Upravo dovršen znanstveni rad ‘Kretanje kapitala u Hrvatskoj od 2009. do 2015. godine’ koji ste napisali s dr. Dubravkom Radoševićem nosi podnaslov ‘Opcije za izbor novog ekonomskog modela Hrvatske’. Možete li nam najprije reći koliko je aktualnih takvih strateško-programskih radova danas u opticaju, da bismo čitateljima predočili pripadajući znanstveni i ekonomsko-politički kontekst?
Problem je upravo u tome što ne postoji niti jedan. U ekonomiji postoje dva velika smjera kod kreiranja ekonomskih modela. Jedan su modeli koji se bave stranom agregatne ponude, drugi su modeli koji se bave stranom agregatne potražnje. Naš rad pokušava odgovoriti na pitanje koji modeli trebaju Hrvatskoj. Imamo li previše kapitala pa trebamo ekonomske mjere koje potiču agregatnu potražnju kako bismo iskoristili postojeći kapital ili imamo premalo kapitala pa trebamo kreirati agregatnu ponudu preko investicija i povećanja ukupne količine kapitala u ekonomiji. Naš zaključak je da Hrvatska ukupno ima dovoljno kapitala, ali da joj nedostaje agregatne potražnje koja bi iskoristila proizvode koje taj kapital može kreirati. Jedno od praktičnih pitanja jest kako kreirati potražnju za hrvatskim proizvodima, jer nema jake države bez jake ekonomije.
O ekonomskim programima
Izračunali ste da se u godinama krize količina kapitala u Hrvatskoj osjetno povećala, kako apsolutno, u kunskom iznosu, tako i relativno, u odnosu na broj zaposlenih. Zaključujete da stoga, u nastojanju da se postigne puna ili znatno veća zaposlenost, treba povećati agregatnu potražnju, namjesto inzistiranja na politici usmjerenoj investicijama. Molimo vas da ovo malo pojasnite, naročito zato što je u nas sam pojam investicija politički gotovo nedodirljiv.
Investicije imaju različite ekonomske učinke u kvantiteti i kvaliteti. Investicija u autoceste kratkoročno otvara radna mjesta samo za razdoblje kada se grade autoceste, s kasnijim dodatkom novih radnih mjesta zbog olakšanja poslovanja. Investicija u nove strojeve otvara mogućnost za trajno povećanje zaposlenih koji će koristiti takve strojeve za povećanje proizvodnje. Prema tome, nije svaka investicija ista i nema svaka investicija isti ekonomski učinak. Upravo zato je potrebno, ako se ide u investicije, definirati koje su to investicije potrebne Hrvatskoj, u kojim ekonomskim granama i s kojim brojem novootvorenih radnih mjesta. Osim toga, kada govorimo o ekonomskim programima, oni bi trebali biti derivirani kroz sljedeće korake: realna spoznaja stanja utemeljena na ekonomskim podacima, potencijalima i resursima a ne statističkoj kombinatorici; definiranje teoretskoga okvira hrvatske ekonomije s prepoznatim strateškim ciljevima i prioritetima; kreiranje matematičkoga modela i kompjuterska simulacija kako bi se kreirale optimalne ekonomske mjere, provođenje tih mjera i zadnji korak – permanentno praćenje i valoriziranje provedbe s prilagodbama ekonomskih politika. Sve ostalo su samo priče i želje.
Nije svaka investicija ista i nema svaka investicija isti ekonomski učinak. Upravo zato je potrebno, ako se ide u investicije, definirati koje su to investicije potrebne Hrvatskoj, u kojim ekonomskim granama i s kojim brojem novootvorenih radnih mjesta
Pišete, između ostaloga, sljedeće: ‘Razdoblje krize je pokazalo posebnu karakteristiku rada i kapitala. Rad je bio puno fleksibilniji od kapitala, došlo je do smanjenja količine rada, ali ne i količine kapitala, što upućuje na neadekvatnu alokaciju kapitala u ekonomiji.’ Što to govori o adekvatnosti odnosa prema radu, pa čak s obzirom na sve češći zagovor navodno neophodne dodatne mu fleksibilizacije, ali i o promjeni same strukture hrvatske ekonomije?
Nije pitanje treba li fleksibilizirati tržište radne snage, pitanje je što se time želi postići. Na to ne postoji jasno kvantificiran odgovor. Svaka ekonomska mjera mora voditi ka samo dva ekonomska cilja: povećanju ekonomskoga rasta i povećanju zaposlenosti u ekonomiji. Mjera koja nema jasno definiranu kvantifikaciju kako povećava ekonomski rast i zaposlenost nije jasno definirana mjera. Prema tome, nije problem promijeniti proces zapošljavanja ili otpuštanja, ali to mora imati svoj jasno mjerljiv učinak.
