U uredu zapovjednika pritvorske jedinice stajala je slika Ante Pavelića. Uostalom, kada je jedinica vojne policije iz Karlovca išla u akciju Maslenica, lokalni ih je svećenik zaklinjao sa ‘Za dom spremni’. Nisi mogao biti u civilnoj odjeći, oblačili su nas u uniforme JNA i potom slali u dvorište vojarne da nas vide prolaznici. Time su nas željeli obilježiti kao izdajice države, dezertere. U pritvoru nas je bilo dvadesetak. A što smo radili? Uglavnom smo kartali i išli na radove: nosili smo ugljen i vreće s pijeskom, skupljali čikove po dvorištu, kupili lišće. U pritvor su dolazili SIS-ovci koji su nas, uključujući i mene, ispitivali: gdje sam bio, što sam radio, tko je pucao odavde i odande i gdje sam ja bio u to vrijeme - prisjeća se Karlovčanin koji je mobilizacijski poziv primio u ožujku 1993. godine. Naš sugovornik, koji je želio ostati anoniman, jedan je od tisuća građana Hrvatske koji se devedesetih nisu željeli prikloniti nijednoj zaraćenoj strani.
Pacifist sam i odbijanje odlaska u rat za mene je legitiman i legalan čin. Tadašnji pritisak i moj je otpor prema mobilizaciji učinio jačim. Dobro sam i prošao, pogotovo kada pogledamo današnji kontekst, izjave Ruže Tomašić i dečke iz Savske - prisjeća se jedan Karlovčanin koji je mobilizacijski poziv primio u ožujku 1993.
O takvima se posljednjih dvadesetak godina uglavnom govori u negativnom kontekstu, a u dijelu ovdašnje desno orijentirane javnosti, posebice nekih braniteljskih udruga proizašlih iz Domovinskog rata, proziva ih se i žešće, uz optužbe za veleizdaju – da žive na krvi ubijenih i nestalih, da otimaju prava djeci branitelja i, posebno, da nisu željeli samostalnu Hrvatsku. Retorika se zaoštrila u trenutku kada je Stožer za obranu hrvatskog Vukovara zatražio da se nakon registra branitelja objavi i registar dezertera; hoće to i branitelji utaboreni u šatoru u Savskoj ulici, tvrdeći da im je ministar Predrag Matić navodno obećao njegovu objavu. Tzv. dezertere, bez obzira na njihovu nacionalnost, među desnicom se posve besmisleno i bezrazložno sve učestalije proziva imenom i prezimenom, što podsjeća na popise ‘nepodobnih’ kojima se devedesetih huškalo javnost. A oni pak koji su početkom rata odbili uzeti oružje nikad dosad o tome nisu javno progovorili. S obzirom na opravdani strah od daljnjeg šikaniranja, sugovornike za ovu temu bilo je gotovo nemoguće pronaći, posebice stoga što se njome malo tko u Hrvatskoj danas bavi: aktivisti za ljudska prava koji su im pomagali devedesetih izgubili su svoje kontakte i ostao je tek pisani trag u arhivi Antiratne kampanje Hrvatske (ARK), koji nam je pomogao pri istraživanju.
U trenutku kada je mobiliziran, naš sugovornik iz Karlovca, koji je odslužio vojni rok u JNA, imao je 38 godina i u nekoliko se navrata već bio oglušio na mobilizacijske pozive; za to je, osim osobnih moralnih razloga, imao i liječničke potvrde da je kronični bolesnik, no odgovorni sa zbornog mjesta gdje se trebao javiti nisu ih uvažili – samo su mu, prije slanja na bojišnicu u okolici Tounja, kazali da ima pet minuta za odluku. U protivnom, vode ga u pritvor.
- Unaprijed sam bio spreman odbiti mobilizaciju, tako da sam istog trena dobio 15 dana pritvora - kaže čovjek kojeg su potom pustili kući, uz naredbu da se pripremi i ponovno javi u istu jedinicu.
