U dalmatinskom kršu, ispod zapadnih obronaka planine Dinare, ugnijezdilo se živopisno selo Cetina. Ovo plodno polje ispresijecano je vodenim tokovima istoimene rijeke koja je ovom kraju podarila mnoštvo prirodnih ljepota, ali i plodnost škrtoj dalmatinskoj zemlji. Zbog toga je ovaj kraj od pamtivijeka bio na meti osvajača, a u njemu se bez volje i nadljudske upornosti teško opstajalo. Tako je bilo u prošlosti, a ni danas nije ništa drugačije.

Prema zvaničnim rezultatima popisa iz 1991. godine, u Cetini su živjela 853 stanovnika, a danas ih je svega 195. U ovom kraju proces povratka odavno je završen, a sve je manje i onih koji u ovaj kraj dolaze sa vremena na vrijeme. Stanovništvo je u najvećoj mjeri staračko, a njihovi potomci, rasijani širom svijeta, odavno su rodnu Cetinu zamijenili sredinama u kojima je lakše doći do posla, gdje je lakše školovati djecu.

Ružica Vuković u Cetini živi sa suprugom i sinom. Teško joj je bilo pet godina živjeti bez ovog kraja, priča nam ova vitalna starica.

1959. godine, autobus je od Cetine do Knina išao šest puta dnevno. Mnogo je radnika radilo u tvik-u, ‘Kninjanki’, štampariji, opštini. Djeca su išla u školu, sve je bilo zaposleno; i žensko i muško – kaže Ružica Vuković

- Došla sam u Cetinu 1959. godine, kada sam se udala, a nakon izbjeglištva sam se vratila 2000. godine. Izbjegla sam u Srbiju 1995. godine. Teško je bilo tamo. Što kažu, ni ono tlo nije naše. Smetali smo svakome. Prvo nas porodice nisu primile, jer su mislile da nikada od njih nećemo otići. Prvo smo bili u Batajnici, a poslije u Kaluđerici. Plaćali smo stan, a sin mi je napravio kuću u Leštanima. Prije nego što se on uselio u kuću, mi smo se vratili. Vratili smo se 2000. godine. Zatekli smo samo ruševine, ali smo onda uz pomoć donacija dobili nešto blaga i počeli da se ponovo bavimo stočarstvom. Sreća pa sam pola godine nakon povratka ostvarila pravo na mirovinu. Nakon godinu dana i suprug je dobio mirovinu, tako da nam je bilo lakše živjeti. Prvo smo dobili nužni smještaj, jednu sobicu, a kasnije smo, korak po korak, obnavljali kuću. Pošto na kući nije bilo krova, prvo smo to morali riješiti. Dobili smo krov, dobili smo frezu, jednu kravu i dvadesetak ovaca. Bili smo zadovoljni, iako tada u Cetini nije bilo ni struje ni vode - priča naša sugovornica, dodajući kako je u Cetini prije pedesetak godina bilo mnogo više života nego danas.

- Kada sam se udala u Cetinu 1959. godine, stanovnika je u ovom, ali i okolnim selima bilo mnogo više. Autobus je od Cetine do Knina išao šest puta dnevno. Mnogo je radnika radilo u TVIK-u, ‘Kninjanki’, štampariji, opštini. Djeca su išla u školu, a sve je bilo zaposleno, i žensko i muško. Bilo je života. Ništa nije bilo neobrađeno, sve se radilo, a danas je sve to slabo. Tek poneka baščica se obrađuje, a i to se radi dok ovo staraca još uvijek može sa motikom izaći u baštu. Kada ovo starih nestane, niko više ni ovo malo neće obrađivati. Sve će to zarasti - uvjerena je Ružica Vuković. Ipak, uprkos poznim godinama, Ružica i njeni vršnjaci se ne predaju. Pomoć su davno prestali dobivati, ali ih volja za životom ne napušta, tako da sa mirovinama i svojih deset prstiju ipak uspiju preživjeti.

Mnogi bi se Cetinjani vratili samo da je sigurnog zaposlenja, jer uprkos ljubavi koju imaju prema rodnom selu, ne može se u današnje vrijeme živjeti tek od uspomena i čežnje za rodnim krajem

- U početku, kada smo se počeli vraćati, bilo je i pomoći. Danas toga više nema. Ali, netko se dočepao mirovine, nekog pomaže porodica. Sve u svemu, borimo se kako znamo i umijemo. Iako imam dosta godina, puno radim. Svaki dan ustajem u pet sati. Nije mi teško, naučila sam. Imala sam osamdeset koza, pa smanjila na trideset, a sada imam samo dvije. Pitanje je koliko ću dugo i o njima moći brinuti. Imam i desetak ovaca - kaže Ružica, sa čijeg vedrog lica ne silazi osmijeh.

