju, vidi se kao pomnog istražitelja jednog porodičnog slučaja koji je sve samo ne muzealiziran i okončan, kao što okončani nisu ni svjetska ni jugoslavenska povijest – barem ne u viziji ovog pisca – pogotovo ne jugoslavenska, koja se danas, pod stalnom dnevnom baražnom političkom vatrom, čini življom i neshvaćenijom nego ikada ranije. Sve historije u Velikićevoj interpretaciji su tajanstveno povezane i na piscu je da otkrije njihove odnose s likovima. Jesu li oni pak bizarne žrtve jednog zaostalog političkog eksperimenta ili pak nevini junaci jednog ljudskijeg vremena, to nije lako shvatiti, a Velikić umjesto spremnih i upakiranih odgovora u ‘Isledniku’ nudi skoro netaknutu temu socijalističkog matrijarhata. I tu se stvarno ima o čemu pisati: o ludostima jednog tipa odgoja, o sumanutim pedagoškim opsesijama, ponajprije o famoznom ‘čuvanju djece’, sigurno psihološki povezanim sa svim balkanskim ratovima, pa sve do kolektivne socijalističke fascinacija redom i čistoćom – što već izdaleka smrdi na fašizam, koji je, uostalom, socijalizmu bio i najbliži rođak.
Velikić u ‘Isledniku’ piše i o nezdravim opsesijama stanovanjem, okućivanjem, o neprelaznim carstvima kućnih pragova. Doista, zašto je socijalizam bio tako sjedilački nepomičan? Velikić ‘isljeđuje’ taj bijedan i veličanstven svijet matrijarhata, tužan u svojoj naivnosti i čestitosti, ali i opasan u svojoj bizarnoj skučenosti. Socijalistički matrijarhat je sigurno bio skriveni temelj sistema i socijalizam je funkcionirao bajno sve dok je Tito vodio računao o njegovim vrlinama i manama, o željama i potrebama svojih saveznica. Još ni izbliza nije jasno je li njegov krah 1991. bio nasilan, logičan, očekivan ili pak posve apsurdan. Smislen ili besmislen? Velikić je u ‘Isledniku’ načeo još jednu važnu temu – nastavak u novom romani sigurno slijedi.