No prilikom javljanja na zborno mjesto ponovno je odbio uzeti oružje, pa ga u civilnoj odjeći otpremaju u kamp za obuku, misleći da će se ondje predomisliti i obući uniformu. Puštaju ga da ode u Zagreb, gdje dobiva potvrdu o vojnoj nesposobnosti.
- Pacifist sam i odbijanje odlaska u rat za mene je legitiman i legalan čin. Tadašnji pritisak i moj je otpor prema mobilizaciji učinio jačim. Dobro sam i prošao, pogotovo kada pogledamo današnji kontekst, izjave Ruže Tomašić i dečke iz Savske. Riječ je o istoj onoj retorici koja se koristila devedesetih i radi koje su mnogi napustili Karlovac kada su primili mobilizacijski poziv. Oni su ostali bez stanova u koje su se useljavali tzv. branitelji. Mnogi koji su ostali i odbili uzeti oružje ostali su, poput mene, i bez posla - kaže nam.
Ističe da je u Karlovcu postojala tzv. sportska jedinica, zadužena za propagandu i stigmatiziranje pojedinaca; upravo su njezini pripadnici otimali stanove, a da sami frontu nisu ni vidjeli.
Za vrijeme uzbuna u gradu pustili bi nabrijane vojnike u pritvor da nas vrijeđaju i tuku. Kasnije su mi se takvi ispričavali - govori Ratko Dojčinović, kojeg je policija sprovela u vojni zatvor u kolovozu 1993. i to svega dva dana pošto je Komisiji za civilnu službu uputio zahtjev da mu se, radi prigovora savjesti, odobri civilna služba
- Cilj je bio poniziti ljude koji su odbijali ići u vojsku. Bez obzira na sve, i danas bih ponovno učinio isto. To je moj stav, nikada u rat ni na jednoj strani. Ako netko misli da sam zbog toga izdajica ili nešto slično, neka misli, ali moje je pravo da se tako ponašam - kaže on.
Premda opravdano, njegovo je ponašanje početkom devedesetih bilo pravno kontradiktorno: iako je po Ustavu donesenom u decembru 1990. bio dopušten prigovor savjesti onima koji radi vjerskih ili moralnih nazora ne žele sudjelovati u obavljanju vojničkih dužnosti, Zakon o obrani, usvojen pola godine nakon Ustava, tražio je da svi vojno sposobni građani Hrvatske sudjeluju u obrani zemlje. Po dopisu koji smo primili iz Ministarstva obrane, na temelju tog zakonskog akta između 1991. i 1995. mobilizirano je približno 400.000 osoba, a prigovor su mogli podnijeti samo regruti i to u roku 90 dana od upisa u vojnu evidenciju; da bi im nadležna komisija priznala iskaz savjesti, morali su ‘učiniti uvjerljivim vjerske ili moralne razloge’. Tako u arhiviranim dokumentima nalazimo konkretne razloge za prigovor savjesti. ‘Moja moralna i vjerska uvjerenja protive se svakom ubijanju, kao i pripremi za ubijanje, što služba u oružanim snagama jest’, navodi se u jednom od njih. Drugi ‘dezerter’ pak ističe da bi u slučaju odlaska u rat put u raj za njega zauvijek bio zatvoren… Ako bi prigovor savjesti nakraju ipak bio odobren, služba se u pravilu morala obavljati u HV-u, ali na dužnostima koje ne podrazumijevaju nošenje ili uporabu oružja. Paradoksalno, to je doslovno značilo da ne moraš pucati iz topa, ali da moraš donositi granate. Svi oni koji su već bili vojni obveznici nisu mogli koristiti to pravo sve dok Ustavni sud, na inicijativu mirovnih aktivista, nije oborio dijelove Zakona o obrani.
Svima onima koji su odlučili neodazvati se pozivu i izbjeći vojnu službu ili se samovoljno udaljiti iz vojne postrojbe prijetila je kazna od tri mjeseca do deset godina zatvora, no u arhivi ARK-a su optužnice s vojnih sudova iz kojih je vidljivo da su predlagane kazne bile i veće. Primjerice, u optužnici Vojnog suda u Zagrebu iz studenoga 1993. za pripadnika 144. brigade HV-a koji je bez odobrenja zapovjednika napustio postrojbu i ‘otišao u nepoznatom smjeru s cjelokupnom opremom’ predlaže se pritvor u trajanju od 20 godina. Onima pak koji su po odazivu na zapovjedno mjesto odbili primiti oružje, kao naš prvi sugovornik, u pravilu je određivan vojni pritvor u trajanju od 15 dana.
