Ratno stanje
‘Što se tiče samog hibridnog ratovanja, ono uključuje i instrumentalizaciju manjina’, objašnjava ugledni stručnjak za nacionalnu sigurnost prof. dr. Marinko Ogorec u HRT-ovoj emisiji ‘Otvoreno’, pa nastavlja: ‘Činjenica je da je Republika Hrvatska neke svoje stvari riješila. Međutim, nije rečeno da se neke stvari neće ponoviti.’ Koje su to točno ‘neke stvari’ koje je Republika Hrvatska sa svojim manjinama ‘riješila’ nije naročito teško pogoditi – iste one stvari, valjda, koje su svojedobno pripadale stotinama hiljada Srba protjeranih u Oluji – pa stoga nije teško ni pretpostaviti što preostale manjince čeka ako se ‘neke stvari’, u skladu s upozorenjem profesora Ogorca, ponove. Jer tako to izgleda kada premijer Andrej Plenković manirom ukaza, umjesto dokaza, objavi naciji da je stupila u stanje hibridnog medijskog rata: ugledni profesor na javnoj televiziji neuvijeno prijeti manjinama a nitko u studiju pritom ne reagira, nitko ne reagira ni kada budući Plenkovićev PR-savjetnik Krešimir Macan u istoj emisiji usporedi današnje kritičko pisanje o Vladi s djelovanjem KOS-a početkom devedesetih, ministar obrane Damir Krstičević istovremeno otklanja dokumentirane optužbe za plagiranje tvrdnjom da se na njega krenulo ‘hibridnim lažima’, a sam premijer na molbu novinara N1 Srbije Miodraga Sovilja da napokon pojasni javnosti s kim je to zapravo Hrvatska u hibridnom ratu odgovara protupitanjem: ‘Jeste vi u Hrvatskoj ili ste u Beogradu?’ I sve to u jedva dva-tri dana: hibridni medijski rat tek je počeo, a neprijatelj je već uspješno prepoznat, lociran i naciljan. Srbi i ostali manjinci, novinari koji kritiziraju, novinari koji samo pitaju: tako da im ne bi palo na pamet preispitivati što Plenkovićevo uvođenje mutne geopolitičke kovanice u domaći medijski promet uopće znači. Zašto o njoj razgovaramo ako je ne poznaje nijedan međunarodni zakon, zašto ako se stručnjaci baš nikako ne mogu složiti oko osnovne definicije, zašto ako prošlogodišnji zajednički izvještaj Evropskog parlamenta i NATO pakta pod kišobranski termin hibridnog rata nonšalantno trpa i Islamsku državu i Rusiju i globalne ekološke promjene i migrantske valove i nekadašnju Gadafijevu Libiju? Valjda baš zato: ako pojam hibridnog rata može značiti sve pa utoliko ne znači ništa, ako zabranjuje pitanja i prijeti manjinama, ako uspješno dijeli ljude na njihove, naše i petokolonaše, onda se jedini rezultati takvog rata vide u tome što za sobom ostavlja mentalne invalide.
Alternativna predsjednica
Iz širokog repertoara sintagmi koje lokalnim medijima lepršaju lišene tereta vlastitog sadržaja nakon ‘hibridnog ratovanja’ izdvajamo ‘rodnu ideologiju’: građanska inicijativa pod imenom Istina o Istanbulskoj obilježila je Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama billboardima kojima nas poziva da rodnoj ideologiji kažemo ‘Ne!’ I to je u redu: borba protiv nasilja nad ženama, koju Istanbulska konvencija promovira, lokalnim je fundamentalistima ionako samo zgodan povod da društvu pokušaju nametnuti svoja stajališta, pa nema razloga da tako ne bude i ovoga puta. Skrupulozniji novinari već su demaskirali solidan set neistina na koje se pritom pozivaju – poput ljigavog miješanja pedofilije s pitanjima rodne ravnopravnosti ili stupidne tvrdnje da bi lokalna tradicija trebala biti važnija od zaustavljanja nasilja – ali ne pomaže: nije pomoglo ni predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović, koja se javila s idejom da u zakone implementiramo samo one dijelove Konvencije koji ‘ne izazivaju javne prijepore’. A dok predsjednica trola, feministički kolektiv fAKTIV skrola: aktivistkinje su proskrolale njen Facebook profil pa naišle na objavu od prije samo tri godine, kada je Grabar Kitarović imala kudikamo drukčije mišljenje: ‘Kada postanem predsjednica Republike Hrvatske žestoko ću se boriti za jednakost spolova’, tipkala je tada, u žaru predizborne kampanje: ‘Pozivam i na ubrzanje procesa ratifikacije Konvencije o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, odnosno – istanbulske konvencije. Pitam se zašto Hrvatska još nije među tim državama koje su ratificirale konvenciju…’ I tako dalje, i tako dalje: eto kud plovi ovaj rod. Mislili smo naime da ćemo u ‘rodnoj ideologiji’ prepoznati tek još jednu alternativnu činjenicu, a naposljetku smo naišli na alternativnu predsjednicu.
