Civljane su opština sa najmanjim brojem stanovnika u Republici Hrvatskoj. Prema rezultatima posljednjeg popisa iz 2011. godine u Civljanima živi 242 stanovnika, i to u dva naselja: Civljanima i Cetini.

Pored Biskupije, Ervenika i Kistanja, Civljane su četvrta lokalna zajednica gdje su Srbi većinski narod. O odljevu stanovništva neumoljivo ukazuju statistički podaci prema kojima je u naselju Civljane 1991. godine živjelo 819 stanovnika, a danas ih je tek 44. U Cetini, drugom i brojnijem naselju ove općine, 1991. godine živjela su 853 stanovnika, a danas ih je svega 195. U ovaj kraj više se nitko ne vraća, a i onih koji dolaze sve je manje.

Petar Preočanin, načelnik Civljana, naglašava da je demografski sunovrat ujedno i najveći problem ove opštine. Infrastrukturni radovi uglavnom su završeni, ratom uništene kuće većinom obnovljene, dok je ono malo preostalih stanovnika našlo zaposlenje u Cetini i Civljanima.

U općinskoj prostoriji četiri godine stoji nameštaj za kuće korisnika državne obnove, koji nitko nije preuzeo. Bijela tehnika, stolarija, kreveti i dušeci još uvijek se nalaze u kartonskim kutijama

- Na teritoriji naše općine obnovili smo gotovo kompletnu infrastrukturu. Čitavo područje opskrbljeno je vodom, što je jedna od velikih prednosti, uzevši u obzir da je pitka voda jedan od većih problema u većini sela po drugim općinama. Uspjeli smo obnoviti puteve, prilazne ceste do svakog zaseoka, pa i samu državnu obnovu proveli do kraja. Mi trenutno nemamo nezaposlenog čovjeka, uzevši u obzir sve radno sposobne i one koji žele da rade. Par mlađih ljudi su korisnici Centra za socijalnu pomoć, dakle žive od socijalne pomoći, ali je to prvenstveno njihov izbor. Na popisu imamo 242 prijavljena stanovnika, ali je realna brojka onih koji čitavu godinu ovdje borave znatno manja od toga, kaže opštinski načelnik.

Većina povratničkog stanovništva uglavnom je starije životne dobi, a oni malo mlađi lako su našli svoje radno mjesto na području svoje opštine. Nedaleko odavde nalazi se punionica vode ‘Naturalis‘, malo dalje smješten je kamenolom u Cetini. Na ta dva mjesta stalno je zaposleno oko tridesetak ljudi, a u sezoni je ta brojka nešto veća. Uz to, ima i par registrovanih, privatnih OPG-ova, odnosno porodičnih gazdinstava koje vode mlađi ljudi i od toga sebi stvaraju pristojnu egzistenciju.

U ugovoru za državnu obnovu stoji da su, nakon iste, podnosioci zahtijeva u roku od trideset dana dužni useliti u kuću, a mnogi od njih se nikada nisu ni pojavili

- Da je situacija sa papirologijom jednostavnija, odnosno da registracija porodične proizvodnje ne zahtijeva dodatnu edukaciju, i većina starijeg stanovništva bi se bavila stočarstvom ili poljoprivredom. Nažalost, to jeste jedan od problema sa kojim se svi teško nose. Nova pravila po standardima EU zahtijevaju upućenost i konstantno educiranje u smjeru vođenja malih gazdinstava, a to je starijim ljudima teško prihvatljivo, često i neizvodljivo, pa se i ne upuštaju u proizvodnju. Uz to, svaka ta pojedinost iziskuje dodatan trošak na koji nisu navikli, pa se uglavnom zadovoljavaju radeći isključivo za sopstvene potrebe, objašnjava načelnik Preočanin.

Svima koji su izrazili želju da im se obnove kuće to je i učinjeno, ali su te kuće danas gotove sve prazne. U većinu njih niko i ne dolazi, čak ni povremeno. opštinski načelnik ne zna tačne razloge zašto su nekadašnji stanovnici ove opštine toliko nezainteresovani za svoje domove u kojima su nekada živjeli, ali navodi primjer općinske prostorije, gdje već četiri godine stoji nameštaj za kuće korisnika državne obnove, koji nitko od vlasnika još uvijek nije preuzeo.

Bijela tehnika, stolarija, kreveti i dušeci još uvijek se nalaze u kartonskim kutijama, netaknuti, u prostoriji koja već odiše vlagom. Postoji opasnost da sve ovo uskoro bude neupotrebljivo. Uz primjetnu zapuštenost obnovljenih kuća, to je još jedan od pokazatelja nezainteresovanosti stanovnika cetinskog kraja za povratak.