Javnosti je već poznat slučaj Ratka Dojčinovića, početkom devedesetih vijećnika Gradskog vijeća Karlovca i člana Stranke demokratske unije (SDU), kojeg je policija sprovela u vojni zatvor u kolovozu 1993. i to svega dva dana pošto je Komisiji za civilnu službu uputio zahtjev da mu se, radi prigovora savjesti, odobri civilna služba. Iako mu prije privođenja nije bio uručen poziv za mobilizaciju, zapovjednik ga kažnjava pritvorom od 15 dana, potom dobiva još toliko, da bi prilikom trećeg pritvora bio pretučen.
- Za vrijeme uzbuna u gradu pustili bi nabrijane vojnike u pritvor da nas vrijeđaju i tuku. Bile su to neugodne situacije. Kasnije su mi se takvi ispričavali. To su oni koji su u uniformi bili puni sebe, a nakon rata postali su manji od makova zrna - prisjeća se danas Dojčinović, koji dodaje kako nije želio ratovati ni za kakve nacionaliste i radi njih gubiti glavu.
Suđeno mu je na Vojnom sudu u Karlovcu. Zahvaljujući zalaganju odvjetnika Čede Prodanovića i danas pokojnog Slobodana Budaka, oslobođen je početkom 1994. godine.
‘Sudjelujući u tom ratu kao vojnik jedne od zaraćenih strana, uvidio sam svu težinu i bestijalnost ratnih sukoba, kao i posljedice koje na ljude ta pojava ostavlja… Neshvatljivo mi je i neprihvatljivo da uzmem pušku i pucam na svoga dojučerašnjeg susjeda i sugrađanina’, napisao je nekadašnji dragovoljac koji je kasnije odbio služiti u ratu
- Sjedili smo u kafiću i gazda je jednog od nas zamolio da napustimo lokal jer smo u njemu, kazao je, nepoželjni. A za mojom najmlađom kćeri tada su na ulici dobacivali: ‘Tata ti je dezerter’ - svjedoči o preziru prema onima koji su odbili ići u rat.
O Dojčinovićevu je slučaju javnost redovito izvještavao ARK, mirotvorna organizacija osnovana neposredno nakon napada JNA na Sloveniju, koja je pružala pomoć onima koji u ratu nisu željeli sudjelovati. Aktivisti ARK-a prikupljali su dokumentaciju onih koji su trebali biti unovačeni, no to su odbijali radi prigovora savjesti: u njihovo su se ime obraćali državnim institucijama, uglavnom Ministarstvu obrane i Ministarstvu pravosuđa, da bi putem časopisa ‘Arkzin’ sve pacifiste obavještavali o pravnim mogućnostima inzistiranja na vlastitim uvjerenjima. Jedan od članova ARK-a bio je publicist i sociolog Srđan Dvornik, koji za ‘Novosti’ kaže da su se vrlo brzo nakon osnutka zapitali imaju li pravo ikome tvrditi da obrana i oružje nisu potrebni ako se istodobno pale cijela sela i ubijaju civili. Ipak, zaključili su da se treba boriti protiv militarizacije samog društva koje se ‘brani’, jer se tada u svemu isključivo viđao odnos po obrascu prijatelj-neprijatelj.
- Dio nas je smatrao da je riječ o opasnoj politici te da smo u demokratskom društvu dobili nacionalističku i vrlo isključivu vlast, koja će provocirati daljnje sukobe. Uostalom, ona je legitimitet crpila iz sukoba s politikom Slobodana Miloševića, iako je s njom dijelila temeljnu pretpostavku, a to je da Srbi u Hrvatskoj ne pripadaju hrvatskom političkom korpusu. Cijela ta priča o samostalnosti države za nas šačicu aktivista nije bila stvar legitimnog postupka, to je bio nacionalistički projekt - kaže Dvornik.