Da u Cetini ipak još uvijek ima života i za rijetke mlađe ljude potvrđuje nam primjer bračnog para Četnik. Nakon čak dvadeset i pet godina provedenih u Beogradu, Marko i Stana odlučili su da se vrate, da ponovo nastave život tamo gdje su stali još 1991. godine.

- Kada sam odlazio odavde, razmišljao sam kako ću se jednoga dana ponovo vratiti. Nitko nije razmišljao o ratu i svemu onome što je on kasnije donio sa sobom. No, bilo je šta je bilo. Svi smo se u jednom trenutku našli u Srbiji i život nastavili gradeći sve iz početka. Tamo sam imao posao, djeca su išla u škole, a godine prolazile jedna za drugom. Razmišljao sam da se jednog dana ponovo vratim rodnoj kući, ali sam znao da za to moraju da se stvore neki optimalni uslovi. Kada su djeca odrasla i otišla svojim putem, svatko gradeći svoj život, supruga i ja smo, bez mnogo pregovora i analiza, jednostavno došli kući. Drugi dan nakon dolaska, išao sam na razgovor za posao u obližnjem kamenolomu, treći dan uradio ljekarski pregled i odmah zatim počeo raditi - govori Marko Četnik, čija priča je pozitivan izuzetak.

Markova supruga Stana, ponovo došavši u selo u kojem je započela svoj bračni život, vratila se recepturi svojih predaka. Sada redovno peče hljeb ispod ‘peke’, a bavi se i izrađivanjem mješina za tradicionalno sirenje.

- Sve sam ja ovo radila u rodnim Preočanima, zatim nastavila u Batajnici i danas sa radošću opet radim ovdje. Ustajem rano ujutro, ispratim Marka na posao, a onda lagano i u miru obavljam poslove u kući. Ni pečenje hljeba pod pekom, ni izrada mješine od jareće kože nisu mi strani, samo u njima danas uživam više nego ranije. Za par dana spremila sam zimnicu, napravila likere od drenjina, iskoristila sve ono što priroda ovde nesebično nudi. Da danima ne odem u kupovinu ja bih ovdje imala od čega da živim i preživim, jer kada čovjek voli i želi da radi, u selu uvijek može naći način da opstane - sa osmijehom priča Stana, kazujući nam da se povremeno zabavi cjepkanjem drva, kako ih ne bi nedostajalo u dugim zimskim danima. Tada će uz priču i pjesmu, ona i Marko, oživljavati duh nekadašnjih vremena u ovom poddinarskom selu.

Da je Marko Četnik zaljubljen u svoje i selo svojih predaka, te u nekadašnji način života, svjedoči i svojevrsna etnografska zbirka na zidu njegovog doma u Cetini. Predmete koji su se nalazili u svakodnevnoj upotrebi dalmatinskih težaka, Marko je skupljao godinama, a danas ima zbirku sa kojom se ponosi. Pokazuje je svima koji bi željeli bar na tren osjetiti duh prohujalih vremena, kada se u ovom kraju živjelo daleko teže, ali sa mnogo više radosti i optimizma.

- Ima toga mnogo, veliki broj starina koje sam sakupljao vezanih za nekadašnja vremena i život u ovom kraju. Tu su pegla na žar, maša za razgrtanje žara, jaram za volove, fenjeri, starinske slike. Sve je to ono bez čega je život ljudi nekada bio nezamisliv, i sve su to oni, ma gdje god se selili, uvijek nosili sa sobom. Prije nekog vremena našao sam i gusle, pa danas u miru i tišini, pokušavam na njima nešto odguslati, iako takve sklonosti nikada nisam imao. Ma, nema tog mjesta gdje čovjek ne može živjeti, ali je nekako najljepše i najslobodnije kada je čovjek u svojoj kući, svoj na svome.

