Nedavno je objavljen novi izvještaj Europske konfederacije sindikata (ETUC) i Europske sindikalnog instituta (ETUI) pod nazivom ‘Nejednaka Europa’. U izvještaju se razrađuje ono što smo već imali prilike čuti - da je pandemija pogoršala postojeće nejednakosti, a istovremeno stvorila i nove.
Iz njega je vidljivo da je veza između pandemije i rastućih nejednakosti sve mjerljivija i alarmantnija, ali i da nejednakost nije samo jednokratni povijesni incident povezan s ovom krizom. Kako ističu autori izvještaja, nejednakost je i proizvod ekonomskog modela koji je progresivno redistribuirao sve manje i manje bogatstva donjem postotku društva, dok je sve više akumulirao malobrojnima na vrhu. Drugim riječima, riječ je o strukturnom problemu.
U izvještaju se navodi kako se pandemija posebno teško odrazila na mlade radnike, radnike migrante, niže obrazovane i žene, a uz to je stvaran i rizik od povećanja tih nejednakosti u razdoblju nakon pandemije.
"Europske zemlje nisu ravnopravno ušle u ovu krizu: razlikovale su se u pogledu sposobnosti svojih službi za zapošljavanje da se nose s krizom, opsega i dosega njihovih postojećih politika rada te prethodnog iskustva njihovih populacija s radom na daljinu. Proračun za javne službe za zapošljavanje i mjere koje imaju za cilj potporu tražiteljima posla značajno variraju i obično su mnogo niže u mnogim južnim i istočnim zemljama, nego u zapadnim i sjevernim zemljama", stoji u izvještaju.
Analizira se i kako je zatvaranje škola povećalo opterećenje za roditelje i poteškoće u kombiniranju posla (čak i onog od kuće) i brige o djeci. Ovaj teret nesrazmjerno pada na žene, iako se povećao broj muškaraca koji obavljaju kućanske poslove. Opterećenje je posebno veliko za samohrane majke - oko 85 posto svih samohranih roditelja u EU su žene, a 48 posto samohranih majki živjelo je u riziku od siromaštva, prema podacima iz 2016. godine.
Pad zaposlenosti bio je posebno težak i za one koji nisu u standardnim radnim odnosima. Zaposlenost je najviše pala kod samozaposlenih, a pad zaposlenih na određeno vrijeme također je bio velik, s prosječno 10 posto manje zaposlenih na određeno vrijeme u drugom tromjesečju 2020. godine u odnosu na prvo tromjesečje.
Kada je riječ o posebno pogođenim sektorima, zaposlenost je pala za trećinu u sektoru ugostiteljstva, blizu 20 posto u kulturi i rekreaciji te u poljoprivredi, te oko 10 posto u administraciji. Ni u jednom od tih sektora nije bilo brzog oporavka. U izvještaju se iznosi i kako je udio žena u teško pogođenim sektorima bio veći, ali su žene također više zastupljene u sektorima koji su poslovali intenzivno za vrijeme pandemije, poput zdravstva.
Kriza je u fokus stavila i razliku između onih radnika koji imaju mogućnost i resurse da rade od kuće – koji su obično na profesionalnim i rukovodećim pozicijama i obavljaju više kvalificirane poslove – i onih koji su se morali suočiti sa zdravstvenim rizicima i raditi, i koji su općenito slabije plaćeni uz lošiju zaštitu.
Dodatno, iako su u nekim zemljama uloženi napori da mjere podrške budu široko dostupne, sheme zadržavanja posla ili financijske potpore u mnogim su zemljama produbile podjelu između onih koji im imaju pristup i onih koji nemaju, što je posebno štetno bilo za mlade radnike (one koji se, primjerice, bave studentskim radom) i radnike migrante i migrantkinje. Očekuje se da će kriza dodatno pogoršati nejednakost i siromaštvo diljem Europe, a taj je porast do sada ublažen državnim potporama.
Kada je riječ o građanima EU-a koji žive i rade van zemlje svoga državljanstva, 2020. godine je 3,3 posto radno sposobnih građana EU-a (20-64) živjelo u državi članici EU koja nije država njihova državljanstva, u odnosu na 2,4 posto u 2010. godini. Postoje velike razlike između država članica, s udjelom mobilnih radnika u radno sposobnom stanovništvu u rasponu od 0,8 posto u Njemačkoj do 18,6 posto u Rumunjskoj i 17,6 posto u Hrvatskoj.
U izvještaju se navodi da pandemija nije ozbiljno utjecala na mobilnost radne snage unutar EU-a. Unatoč neznatnom smanjenju od 2019. do 2020., potaknutom padom broja mobilnih radnika u Poljskoj i Rumunjskoj, ukupna slika je dosljedan rast mobilnosti unutar EU između 2010. i 2020. godine. Najveći porast udjela mobilnih radnika i radnica posljednjeg desetljeća zabilježen je u Mađarskoj, Latviji, Hrvatskoj i Bugarskoj.
Često zanemarena skupina migranata u EU-u su državljani trećih zemalja koji migriraju privremeno, najviše zbog sezonskog posla. Ova skupina postala je vidljiva tijekom pandemije, kao i njihovi često problematični uvjeti rada. Nejednakost između lokalnih radnika i migranata iz trećih zemalja općenito se povećala tijekom pandemije, i oni su posebno ranjiva skupina, navodi se u izvještaju.
Spominje se i trend promjena u organizaciji radnog vremena u pogledu fleksibilnih, fragmentiranih i promjenjivih rasporeda rada. Deregulacija radnih standarda, pad snage sindikata i česte promjene poslova pridonijeli su ovom trendu. Ipak, kao ključni pokretač recentnih prilagodbi radnog vremena navodi se maksimiziranje učinkovitosti i smanjenje troškova rada, čime se povećava postojeća eksploatacija. Pandemija je, ako ništa drugo, samo ubrzala te promjene.
U izvještaju se dotiču i platformskog rada. "Postizanje ravnoteže između poslovnog i privatnog života u vrlo fleksibilnom gospodarstvu u kojem radno vrijeme određuju aplikacije čini se nemogućim bez proširenja kolektivnih prava na sve radnike, bez obzira na njihov ugovor ili posredovanje platforme za rad", zaključuje se.