Da biste se odazvali pozivu, nastavlja Dvornik, prvo trebate imati osjećaj legitimacije vojske. Jer Hrvatska se vojska tek bila stvarala, a istovremeno su dopirali glasovi o kriminalcima koji su puštani iz zatvora da bi se u nju uključili. Osim toga, kaže, bilo je ljudski legitimno odbiti ići u vojsku, jer je novonastala država dominantno bila projekt jedne stranke i nekoliko njezinih nacionalističkih ešalona.
- Kroz službenu retoriku bilo je vidljivo da nacionalisti upravljaju cijelim procesom, pa nisu svi imali osjećaj da je to legitimno. S jedne vas strane pozivaju na obranu jer je, nažalost, zemlja napadnuta, a istovremeno vam govore da je JNA četvrta po snazi u Evropi i da je praćena hordama paravojnih četnika. Nije bilo nikakve trezvene rasprave o toj situaciji. Sve se dogodilo odjednom: da, evo imamo državu, a sada odvuci svoju kožu na prvu liniju fronte, da po njoj pucaju. Neki su to htjeli, a neki nisu - objašnjava Dvornik.
I tada i danas mirovni su se aktivisti često susretali s pitanjem dežurnih domoljuba što bi se dogodilo da nitko nije išao u rat, odnosno da su svi vojno sposobni odlučili dezertirati.
- To bi značilo da presudnom dijelu populacije nije stalo do demokracije ni nezavisne Hrvatske. Pa, nije nacionalna država svima temeljni kriterij! Ali takvih je, naravno, bilo malo. Stoga je takav prigovor apsurdan sam po sebi - smatra sociolog Dvornik.
Postoje i slučajevi hrvatskih vojnika koji su ratovali na teritoriju Hrvatske, ali su proglašeni dezerterima jer su odbili ići ratovati u Bosnu i Hercegovinu. Naime, iako sve naše dosadašnje vlade tvrde da Hrvatska nikada nije mobilizirala svoje građane za rat u susjednoj zemlji, što nam je i službeno potvrđeno od Ministarstva obrane, činjenice govore suprotno. Građanskom odboru za ljudska prava (GOLJP) za pomoć su se potkraj 1993. obratile supruge i majke mobiliziranih hrvatskih državljana rođenih uglavnom u BiH; imale su informacije da će njihovi najbliži formalno biti poslani na južno ratište, iako će zapravo završiti u susjednoj zemlji. ‘U vojarni Croatia u Zagrebu ima 2.000 takvih ljudi. Oni koji su se pozvali na prigovor savjesti su pretučeni. Svi su uvjereni da će biti poslani da ratuju u BiH’, piše u pismu koje je predsjednik GOLJP-a Zoran Pusić tada bio uputio predsjedniku Franji Tuđmanu.
- Nije bilo nikakve službene reakcije na moje pismo objavljeno u ‘Novom listu’, ali su mi se uskoro počeli javljati vojnici s dokazima - posvjedočio nam je ovom prigodom Pusić, koji uredno čuva svoju dokumentaciju o tom vremenu.
