Šest dana nakon što je Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) napravila korak prema kraju pandemije bolesti COVID 19 i službeno objavila da ona više ne predstavlja izvanrednu globalnu opasnost za zdravlje, hrvatska se Vlada pridružila odlukom o administrativnom kraju epidemije u cijeloj Hrvatskoj.
Izvanredno stanje u cijelom svijetu trajalo je pune tri godine, umrlo je preko 6,9 milijuna ljudi, a čovječanstvo prolazilo nezapamćeno restriktivne mjere – od zatvaranja u kućne karantene, tzv. samoizolacije, prekida ili ograničavanja putovanja, masovnih testiranja, preko obaveze nošenja maski i držanja fizičke distance, premještanja škola i javnih institucija u digitalni prostor, do utrke za cjepivima i terapija bez presedana u povijesti, uvođenja cjepiva napravljenih na novim tehnologijama, masovnog procjepljivanja stanovništva svih dobi, kontrole COVID pasoša, pa do polagane deeskalacije krize, otvaranja domova i granica, ublažavanja svih mjera i, konačno, skoro potpunog ukidanja bilo kakvog posebnog opreza.
Administrativnom odlukom COVID 19 je danas bolest kao i svaka druga, iako o virusu, njegovim posljedicama po ljudski organizam i potencijalima novih sojeva, zapravo znamo vrlo malo.
Političke i društvene reperkusije pandemije razmatrat će se desetljećima, dijelom zahvaljujući intenzitetu i zgusnutosti događaja, a dijelom netransparentnosti u političkom djelovanju aktera koji su upravljali krizom.
Pored toga, humanistička su se znanja i znanosti pokazale potpuno medijski nezanimljivim, pa čak i suvišnim u ovom iskustvu. Ni povijest medicine, ni poznavanje dugačke i bolne povijesti epidemija smrtonosnih bolesti koje su pratile čovječanstvo nisu bile od pomoći, niti su se izvlačile na površinu kao oslonci u krizi.
Philip Strong, jedan od važnijih britanskih poslijeratnih sociologa medicine, napisao je 1990. godine, u jeku epidemije AIDS-a, svoj najpoznatiji esej "Epidemijska psihologija", Sintagmu je sam skovao uočivši da su sve epidemije zaraznih bolesti, počevši od Crne smrti u 14. stoljeću – kojom se posebno bavio – do tadašnjeg AIDS-a, pratile tri psiho-socijalne epidemije: straha, moraliziranja i akcije.
Epidemija straha dolazi sa strahom od zaraze, praćenim sumnjom u navodne nosioce bolesti, panikom i iracionalnim ponašanjem.
Epidemija moraliziranja donosi moralnu reaktivnost na samu epidemiju i na epidemiju straha, što može rezultirati pozitivnim reakcijama, npr. suradnjom, ali češće negativnim, npr. stigmatizacijom.
Administrativnom odlukom COVID 19 je danas bolest kao i svaka druga, iako o virusu, njegovim posljedicama po ljudski organizam i potencijalima novih sojeva zapravo znamo vrlo malo
Segregacija i agresija prema određenim društvenim skupinama sastavni su dio povijesti zaraznih bolesti, koja bilježi najokrutnije ispade antisemitizma, fobije od siromašnih društvenih slojeva ili homofobije za vrijeme AIDS-a. Epidemija djelovanja objašnjava racionalne ili iracionalne promjene svakodnevnih navika koje ljudi poduzimaju kao odgovor na bolest ili kao rezultat druge dvije psiho-socijalne epidemije.
Strongovi opisi povijesti epidemija iznimno su važni u promatranju tri godine COVID-a, jer olakšavaju orijentaciju u dinamici društvenih odnosa u pandemiji i razumijevanje da se ništa ekskluzivno nije dogodilo – i vjerojatno ništa što nećemo preboljeti – ali i reviziju ili dopunu zastarjelih stavova.
Npr. teoriju da se sve tri epidemije stvaraju jezikom i da se njime podstiču, u vrijeme COVID-a ili u post-COVID vremenu treba nadopuniti simboličkim porukama i slikama u masovnim medijima, komunikacijom u digitalnoj sferi i jezičnim konceptima koji se stvaraju za masovnu diseminaciju i usmjeravanje ponašanja određene populacije u pandemiji.