Što se tiče strukture ekonomije, to postaje nevažna ekonomska tema kada je sve usmjereno na povećanje ekonomskoga rasta i broja zaposlenih. Kada je svaka ekonomska mjera usmjerena na samo ta dva cilja, onda se jako lako postiže željena struktura ekonomije, pa nije potrebno stalno pričati o tome kako treba provoditi strukturne reforme. Ekonomska politika se ili provodi ili se ne provodi, tako da zazivanje velikih reformi nije potrebno u ekonomijama koje imaju jasno definirane jake nacionalne ekonomske politike. Jer kako je jasno rekao Guste Santini: ekonomisti moraju biti nacionalisti. Dužnost ekonomskih znanstvenika je omogućiti bolju i jaču nacionalnu ekonomiju.
Vodeći se za spomenutim nalazima o kretanju kapitala, sugerirate preorijentaciju hrvatske ekonomske politike po tzv. kejnzijanskom modelu, nasuprot aktualnom neoklasičnom, odnosno neoliberalnom. Pritom iznosite više mogućnosti za povećanje agregatne potražnje u vanjskom i unutarnjem okviru – možete li ih ukratko predstaviti?
Odmah na početku da definiramo što je to ekonomski model. Ekonomski model podrazumijeva skupinu matematičkih jednadžbi koje se mogu riješiti i kompjuterski simulirati. U Hrvatskoj postoje tri takva modela. Jedan je monetarni model koji sam napravio ja, jedan je DGSE model koji je napravio dekan splitskoga Ekonomskoga fakulteta, profesor Željko Garača, i jedan je napravila skupina autora iz HNB-a. Ono što smo Dubravko Radošević i ja pokušali napraviti jest definirati kakav matematički model tek treba kreirati s obzirom na karakteristike hrvatske ekonomije. S obzirom na strukturu ekonomije, pokazali smo da su nam potrebni modeli koji će biti orijentirani na kreiranje potražnje za hrvatskim proizvodima, s obzirom na to da Hrvatska ima dovoljno kapitala, a premalu iskorištenost toga kapitala. Problem s poticanjem potražnje je taj da smo mi dva ‘džokera’ ekonomske potražnje iskoristili. Prvi je bio potražnja kućanstava preko kredita, drugi je bio potražnja države preko zaduženja. Sada nam samo ostaje međunarodna potražnja. Za poticanje međunarodne potražnje su potrebne fiskalne mjere kao porezno rasterećenje, ali i dodatni impuls koji bi došao od monetarno-kreditne strane u ekonomiji. Što se tiče neoliberalizma, u Hrvatskoj je to riječ koja se potpuno krivo interpretira. Ako mi date matematički model temeljen na neoliberalnoj teoriji, ja ću ga vrlo rado prokomentirati.
Kritični ste i prema dosezima vlastite struke u Hrvatskoj, naime već na početku rada opisujete deficit matematičkih modela, tj. manjak kvantifikacije rezultata poduzetih mjera. Iz toga proistječe, kako navodite, i opća nemogućnost dizajniranja dugoročnih ekonomskih politika. Krivnja za nesnalaženje u krizi, ali i ranije, leži i na ekonomskoj znanosti u Hrvatskoj, ne samo na političarima. No zar nije ona i u ideološkom, ne tek u tehničkom propustu?
Donekle. Imam stav koji su imali moji profesori na University of Michigan i moji profesori na Ekonomskom fakultetu u Ljubljani i Ekonomskom fakultetu u Mariboru, gdje sam magistrirao i doktorirao. To je stav da student mora postati pametniji od profesora. Mislim da je hrvatska ekonomska znanost zaboravila ovu maksimu. Pitanje koje se postavlja jest zbog čega dva analitičara iz PBZ-a moraju napisati monografiju o bankarstvu, što rade profesori ekonomije. Mi na Effectusu – studiju financija i prava tražimo od naših novozaposlenih asistenata da jasno definiraju vremenski okvir kada će doktorirati i kada će objaviti knjige za predmete koje predaju. Asistenti na Effectusu moraju postati bolji od svojih profesora, to je pitanje uspjeha i korporativne kulture koju kao obrazovna institucija razvijamo. Ako ne potičemo mlade ljude da pomaknu svoje intelektualne i kreativne granice, onda se gubi smisao znanosti kao takve.
Hrvatska ima dovoljno kapitala, nedostaje joj agregatne potražnje. Problem s poticanjem potražnje je taj da smo dva ‘džokera’ ekonomske potražnje iskoristili. Prvi je bio potražnja kućanstava preko kredita, drugi je bio potražnja države preko zaduženja. Sada nam samo ostaje međunarodna potražnja
O kreditima u CHF-u
Vaše istraživanje se uglavnom bavi monetarnom stranom ekonomije. Što je s fiskalnom stranom koja se već dugo čini kudikamo dinamičnijom u Hrvatskoj, ali jasno pokazuje svoja politička i operativna ograničenja?