Mreža i ravnoteža
Loše vijesti iz Sjedinjenih Država, dobar primjer onoga što se događa kada ekonomska desnica preuzme vlast: Donald Trump je na mjesto predsjednika Savezne komisije za komunikaciju, tijela nadležnog za regulaciju interneta, postavio republikanca Ajita Paija, a ovaj je nedavno najavio da će vrlo brzo ukinuti zakonske odredbe tzv. mrežne neutralnosti, osnažene u Obaminu mandatu. Mrežna neutralnost – net neutrality – naizgled je suhoparan, tehnički pojam, ali baš na njega se oslanja internet kakvim danas surfamo. U najkraćem, neutralnost garantira da se veliki internetski provajderi neće miješati u promet na mreži: da neće, primjerice, učitavanje nekih sajtova ubrzavati, a drugih usporavati ili sasvim zakočiti. Nakon što ovo temeljno načelo onlajn ravnopravnosti u SAD-u bude ukinuto, telekomunikacijske će tvrtke moći posebno naplatiti bržu uslugu, a sajtovima će preostati da novonastale troškove prebace na internetske korisnike. U praksi, Amerikanci bi se vrlo brzo mogli naći u situaciji da dodatno plaćaju za pristup određenim sajtovima, pa će se mreža pocijepati na tzv. dvotračni internet: jedan za bogatije, drugi za siromašnije. Politička cenzura pristupa sajtovima također je izgledna opcija. S ove strane Atlantika, posljednja u nizu bitaka za neutralnost interneta okončana je, na sreću, relativnom pobjedom zagovornika slobodnog i ravnopravnog pristupa kada je, prije dvije godine, Evropski parlament odolio lobiranju telekomunikacijskih korporacija. Tada izglasana legislativa osigurala je pravedniju regulaciju, pa sada imamo lijepu priliku da sa sigurne distance promotrimo što nas čeka ako se uspostavljena ravnoteža, pod stalnim pritiskom nezadovoljnih provajdera, jednoga dana ipak poremeti.
Crni petak
Iz Amerike nam je zato već stigao drugi lijep običaj: bučno najavljivani Crni petak, dan golemih sniženja kojim započinje kolektivna praznična šopingholija, u Hrvatskoj je ove godine, nažalost, podbacio. Kupci su poprilično razočarani domaćom verzijom potrošačkih orgija, javljaju novine i portali, jer trgovci, čini se, nisu shvatili da bi popusti tog dana trebali biti znatno veći nego inače. Edukacije radi, pogled zato bacamo nešto zapadnije, tamo gdje je Crni petak već pustio korijene. U Italiji, recimo, nekoliko stotina radnika najveće globalne onlajn trgovine Amazon stupilo je u štrajk zbog mizernih plaća i skandaloznih radnih uvjeta. U Njemačkoj, pridružilo im se još nekoliko stotina kolega. U Velikoj Britaniji – piše novinar Daily Mirrora, koji je nekoliko tjedana radio pod krinkom u Amazonovom skladištu kako bi od tamo donio reportažu o ljudima koji se zbog iscrpljenosti ruše u nesvijest – na Crni petak otpušteni su svi koji nisu zadovoljili stroge norme učinkovitosti. A da bi slika bila potpuna, baš na Crni petak stigla nam je i vijest kako je bogatstvo Jeffa Bezosa, najimućnijeg čovjeka na svijetu i Amazonovog vlasnika, napokon premašilo dugo ciljanu cifru od 100 milijardi dolara.