Jedan od boljih primjera stvaranja novog epidemijskog govora u vrijeme COVID-a je izraz socijalna distanca, koji je relativno dugo opstao kao službeni izraz institucija zdravstva, sve dok do njih nekako nije doprlo da zvuči kao direktna referenca na davne prakse fizičke izolacije određenih društvenih slojeva za koje se smatralo da šire zarazu, nezamislive u demokratskim društvima.
Drugi jezični koncept je opstao kao pogonsko gorivo za epidemiju moraliziranja, a radi se o tzv. povjerenju u znanost, čija je negacija poslužila kao objašnjenje za širenje bolesti, društveno raslojavanje i antagonizaciju skupina koje su izražavale nepovjerenje u cjepiva, cijeli spektar COVID mjera, pa čak i u samu činjenicu da se radi o opasnoj bolesti.
Fenomen ni u jednim trenutku nije racionalno sagledan, niti doveden u vezu s prekursorima skepse prema mainstream izvorima informiranja: 2004. godine čovječanstvo je suočeno s katastrofom ptičje gripe u kojoj je epidemija djelovanja i medijskog bombardiranja bila preintenzivna u odnosu na stvarne razmjere opasnosti, isto kao i 2009. godine za vrijeme tzv. svinjske gripe.
Već se tada prognoziralo da će obje epizode sinergijski djelovati na to da se javnost hiposenzibilizira na katastrofične prognoze koje dolaze od službenih institucija, kao i na medijske slike patnje, što se pokazalo savršeno pogođenom prognozom. U COVID-u se tome, nažalost, odmah na početku pridružila i hiperaktivnost u plasiranju i ukidanju važećih istina o bolesti, u čemu su sudjelovali globalni i lokalni decision makeri koji sjede u zdravstvenim i znanstvenim institucijama.
Nepovjerenje u znanost, kao izraz za nepovjerenje u medije, krovne zdravstvene institucije, političare i korporacije koje se nalaze u središtu pandemije, tako se razvilo samo prividno neočekivanom brzinom, a kasnije dograđivalo uz pomoć aktera u digitalnoj sferi, populističkih političara i reakcija dijelova društva na nastalu konfuziju.
U Hrvatskoj se manjak interesa za nemedicinske aspekte krize vidio na nezainteresiranosti javnosti za pitanja ustavnosti upravljanja pandemijom i političkog statusa Kriznog stožera
Ogledni primjer toga kako su same institucije u koje bi trebali imati povjerenje isto to povjerenje iznevjerile reakcija je šefa Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) Tedrosa Adhanoma Ghebreyesusa koji je 30. siječnja 2020. godine, dok je kineska vlada ušutkavala zviždače, tvrdio da je suradnja s Kinezima i transparentnost njihove vlade kao i znanstvenih institucija iznimna. Dva tjedna prije toga, 14. siječnja, SZO je čak tweetala da nema dokaza za prijenos virusa SARS-CoV-2 s čovjeka na čovjeka, pozivajući se na kineske izvore.
Da bi pojačala efekt te izjave, voditeljica SZO-ove jedinice za nove bolesti dr. Maria Van Kerkhov objavila je da "iako imamo grupiranja bolesti u obiteljima, potpuno je jasno da nema trajnog prijenosa s čovjeka na čovjeka". U veljači je dr. Lawrence Gostin sa Sveučilišta Georgetown Wahington postu izjavio da su eksperti na zapadu bili prevareni, no tek je 11. ožujka SZO proglasila pandemiju.
Dr. Paul Offit, jedan od izumitelja cjepiva protiv rotavirusa i najistaknutiji borac protiv antivakserskih zabluda, 2020. godine je javno govorio da ne vidi načina da cjepiva budu proizvedena u roku kraćem od pet godina i da nikako ne bi volio da se pod egidom hitnosti preskoče faze razvoja, da bi u roku od nekoliko tjedana promijenio mišljenje. John Ioannidis sa Stanforda na početku je krize govorio o pretjeranom granatiranju mjerama "ravnanja krivulje" i tome da nam prijeti najveći fijasko u povijesti znanosti, da bi također u rekordnom roku revidirao stavove.
