Dan zaborava
Pišemo ovaj tekst uoči Evropskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima pa ne znamo ono što je čitaocima već poznato: tko se sve u četvrtak, 23. augusta, poklonio žrtvama, gdje se ukazao premijer Plenković a gdje predsjednica Grabar Kitarović, tko je posjetio spomenike a tko obišao stratišta, tko je osudio nacifašizam a tko prokleo jugokomunizam. Ako ćemo suditi prema dosadašnjih sedam godina, koliko se Evropski dan sjećanja u Hrvatskoj obilježava, svečani je protokol ispoštovan do posljednjeg koraka: tog se datuma još od 2011. disciplinirano postrojavaju državni vrh, lokalna vlast, Crkva i raznorazne udruge, pa obilaze Jazovku i Jadovno, Jasenovac i Macelj, Staru Gradišku i Goli otok. Jer totalitarizam je totalitarizam, bio crven ili crn: zločin je zločin, a žrtva je žrtva. Prava je zato šteta što Evropski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima nije evropski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. Na većini službenih jezika Unije, naime, datum kada su 1939. godine Hitlerova Njemačka i Staljinov SSSR sklopili sporazum o nenapadanju i tajni pakt o međusobnoj podjeli baltičkih zemalja zove se – logično – danom sjećanja na žrtve nacizma i staljinizma. Iz različitih razloga, ono što je na većini jezika bilo jasno imenovano kao ‘nacizam’ i ‘staljinizam’ kroz tri se istočnoevropska prijevoda – slovenski, poljski i bugarski – zatim pretvorilo u zbrčkano kalendarsko odlagalište ‘svih totalitarnih i autoritarnih režima’. A razlog zašto se i Hrvatska priklonila toj praksi nepreciznog prevođenja nije naročito teško pogoditi: kada bi se u nas 23. augusta komemorirale isključivo žrtve nacizma i staljinizma, postalo bi posve nemoguće govoriti o mrskim jugokomunističkim zločinima, čemu Dan sjećanja ovdje najvećim dijelom služi. Jer na nesreću onih koji taj datum koriste kako bi među žrtve ‘svih totalitarnih i autoritarnih režima’ neprimjetno prošvercali domaće izdajnike i ustaške kvislinge, jugoslavenski su se komunisti podjednako efikasno obračunali i s Hitlerovim nacizmom i sa staljinizmom. Čitava priča, drugim riječima, nikada nije imala previše veze sa samim žrtvama: dok dan sjećanja služi revizionističkom izjednačavanju Hitlerovog nacizma i jugoslavenskog komunizma, svi nevini koji su pobijeni iznova su, ovaj put simbolički, pogubljeni u prijevodu.
Nije, doduše, da bilo tko obraća previše pozornosti na istočnoevropske prevodilačke akrobacije: 23. august obilježava manje od trećine svih država Unije, a čine to pritom uglavnom one s postkomunističke periferije. Na razvijenom se Zapadu tako nitko ne mora zamarati problemom što ga je još prije dvije godine u Novom listu podcrtao novinar Tihomir Ponoš: dan sjećanja na sklapanje pakta između Hitlera i Staljina istodobno je i dan zaborava elementarne povijesne činjenice da su s Hitlerom, znatno prije SSSR-a, sporazum potpisale Francuska i Velika Britanija, spremno prepustivši Führeru čitavu Čehoslovačku. Ili, Ponoševim riječima: ‘Izabrati za Europski dan sjećanja datum kada su dva totalitarna režima sklopila imperijalni sporazum na račun trećih, a zanemariti da je takav, zapravo još gori sporazum sklopljen s Hitlerom deset mjeseci ranije, samo što su ga u Münchenu s njime sklapali demokratski režimi Velike Britanije i Francuske, je najblaže rečeno licemjerno.’
Ukratko, kada se jedan pogrešno prevedeni dan sjećanja koristi kao povod za novu rundu demonizacije kompletne jugoslavenske i komunističke prošlosti – a to mu je na ovim prostorima odavno postala osnovna funkcija – onda dobivamo malu hrvatsku obmanu okačenu na mnogo veću izmišljotinu: laž umočenu u prevaru pa višestruko omotanu širim evropskim povijesnim falsifikatom. Različite razine laganja spaja pritom ista logika: ako je Dan sjećanja u Evropskoj uniji proglašen kako bi se lakše zaboravila suradnja demokratskih država s Hitlerovim nacistima, onda je sasvim logično da ga u Hrvatskoj obilježava demokratska vlast koja sljedbenike nacističke ideologije svakodnevno tolerira.
