Membrana
Tek što se stvarnost pretvorila u distopijski eksperiment – kao što smo nedavno pisali u ovoj rubrici – kultura je poprimila konture utopije. Sati i sati muzičkih koncerata sada su onlajn, muzeji otvaraju virtualne izložbe, nepregledna filmografija je besplatna i dostupna: pisci pišu dnevnike iz karantene, pjesnikinje na YouTubeu čitaju stihove, Severina i Goran Karan u duetu pjevaju ‘Bella ciao’… Dok smo se mi zatvarali u kuće i stanove, kultura se dakle otvorila; dok su nama strogo ograničavali kretanje, ona je postala slobodna; dok su umjetnice i umjetnici ostajali bez prihoda, mi smo mogli spokojno uživati u njihovom radu. I zato je sada, koji tjedan kasnije, dobar trenutak da provjerimo koliko smo toga u međuvremenu zapravo pogledali, poslušali i pročitali. Bez brige: ne ulazimo u to jeste li kod kuće streamali više opera ili oratorija, jeste li češće skrolali Guggenheimom ili Rijksmuseuom ni jeste li konačno završili Krležine ‘Zastave’, koje su vas oduvijek zanimale, ali, eto, niste za njih imali dovoljno vremena. Ne ulazimo, jer nema potrebe. U oštroj konkurenciji remek-djela svjetske književnosti, bogatih opusa starih flamanskih majstora i epskih spektakala klasičnog Hollywooda, apsolutni pobjednici internetske kulturne revolucije ionako su dobro poznati. To su, naravno, memovi. Blesavi vicevi, captioni o karanteni i gifovi iz samoizolacije šire se društvenim mrežama u doba pandemije poput, hm, panmemije: šeraju se videa balkonskih koncerata, lajkaju se slike nadrkanih mačaka. I to je sasvim u redu. Zašto biste, napokon, baš ove tjedne morali iskoristiti da nabildate atrofirani kulturni habitus i pohvatate kanonske zaostatke? Uostalom, virnite kroz prozor: svijet podignut na imperativima perfekcije i kompulzivnog samousavršavanja upravo se, eno, ruši do temelja. Sve je dakle u najboljem redu: Tik-tok snimka hrčka koji pere šapice sasvim je dovoljna. Jer dok opsesivno zurimo u ekrane, svatko u svome internetskom balončiću, navigirajući anksiozno kroz poplavu vijesti o širenju zaraze i razjapljenoj provaliji recesije, memovi su kratkotrajni intervali predaha između valova toksičnih informacija: tanka mem-brana koja nas štiti od čitavog sranja.
Sebični mem
A možda ima i neke skrivene logike u tome što, kroz tjedne masovnog umiranja, baš memovi postaju najživlji kulturni žanr. Pojam je, kao što se manje ili više zna, lansirao još 1976. godine Richard Dawkins. U bestseleru ‘Sebični gen’ stari je ateist u darvinističku teoriju ubacio zabavan twist: priroda se možda razvija prema zakonima selekcije i opstanka najsposobnijih, ali protagonisti tog multimilenijskog evolucijskog spektakla uopće nisu, kao što smo dugo mislili, beznadežno naivni homo sapiensi, nego glavnu ulogu igraju njihovi geni. Zapravo, čak je i prethodna rečenica pogrešna: nema smisla govoriti o ‘našim genima’, jer geni ne pripadaju ljudima, nego ljudi pripadaju njima. Naši su organizmi, ukratko, samo relativno podnošljiva transportna sredstva kojima se geni koriste, a naši su dragocjeni životi zapravo kratke dionice koje oni prelaze ne bi li se unedogled replicirali. Jasno je zašto ovakva vizija sjajno korespondira s aktualnom kataklizmom. Taj nelagodni osjećaj koji vas već danima prati – jer ni u jednom trenutku ne možete pouzdano znati vrzmaju li vam se po površini tijela okrutno indiferentne čestice, koristeći prvu priliku da se prebace na vaše najbliže – samo je jezivo naličje Dawkinsove teorije.
Kao i svaki prirodnjak koji drži do sebe, Dawkins međutim nije izdržao da svoju teoriju ne rastegne izvan njenih granica. Ono što u biologiji zovemo genima, predložio je, u kulturi možemo zvati memima: idejama koje koriste ljudske umove ne bi li se proširile. Zamisao su zatim širili neki ugledni filozofski umovi, poput američkog analitičara Daniela Dennetta, dok su je žestoko osporavali neki kudikamo popularniji, poput Slavoja Žižeka. ‘Riječ ‘mem’’ – zaključit će Dawkins slavodobitno u jednom od kasnijih izdanja ‘Sebičnog gena’ – ‘pokazala se kao dobar mem!’ Zvuči logično: na autorovu nesreću, još je i točno. Problem je samo u tome što je usput zaboravio na prostu činjenicu da memi – osim što se repliciraju – pritom i mutiraju. S usponom interneta, njegov će ambiciozni naučni koncept tako postati sinonim za sličice bijesnih beba, captione Žele Keruma i gifove žapca Kermita. Pojam se dakle itekako proširio, ali po cijenu toga da se suzi do neprepoznatljivosti: malo koga danas zanima kako je riječ točno nastala, kakve veze sa svim tim ima evolucija, zbog čega se prirodnjačka otkrića ne daju tek tako preslikati u kompleksno polje kulture ni zašto je za biologe načelno pametnije da se drže biologije.