S druge strane i paralelno s krizom medicinskih znanosti, koju je COVID potaknuo, pokazalo se da humanistika na to nema odgovor i da na ljestvici informacija one koje dolaze iz tog polja padaju vrlo nisko, skupa s konceptima demokracije i ljudskih prava. Debakl filozofije – koja je u svojim redovima odavno razvila jake svjetske bioetičke centre – odlično je opisao filozof Borislav Mikulić koji u eseju "Filozofija i posthumanizam u doba korone: kronika jednog debakla" kritizira Slavoja Žižeka i njegovo proglašenje čovjeka "fragilnim entitetom" izloženim opasnosti od virusa kao "krajnje glupog oblika života", a ne neke više izvanzemaljske inteligencije, sumnje Giorgia Agambena da je pandemija "invencija" talijanske vlade koja privremeno izvanredno stanje kani pretvoriti u permanentnu biopolitičku kontrolu društva i zaključak Alaina Badioua da je sadašnja pandemija ponavljanje zaraze iz 2003. godine, kao što je virus SARS2 nazvan po virusu SARS1, te da jedinu ozbiljnu kritiku zaslužuju vlasti zbog neulaganja u istraživanja za adekvatno protudjelovanje.
Shvaćajući da sva tri filozofa gotovim konceptima kompenziraju nedostatak poznavanja okolnosti i činjenica, Mikulić je konstatirao da filozofija zasad nema odgovor na ovo stanje, a da "recentni pokušaji vodećih filozofa današnjice da pruže suvislo tumačenje pandemije koronavirusa pate od Hegelove kletve o 'taštoj svijesti' dok primjenjuju gotove misaone obrasce umjesto da ih iznova reflektiraju u radikalno novim okolnostima". Do službenog kraja pandemije u tom se polju, nažalost, nisu dogodili značajni pomaci. U Hrvatskoj su se slični trendovi debakla interesa za nemedicinske aspekte krize ili pandemijsku biopolitiku, vidjeli na priličnoj nezainteresiranosti javnosti za pitanja ustavnosti upravljanja pandemijom, političkog statusa Kriznog stožera i odluka koje je to tijelo donosilo i pitanjima ljudskih prava u epidemiji i demokratskih procedura u izmjenama Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti.
Vrijeme medicinske hitnosti idealno je da se sve drugo osim spašavanja golog života od virusa koristi kao izlika za zanemarivanje svih drugih vitalno važnih stvari
O izdvojenim mišljenima sutkinje Ustavnog suda Lovorke Kušan i sudaca Andreja Abramovića i Gorana Selaneca koji su kritizirali način donošenja protuepidemijskih mjera, izvještavali su samo rijetki mediji, a od njihovih je obrazloženja u široj javnosti eventualno ostalo upamćeno to da u Ustavnom sudu bespomoćno sjede troje pobunjenika. Pitanje tajnosti ugovora s proizvođačima cjepiva na globalnoj razini i odluke Ministarstva zdravstva RH da se cijene, uvjeti i dinamika otkupa drže u tajnosti, unatoč koliziji sa Zakonom o pravu na pristup informacijama, nije niti prošlo uobičajeni put od jednodnevnog skandala do margina – na marginama je bilo i ostalo.
Javnosti nije objašnjena politička važnost odluke premijera Andreja Plenkovića da ministar zdravstva Vili Beroš za vrijeme pandemije bude prvi djelomično razvlašteni ministar zdravstva u povijesti, a da njegove ovlasti u bitnome preuzme Krizni stožer kao političko stranačko tijelo, koje su velikim dijelom činile potpuno nekompetentne osobe, poput menadžera, financijera… Sam ministar nikada nije bio član Kriznog stožera. U nesuvislo složen Vladin savjet za borbu protiv korona krize, koji je bio odskočna daska za selebritizaciju nekih stručnjaka poput kompromitiranog Gordana Lauca, dok su ostali uglavnom statirali, cijeli je hrvatski koncept obrane od ove prirodne katastrofe složen amaterski, nestručno vođen u korumpiranim i mutnim procesima, a konačni je rezultat to da je Hrvatska dugo bila u svjetskom i EU vrhu po broju umrlih od COVID-a.
Zadnji neshvatljivo tragičan rezultat vidi se u nalazu revizije izvršenja državnog proračuna 2021. godine, gdje stoji da dospjeli dug – samo bolnica! – prema dobavljačima iznosi 14,6 milijardi kuna, što znači da je resor ispod epidemijskog žita dosegao dug blizak cijelom jednom godišnjem zdravstvenom proračunu. Za to nitko neće odgovarati, jer je – vratimo se na početnu tezu – vrijeme medicinske hitnosti idealno da se sve drugo osim spašavanja golog života od virusa koristi kao izlika za zanemarivanje svih drugih vitalno važnih stvari.
Nažalost, jedino su populistički projekti poput Mosta i antivakserske inicijative popunile rupu nastalu takvom situacijom. Ili je produbili, ovisi iz kojeg ugla epidemije moraliziranja gledamo.