Preko palube
Radikalna desnica neustrašivo se bori s komunističkim prijetnjama i s one strane Jadrana: Paolo Polidori, do jučer poluanonimni zamjenik gradonačelnika Trsta iz ksenofobne stranke La Lega, obrušio se na plakat što ga je za tamošnju veliku regatu Barcolana po narudžbi dizajnirala Marina Abramović. Na posteru, Abramović drži zastavu s porukom ‘Svi smo u istom čamcu’: Polidori je ondje pročitao kritiku antiimigrantske politike aktualne talijanske vlade, zasmetalo mu je ‘nedopustivo’ miješanje umjetnosti i političke propagande, sve ga je skupa podsjetilo na komunistički imaginarij maocetungovske Kine pa je – u skladu s ovim estetskim uvidima – zaprijetio ukidanjem financiranja regate ukoliko se plakat ne ukloni. Razvikana eksjugoslavenska autorica odavno nije ona Marina Abramović koja je sedamdesetih redefinirala granice umjetničkog performansa: ipak, njena je benigna dosjetka ovoga puta pomogla da se raskrinka mizerija desničarskog razumijevanja umjetnosti. Jer kada Polidori lupeta o odnosu umjetnosti i politike, onda postaje jasno da ni o jednom ni o drugom ne zna previše: niti Abramovićin plakat podsjeća na ‘maocetungovsku Kinu’ – naprotiv, dosta se jasno oslanja na pola vijeka stariju vizualnu gramatiku sovjetske avangarde – niti je lako shvatiti u kakvoj bi vezi trebale stajati nekadašnja tvrda maocetungovska linija i današnja liberalna podrška primanju imigranata. Ali koga briga: za Polidorija je napokon čuo i poneko izvan Trsta, desnica je još jednom pokazala da kulturu shvaća uglavnom kroz cenzuru, a Marina Abramović je – ako je to uopće moguće – medijski eksponiranija nego jučer.
Reader friendly
Otkako su ‘Sopranos’ i ‘Žica’ prije dvadesetak godina udarili temelje razvikanom ‘zlatnom dobu televizije’, postalo je popularno govoriti kako su TV-serije ‘romani našega doba’: romani našega doba, čini se, zauzvrat bi mogli sve više sličiti na TV-serije. Američki ‘Vox’ objavio je reportažu o Serial Boxu, ‘novoj vrsti izdavačke kuće za novo vrijeme’, koja književne tekstove producira prema modelu televizijskih kompanija. Svakoga tjedna objavljuje po jedno poglavlje, poglavlja se nižu u sezone, a serijali nastaju sve dok postoji interes publike: čitaoci mogu kupiti jednu epizodu, čitavu sezonu ili kompletan ciklus, downloadati ih na svoje readere, čitati preko aplikacije ili slušati u formatu audioknjige. Čak i web-stranica Serial Boxa neobično podsjeća na izbornike Netflixa i Amazona: nudi se visokoprofilirana žanrovska zabava, od vesterna i horora preko fantasyja i romantičnih komedija pa do dokudrame’1776’ o prvim danima kolonizacije SAD-a. Umjesto jednoga autora, na tekstovima radi tim pisaca: slično kao u televizijskim scenarističkim laboratorijima, glavni ‘kreator’ serije postavlja osnovnu priču i smišlja likove, a ostali zatim raspisuju zasebne epizode. ‘Jednom piscu treba obično dvije do tri godine da bi napisao i objavio knjigu’, tumači suvlasnica kompanije Molly Barton, bivša menadžerica digitalnih izdanja u Penguinu: ‘S našim timom pisaca možemo realizirati seriju u samo šest mjeseci, od inicijalne ideje do objave.’ Sve je u Serial Boxu, uostalom, podređeno brzini, učinkovitosti i čitalačkom komforu: korisnicima obećavaju ‘fikciju koja će se uklopiti u vaš životni ritam’, za razliku od ‘sporog’ i ‘zastrašujućeg’ iskustva susreta s tradicionalnim romanima, a radnju svake serije promptno prilagođavaju reakcijama publike.
Generalne reakcije, ipak, nisu najbolje. U članku ‘Čitanje knjige traži vrijeme – pomirite se s tim’, objavljenom na portalu ‘Electric Literature’, njujorška komentatorica Erin Bartnett pojašnjava da nema ničeg lošeg ni u čitalačkoj sporosti ni u osjećaju straha pred glomaznom knjigom: ‘Imate samo 40 minuta za čitanje? Onda nabavite bukmark.’ Riskirajući da djelujemo staromodno, njen stav potpisujemo. Revidirat ćemo ga tek kada Serial Box izbaci priču koja će barem izdaleka biti ambiciozna, relevantna i kompleksna kao što su to ‘Žica’ ili ‘Sopranosi’.
In memoriam Vesna Krmpotić
U Beogradu je, u 87. godini, preminula Vesna Krmpotić, neusporediva figura naše književnosti. Rođena u Dubrovniku, živjela je u Splitu, Zagrebu, Egiptu, Gani, SAD-u… Najviše je ipak bila vezana uz Indiju: nakon zagrebačkog studija psihologije i engleskog jezika u New Delhiju je diplomirala bengalski pa u Jugoslaviji objavila prvu ovdašnju antologiju indijske književnosti ‘Hiljadu lotosa’, prvi prijevod ‘Kama sutre’, nekoliko prijevoda Rabindranatha Tagorea. I autorski joj je opus apartan: više od stotinu knjiga poezije, proze, eseja i drama, među kojima će ‘108 X 108’ – sklopljena od 108 knjiga s po 108 pjesama – ostati upamćena kao ‘najveća zbirka poezije’ u svjetskoj književnosti, dok će se čitaoci vjerojatno najradije sjetiti ‘Brda iznad oblaka’. ‘Piše li se noću? Jedva li se diše od pisanja?’ zabilježila je u autobiografskoj crtici još prije deset godina. ‘Ne, naprotiv. Pisanje je odmor, kontakt, igra, užitak (…) Sve se to radi neosvrtno, bez napora, kao nešto neizuzetno, svakodnevno…’