Marko i Stana su uvjereni da bi u Cetini bilo daleko više mladih ljudi samo da je više posla. Mnogi njihovi rođaci i poznanici bi se vratili, kažu oni, samo da je sigurnog zaposlenja, jer uprkos ljubavi koju imaju prema rodnom selu ne može se u današnje vrijeme živjeti tek od uspomena i čežnje za rodnim krajem. Zbog toga su mnogi, kaže Marko, nesrećni u bijelom svijetu, jer između ljubavi prema cetinskom kraju i koliko - toliko sigurne egzistencije, ipak biraju ovo drugo. U Cetini danas nema ni trgovine ni pošte, ali zahvaljujući internetu Cetinjani nisu potpuno odsječeni od ostatka svijeta. Na taj način mogu komunicirati sa djecom, što im je dovoljno da se osjete dijelom civilizovanog svijeta. Za ostalo se, kažu, sami snalaze, a ovdašnjem stanovništvu, nenaviklom na udobnosti savremenog svijeta, malo je potrebno za sreću.

Ljubana Vukovića, stalno nastanjenog u Novom Sadu, zatekli smo u bašti, neposredno uz samu rijeku Cetinu. Ovaj vitalni Cetinjanin sve češće boravi u rodnom selu. Tokom proljeća i ljeta živi u Cetini, na čijoj je obali obnovio porodični dom, tako da u njemu dočekuje i ispraća rođake i prijatelje. Zimi je u Novom Sadu, a kako sam kaže, jedva čeka prve proljetne dane da se ponovo vrati Cetini, njenim ljepotama, ali i sezonskim poslovima u bašti i dvorištu, kojima održava vedar duh i fizičku vitalnost.

- Cetina je najljepša rijeka, potpuno nezagađena. Zahvaljujući njoj ovdje se uvijek isplatilo baviti zemljoradnjom. Mnogo je dalmatinskih sela koja su bezvodna, pa je život u njima uvijek bio težak i mukotrpan. U Cetini je drugačije. Vode je u izobilju za ljude i za stoku, pa je život lakši i ljepši. Ja se ovom kraju sve češće vraćam, da bih po stare dane uživao u njegovim blagodatima - završava Ljuban svoju kratku ispovijest, odlazeći kamenom stazom na rijeku Cetinu kako bi se napio vode i kako bi nas njome počastio, da se sami uvjerimo u njenu pitkost i čistoću.

U Cetini je danas zaposleno tridesetak radnika, nešto u kamenolomu, a nešto u punionici vode. U ovo selo, naročito tokom ljetnih mjeseci, dolazi i sve veći broj turista, koji prolazeći od Knina ka Splitu navrate na kratko kako bi vidjeli vrelo rijeke Cetine, koja uistinu predstavlja iskonski biser netaknute prirode. Sa vrela Cetine vodom se opskrbljuje sedam od ukupno devet, naselja na području Vrlike, kao i sela Cetina i Civljane. Samo vrelo privlači pažnju mnogobrojnih ronilaca kojima spuštanje u njegove dubine predstavlja istinski izazov. Pogled na samo vrelo Cetine ostavlja bez daha, jer se ne nazire njegovo dno već samo duboko stjenovito grotlo, a na površini vode oslikava se novi hram Svetog Spasa, kojeg je u svom rodnom selu 1939. godine podigao bogati beogradski trgovac Marko Četnik, u kojem je i sahranjen zajedno sa suprugom Jelenom.

Nedaleko od novog hrama, izgrađenog neposredno uz vrelo Cetine, nalazi se i stari hram Svetog Spasa, koji predstavlja jednu od najstarijih građevina u ovom dijelu Dalmacije. Po riječima srpskih istoriografa, ovaj hram zadužbina je Kralja Tvrtka Kotromanića, koji ga je podigao u 14. vijeku, kada je njegovo kraljevstvo, između ostalih, obuhvaćalo i krajeve Dalmatinske Zagore. S druge strane, hrvatski povjesničari tvrde da je ovaj hram podignut u devetom vijeku, u vrijeme hrvatskog kneza Branimira, od 879. do 892. godine, kada ga je sagradio kninski župan Gastika. Bez obzira na različite interpretacije, ovaj hram predstavlja istinsko sakralno blago, zato i ne čudi sve veći broj ljubitelja prošlosti koji dolaze kako bi vidjeli ovaj duhovni biser cetinskog kraja.

Cetina po mnogo čemu zaslužuje da i dalje opstane na mapi života, zato vjerujemo da će u njoj ljudi i dalje živjeti, jer plodna zemlja i turistički potencijal obećavaju da u ovom živopisnom selu ima budućnosti sve dok je vrijednih ruku da svojim radom ožive zarasla polja ovog plodnog kraja.