Uz imena 52 vojnika koji nisu dragovoljno otišli na ratište u BiH u sastavu 175. brigade Prve bojne nego su ostali u krugu Vojarne Croatia, među dokumentima je i potpisana izjava dvojice pripadnika iste brigade u kojoj se navodi da su Vojarnu potkraj prosinca 1993. posjetili general zbora Janko Bobetko, brigadir Drago Krpina i general Josip Lucić. Bobetko im je tom prilikom poručio da drže jezik za zubima i da, ako ih tko pita, odgovore kako idu braniti svoja ognjišta; Krpina i Lucić su im održali govore u kojima su istaknuli da moraju pomoći ‘našem narodu u BiH’. Odjeveni u uniforme bez oznaka i opremljeni naoružanjem, pripadnici brigade su nakon nekoliko dana ukrcani u autobuse kojima su odvezeni u nepoznatom smjeru, pri čemu je od njih zatraženo da potpišu izjavu sljedećeg sadržaja: ‘Ja, hrvatski državljanin porijeklom iz Republike Bosne i Hercegovine, izjavljujem da želim sudjelovati u obrani vjekovnih ognjišta hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Ovu izjavu dajem po vlastitom izboru i savjesti i ni od koga prisiljen.’ Kako tvrde spomenuta dvojica, izjavu je potpisalo tek desetak od ukupno 120 osoba iz njihove satnije. ‘30. 12. ujutro stižemo na granicu Hrvatske s BiH (Sinj-Livno) i tamo napuštam autobus i vraćam se u Zagreb… Javili su se prijatelji iz autobusa iz moje bojne. Nalaze se u Prozoru i rekli su da uskoro odlaze u Vakuf’, piše u izjavi jedan od njih.
Bilo je i onih koji su se na početku rata dobrovoljno prijavili u Hrvatsku vojsku da bi uskoro, zbog bezakonja na terenu, odbili sudjelovati u ratu. U arhivima je ostao zabilježen slučaj jednoga hrvatskog vojnika na zadarskom području, koji je nakon osam mjeseci u postrojbi Zbora narodne garde demobiliziran 1992., da bi u svibnju 1993., zajedno s velikim brojem drugih vojnih obveznika, bio mobiliziran bez prethodno uručenog poziva. Tijekom noći od kuća ih je odvodila civilna policija, pa ih predavala vojnoj, koja ih je sprovodila na prvu crtu obrane. Zbog takve ad hoc procedure, koju naziva mučnom i neugodnom, nekadašnji dragovoljac podnio je zahtjev za civilno služenje vojske, ulažući prigovor savjesti.
‘Sudjelujući u tom ratu kao vojnik jedne od zaraćenih strana, uvidio sam svu težinu i bestijalnost ratnih sukoba, kao i posljedice koje na ljude ta pojava ostavlja. Najprizemniji nagoni, želja za osvetom, uništenje svakog ljudskog dostojanstva, poniženje i patnja, sve je to karakteristika i popratna pojava svih ratova. Uništiti čovjekov dom, srušiti mu kuću, izbrisati korijene njegovog postojanja na nekom području i devastirati sva kulturna dobra pojave su koje je teško civiliziranom čovjeku na pragu 21. stoljeća razumjeti (…) Neshvatljivo mi je i neprihvatljivo da uzmem pušku i pucam na svoga dojučerašnjeg susjeda i sugrađanina, koji kao obični ljudi ne snose nikakvu krivicu za tragediju na ovim prostorima’, stoji u potresnom zahtjevu koji je nekadašnji dragovoljac uputio Ministarstvu pravosuđa.
Za kraj, vratimo se na početak priče: apsurdnost države i zakona, barem kada je riječ o ‘dezerterima’, vidi se iz još jednog primjera naših sugovornika koji, poput mnogih drugih što su odbili uzeti oružje, danas imaju status hrvatskih branitelja i to stoga što su u vojnom pritvoru vođeni kao pripadnici neke jedinice HV-a – kažu da se često znaju nasmijati tome. Sumnjaju da su braniteljski status dobili u sklopu dodvoravanja Hrvatske međunarodnoj zajednici te kako bi se prikrio represivan odnos države prema onima koji nisu željeli ratovati.
U sveopćoj militarizaciji društva, koju u posljednje vrijeme demonstrira i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, problematika ratnih dezertera ponovno se sagledava isključivo kao test lojalnosti državi, što je znak da za mnoge ratna konfrontacija još uvijek traje.