Memotehnika
A opet, dok se protiv straha od virusa borimo metodom kolektivne memotehnike, ona Dawkinsova labava analogija odjednom kao da opet ima smisla: na kraju krajeva, da bi bio uspješan, mem mora postati viralan. Osnovna specifičnost internetskih memova pritom je subverzija: oni se samo žele narugati, ironizirati i nasmijati, pa svaki pokušaj da im se pristupi ozbiljno djeluje beskrajno dosadno, poput suvišnog objašnjavanja uspjele poante vica. Valjda su zato omiljena meta memova djela ‘ozbiljne’ umjetnosti: jedna od prvih klikabilnijih mem-stranica u regiji, ‘Cayke is art’, lijepila je ‘cajkaške’ stihove preko slavnih slika, a nešto slično rade danas i globalno popularni ‘Classical Art Memes’. Evo nas dakle ipak natrag, u sferi visoke kulture: masovna samoizolacija očekivano je donijela novu galeriju remiksa vrhunskih umjetničkih djela. Na Botticellijevom ‘Rođenju Venere’ sada je ostala samo prazna školjka, za stolom da Vincijeve ‘Posljednje večere’ više nema nikoga, na Michelangelovom ‘Stvaranju čovjeka’ Adam oprezno izmiče ruku, dok ga Bog, neodgovoran kakav već zna biti, pokušava dotaknuti… Slikarska zvijezda korona-ere ipak je Edward Hopper: njegovim pustim, alijeniziranim interijerima skoro da i ne treba intervencija. Netko je, možda ste vidjeli, kadrove iz filmova Wesa Andersona montirao u vodič za držanje socijalne distance: ispada da su režiserovi likovi uvijek na propisanom razmaku. A nađe se ponešto i za ljubitelje klasične muzike: zabavan je, recimo, kratak video dvije violinistice koje, odjevene u svečane frakove i prsluke za spašavanje, sviraju taktove iz ‘Titanica’ ispred praznih polica nekog američkog supermarketa… Ili je, barem, bio zabavan dok nismo doznali pozadinu priče: obje su glazbenice zbog pandemije koronavirusa ostale bez posla, a ono što snimaju zapravo je oglas kojim traže nekakav – bilo kakav – honorarni angažman.
Memikrija
Postoji eto – ispada – i skrivena strana memova. Kritičarka internetske kulture Aja Romano nedavno je u američkom magazinu ‘Vox’ komentirala online reakciju na pandemiju, ustanovivši da se odvijala kroz dvije faze. Prvi memovi – poput onog Tik-tok hrčka koji pere šapice – bili su prvenstveno edukativni i služili su tome da nas poduče kako se treba ponašati u vrijeme pandemije. U drugoj seriji, prevladali su apsurdizam, humor i autoironija: tlocrti stanova s komentarom ‘Gledam di ću za vikend’, memovi o introvertima koji su konačno došli na svoje, zajebancija na račun rata svih protiv sviju oko posljednje role WC-papira… ‘Više nego bilo što drugo, taj najnoviji val korona-memova nas glasno i jasno podsjeća’, zaključuje Romano, ‘da smo u svemu ovome zajedno.’ I dok je podjela na dva vala zanimljiva, zaključak nije točan. Naprosto, nismo zajedno. Netko je, poput one dvije američke violinistice, već ostao bez posla, a netko još uvijek radi. Netko će, poput autora ovoga teksta, dobiti sljedeću plaću, a netko, poput većine hrvatskih nezavisnih umjetnika, tek čeka ponižavajuću pomoć od 1600 kuna iz Ministarstva kulture. Netko naručuje dostavu iz pizzerije, a netko drugi mu donosi ručak, vozeći bicikl bez osigurane zaštite, za žalosno male pare, jer nema izbora i jer ima dovoljno onih koji će isti posao raditi umjesto njega. Radnici u javnom sektoru uglavnom šute jer znaju da ih koliko-toliko štite sindikati: radnici u privatnom sektoru uglavnom šute jer znaju da će, otvore li gubicu, letjeti na ulicu. Neki poduzetnici žicaju pomoć od države, drugi je pljuju, većina istovremeno radi i jedno i drugo… Hajka na ‘uhljebe’ već se zahuktala: s vremenom, kako se kriza bude zaoštravala, na red će doći i ostale mete. Ne, nismo u svemu ovome zajedno.
A nije da ne bismo trebali biti solidarni. Jer kada bi se česticama koronavirusa doista moglo pripisati nešto poput okrutnosti, ta bi okrutnost počivala u činjenici da napadaju najslabije među nama. Prvi umiru stari i bolesni, prvi su na ekonomskom udaru oni najsiromašniji, prvi bez posla ostaju najslabije zaštićeni radnici… Internetski memovi slijede posve istu logiku opstanka najsnažnijih: najbrže se šire oni koji pokrivaju najšire zajedničko iskustvo pa do nas dopiru mahom sličice i gifovi u kojima se većina nas može prepoznati. Odatle utješni privid da smo u svemu ovome skupa: istodobno dok nas štiti od anksioznosti i straha, tanka mem-brana čuva nas i od pogleda na društvo ispresijecano suprotstavljenim interesima i razrovano golemim ekonomskim razlikama. Možda je, tko zna, kriza koja dolazi prilika da se takvo društvo promijeni. U međuvremenu, tu su memovi: lijepa mala iluzija onlajn solidarnosti.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