Fiskalna strana u Hrvatskoj nije sjajna. Imamo permanentni deficit koji je posljedica nemogućnosti generiranja željenoga fiskalnoga prihoda. To je jasno, ali ja o tome ne pričam iz dva razloga. Moj znanstveni rad i dio ekonomije koji me privlači jest monetarni dio. Taj dio ekonomije razumijem i poznajem transakcijsku stranu toga dijela ekonomije. Sukladno tome mogu kreirati ekonomske mjere na monetarnoj strani koje bi utjecale na poboljšanje ekonomskoga stanja u Hrvatskoj. Fiskalnu stranu ne poznajem dovoljno dobro na transakcijskoj razini, a ako ne mogu popraviti stvari, onda ih nema smisla komentirati.
Zadržimo se onda na monetarnoj strani. Danas se često priča o problemu kredita u švicarskim francima. Štoviše, problem je iz ekonomske domene postao pravosudni s obzirom na to da sada o Zakonu o konverziji odlučuje Ustavni sud. Koji je vaš komentar?
Kredite u CHF-u prije svega treba pravilno definirati. Oni nisu problem nego su posljedica jednoga drugoga problema. Taj problem je neadekvatni monetarno-kreditni okvir koji ova država koristi već 20 godina. Jedna od posljedica toga neadekvatnoga monetarno-kreditnoga okvira su i krediti u CHF-u. Druga posljedica su vanjski dug i nelikvidnost ekonomije, samo da spomenem dvije najpopularnije. Prema tome, rješenje problema u CHF-u, kakvo god ono bilo, ustvari je liječenje posljedice bez rješenja pravoga problema. Zbog transakcijskoga načina na koji provodimo monetarnu politiku imamo navedene probleme. Potrebno je promijeniti monetarno-kreditni okvir i onda će se i ostali problemi riješiti kroz promjenu cijeloga sustava. Naravno, ovo nije samo promjena tečaja ili opće tečajnoga režima, radi se o puno široj promjeni, zato sam i naglasio monetarnog-kreditnoga režima, a ne tečajnoga režima. Temelj toga problema je nedavno za vaš list opisao Dubravko Radošević, koji je uredio monografiju o financijalizaciji. Mi nikada nismo ozbiljno shvatili i razumjeli što znači kreditna ekspanzija i kako kredit utječe na ekonomiju i ekonomske proces. Zato danas snosimo posljedice i upravo zato govorim o monetarno-kreditnom okviru u Hrvatskoj.
Završili bismo intervju s dijelom vašeg citata Ive Perišina i Antuna Šokmana iz 1988. godine: ‘Kvantitativna teorija novca, (…) ne shvaćajući društveni karakter novca i njegovu robnu prirodu, smatra ga tehničkim instrumentom i čitav komplicirani robno-novčani odnos tehnički pojednostavljuje, a time izopačava.’ Ovo se čini dosta prikladnim, a ranim komentarom vladajuće neoliberalne financijalizacije svijeta?
Taj komentar nije napravljen zbog toga. Naime Perišin je za današnju ekonomiju zaostao, Perišin nije znao što je Bellmanova jednadžba. Ali Perišin je imao duboko razumijevanje odnosa u ekonomiji, koje nedostaje modernim ekonomistima. Ako krenete kreirati matematički model bez takvoga dubokoga razumijevanja ekonomskih odnosa, onda vam prijeti mogućnost da se jednostavno izgubite u matematici i da matematika postane sama sebi svrha. Upravo zato cijenim i redovito čitam Peršina, u nadi da ću jednoga dana steći tako duboko razumijevanje odnosa u ekonomiji. Jedan od problema današnje ekonomije i krize jest problem nesposobnosti razdvajanja uzroka od posljedica. Jedan od takvih problema je i nerazumijevanje utjecaja kredita na ekonomiju i uloge centralne banke u ekonomiji. Kada god kreiram neki ekonomski model uvijek se vodim Perišinovim citatom, odnosno nastojim kreirati ekonomski model s matematikom koja proizlazi iz razumijevanja odnosa u ekonomiji, a ne samo koristiti matematiku koja je sama sebi svrha. Ovo je poseban problem u ekonometriji, kada mladi ekonomisti koriste ekonometriju kako bi utvrdili razne parametre, ali nisu u stanju kreirati ekonomske mjere koje bi promijenile te parametre. Zbog toga nerazumijevanja provoditeljima ekonomske politike mogu se dogoditi neprirodne ekonomske pojave kao financijalizacija ili eksplozija vanjskoga duga.