- Do prije nekih šest ili sedam godina mi smo imali blizu devetsto prijavljenih ljudi. Nakon uvođenja kućnog broja na ličnim dokumentima, zamjene istih i situacije gdje su se mnogi morali odreći jedne od dvije lične karte, mnogi su se odrekli svojih adresa, pa i dokumenata odavde. Stariji ljudi koji su se prvi vratili lagano izumiru, kuće se nakon toga zatvaraju i u većinu njih više nitko ne dolazi. Dovoljno je da prođete kroz selo. U nizu od desetine kuća ne možete naći nijednog stanovnika, a po lošem stanju kuća, nakon toliko vremena, vidjećete da u njih niko i ne svraća. Nažalost, situacija nije bolja ni tokom ljeta, kada je u određenom vremenskom periodu znalo dolaziti mnogo ljudi na odmor, ali toga je iz godine u godinu također sve manje. Podsjetiću vas na jednu stvar. U ugovoru za državnu obnovu stoji da su, nakon iste, podnosioci zahtijeva u roku od trideset dana dužni useliti u kuću, a mnogi od njih se nikada nisu ni pojavili, regulisali priključak za struju i neke dodatne, tehničke stvari. Zašto je to tako, teško vam mogu reći. Opravdanja je mnogo, ali pravi razlozi nisu mi poznati, kaže Preočanin.

Svatko tko je bar jednom posjetio ovo područje, zna da cetinski kraj odiše bogatstvom prirodnih ljepota i neiskorištenog potencijala. Nekoliko izvora pitke vode dovoljno su prirodno bogatstvo koje samo rijetki znaju koristiti. Mnogo je projekata i dalo bi se mnogo toga dodatno napraviti, ali nedostaje ono bez čega se ništa ne može planirati, a to su ljudi. Za otvaranje vatrogasnog društva u samoj Opštini, neophodno je šesnaest radno sposobnih ljudi, ali po tvrdnji načelnika, toliko ljudi nemaju pa je i DVD samo projekat na čekanju koji, za sada, nije moguće realizovati.

- Bez malog i srednjeg poduzetništva nema života. Potrebna je radna snaga koja nam nedostaje. Pripremili smo projekte za izgradnju dvije hidrocentrale, tražit ćemo sredstva iz EU fondova, ali je pitanje kako ćemo ih, u slučaju da nam se sredstva odobre, do kraja realizovati. Dakle, ne možemo reći da posla nema, ili da je do istog nemoguće doći. Imamo potencijala, ali opet napominjem, na žalost nema ko da ih koristi, nemoćno sleže ramenima Preočanin, strahujući da će i sama Općina, ukoliko se ovako nastavi, ubrzo biti ugašena.

Zaseoci na području opštine Civljane danas su sablasno pusti. Tek ponegdje može se vidjeti po neki stanovnik. Oni preostali žive usamljeničkim životom, a kako im prolaze dani u samoći, najbolje znaju oni sami. O tome nam svjedoči Momir Bilić (88) koji svoje staračke dane provodi sam, praveći drvene bukare, posude za vino, kako kaže ‘samo da vrijeme brže prolazi‘. Sjeća se Momir da je u Civljanima Gornjim nekada živjelo oko 320 stanovnika, a sada nema sa kime riječ da progovori.

- Eto, navikao sam. Odem u šumu dok još mogu, donesem neko drvo za poslijepodne. Uveče sjedim za stolom i pravim bukare. Tako vrijeme brže prolazi, čovjek se nečim zanima pa manje misli o problemima. Dođe povremeno načelnik, često svrati poštar, a i lokalni trgovac kad ga pozovem, pa mi donesu šta treba. Ne oskudijevam ni u čemu, sam mogu o sebi još mogu brinuti, ali ako dočekam da ne mogu, zvat ću kćerku da dođe po mene. Nema izbora, nema ti ko priskočiti da bilo šta zatreba, kaže.

Slično kao Momir žive preostali Srbi u Civljanima. U Cetini je, kažu, nešto bolje, jer je tamo, u svega par kuća, rođeno dvanaestero djece, a gdje je djece, kažu, tu je i života. Čak i usred dana, asfaltnim putem koji prolazi kroz Civljane, teško je sresti nekog od povratnika. Na takav život Momir i njegovi sapatnici odavno su navikli.

Uprkos velikom privredno-turističkom potencijalu, imajući u vidu vrelo Cetine i crkvu Svetog Spasa, stiče se utisak da se ova opština polako gasi, jer je ljudi u njoj sve manje i manje. Za život u ovom kraju sve je manje zainteresovanih, a oni koji u Civljanima i Cetini danas žive ne žele više nikada napuštati svoj kraj. Seoba im je, kažu, dosta za tri života.