Dezerterima je suđeno pred vojnim sudovima
Točan broj građana Hrvatske koji nisu htjeli sudjelovati u ratu devedesetih do danas je nepoznat. Kako tvrde naši sugovornici, mnogi od njih još su prvih ratnih mjeseci pronašli način za odlazak u inozemstvo, najčešće u zapadne zemlje, i tako izbjegli mobilizaciju. U dopisu koji smo dobili iz Ministarstva obrane navodi se da se od 1991. do 1995. na prigovor savjesti pozvalo oko 900 osoba pozvanih na redovno služenje vojnog roka. No prema podacima Ministarstva pravosuđa, do 30. rujna 1993. usvojena su svega 92 zahtjeva vezana uz prigovor savjesti, od čega se najviše njih odnosi na religijske razloge (katolici, adventisti, Jehovini svjedoci). Iz Ministarstva obrane nam je potvrđeno da se iz vođenih evidencija ne mogu dobiti zbirni podaci o ukupnom broju registriranih dezertera, broju onih koji se nisu odazvali pozivu na mobilizaciju i onih koji su po odzivu na zapovjedno mjesto odbili primiti oružje.
Dezerterima, odnosno onima koji su se odlučili na ‘samovoljno udaljenje i bijeg iz oružanih snaga’, kako je to propisivao ondašnji Krivični zakon, od 1992. do 1996. suđeno je pred vojnim sudovima. Budući da je u ratno vrijeme osnovano šest operativnih zona, uspostavljen je i jednak broj sudova, čija su sjedišta bila u Osijeku, Bjelovaru, Zagrebu, Karlovcu, Rijeci i Splitu. Kada su ukinuti, sva je dokumentacija dostavljena mjesnim županijskim sudovima, od kojih su je oni u Zagrebu i Bjelovaru proslijedili lokalnim državnim arhivima. Kako Zakon o arhivskom gradivu i arhivima u pojedinim slučajevima onemogućuje uvid u građu, Državni arhiv u Zagrebu naš je dopis upućen prije tridesetak dana proslijedio Hrvatskom arhivskom vijeću, koje još nije izreklo svoje mišljenje o njemu. Iz Državnog arhiva u Bjelovaru prvotno nam je poručeno kako ne možemo dobiti tražene podatke jer je riječ o ‘zaštićenom gradivu’, da bismo uskoro ipak dobili odgovor, no upitne vjerodostojnosti. Naime, kako piše u dopisu, pregledom kaznenih upisnika Vojnog suda u Bjelovaru utvrđeno je da je ondje radi samovoljnog napuštanja postrojbe suđeno samo jednoj osobi. Da imamo razloga sumnjati u istinitost tog odgovora potvrđuju podaci koje smo, pozivajući se na Zakon o pravu na pristup informacijama, dobili od županijskih sudova u Osijeku, Karlovcu, Rijeci i Splitu. Dio predmeta s tih sudova, naime, našao se i pred Vrhovnim sudom: u šest predmeta potvrđena je odluka vojnog suda, u šest je preinačena, u 26 je kazneni postupak obustavljen temeljem različitih odredi Zakona o krivičnom postupku, u deset je spis proslijeđen drugom sudu, a u 34 slučaja primijenjen je Zakon o općem oprostu, čija je prva verzija stupila na snagu 1992. godine. U najvećem broju slučajeva istim je zakonskim aktom obustavljen i dio postupaka vođenih pred vojnim sudovima.
Dezerteri u brojkama
Temeljem članka zakona koji se odnosi na ‘samovoljno udaljenje i bijeg iz oružanih snaga’, vojni sudovi donijeli su sljedeća rješenja:
Vojni sud u Osijeku: 33 osuđujuće presude, 4 oslobađajuće presude, 9 odbijenih optužbi, 39 slučajeva ustupljeno drugom sudu, 18 rješenja o obustavi postupka. Ukupno 103
Vojni sud u Karlovcu: 23 osuđujuće presude, 0 oslobađajućih presuda, 54 rješenja o obustavi, za 2 slučaja nema podataka. Ukupno 79
Vojni sud u Rijeci: 50 osuđujućih presuda, 4 oslobađajuće presude, 14 odbijenih optužbi, 103 rješenja o obustavi. Ukupno 171
Vojni sud u Splitu: 24 osuđujuće presude, 4 oslobađajuće presude, 1 pomilovao predsjednik, 56 ustupljeno drugom sudu, 9 rješenja o obustavi, za 5 slučajeva nema podataka. Ukupno 99
