Ironija na tržištu

Najveći svjetski sajam moderne i suvremene umjetnosti Art Basel, održan prošloga tjedna paralelno u Baselu, Miamiju i Hong Kongu, iščekivan je u atmosferi predapokaliptične strepnje: specijalizirani mediji danima su upozoravali kako je globalno tržište umjetnina u najvećoj krizi još od početka recesije 2008., panično ukazivali na katastrofalne rezultate nedavnih aukcija Sotheby’sa i Christie’sa, drhtali pred potrošačkim kapricima ruskih oligarha, novopečenih kineskih multimilijardera i razmaženih sinova afričkih generala… Napokon, olakšanje: kolekcionarska je elita ipak odlučila zaustaviti slobodni pad trgovine, milijunski su iznosi još jednom promijenili račune, a djela Joana Miróa, Edvarda Muncha i Gerharda Richtera vlasnike. I dok preprodavači zbrajaju zaradu, a Roman Abramovič vješa nova platna na zidove svojih dvoraca, mi čitamo izvještaje o tome kako je četrdeset i sedmo izdanje Art Basela bilo među najpolitičnijima i najangažiranijima do sada, nakrcano radovima koji kritiziraju nepravedni svjetski poredak, razlike između bogatih i siromašnih i sve ono na čemu sam sajam – u krajnjoj liniji – počiva. Valjda je baš zato znatnu pozornost privukla ironična instalacija belgijskog umjetnika Hansa Opa de Beecka pod naslovom ‘Kolekcionarova kuća’: riječ je o golemoj prostoriji u kojoj su svi predmeti – od koncertnog klavira u kutu sobe, preko brojnih slika i skulptura, sve do listova lopoča razasutih površinom centralnog bazena – izvedeni u monotonoj, jednobojnoj, svijetlosivoj plastici, sugerirajući bezličnost kolekcionarske strasti. Komentatori i kritičari mahom su oduševljeni, a nama se de Beeckova intervencija ipak čini kao relativno banalan pokušaj preskakanja vlastite tržišne sjenke: utoliko, činjenica da je naposljetku nitko nije poželio kupiti djeluje kao fer rasplet.

Afrika i replika

Socijalno osviještena umjetnost u raljama zapadnjačkog licemjerja, epizoda druga: ružnija i tužnija. Tko je pažljivije pratio ovogodišnji Venecijanski bijenale arhitekture zna da je jednu od glavnih nagrada, Srebrnoga lava, ondje prije manje od mjesec dana dobila proslavljena ‘Plutajuća škola’ nigerijskog arhitekta Kunléa Adeyemija, otvorena prošle godine u Makoku, siromašnom dijelu megalopolisa Lagosa. Riječ je o drvenoj konstrukciji osovljenoj na 250 plastičnih bačvi koju je Adeyemi porinuo kraj obale sluma neprestano izloženog poplavama, odakle su državne vlasti prije koju godinu potjerale većinu stanovnika jer ‘ometaju ekonomski razvoj kraja’. Arhitektova zamisao da malobrojnim preostalim lokalcima ovim neobičnim splavom osigura barem osnovni obrazovni prostor bila je prilično maštovita, mada plutajuća škola kapacitetom od jedva šezdesetak učenika teško da može ozbiljnije podići kvalitetu života tamošnjoj sirotinji: bit će da se venecijanski žiri pri odlučivanju o laureatima više vodio plemenitošću ideje nego njenim konkretnim učincima, a radi dodjele nagrade na Bijenale je dopremljena čak i odgovarajuća replika građevine. Samo nekoliko dana nakon proglašenja pobjednika, međutim, iz Makoka je stigla vijest da se prava škola u međuvremenu urušila pod naletima kiše i vjetra. Ovjenčana kopija tako i dalje trijumfalno pluta kraj dokova Arsenala, afrički je original skršen i neupotrebljiv, nigerijski klinci nemaju kamo na nastavu, a tamošnja vlada – dodajmo zrnce cinizma za kraj – sve se vrijeme ozbiljno trudi brendirati Makoko kao ‘Veneciju Afrike’.

Druga strana Exita

Počelo je ljeto pa se čitava domaća kulturna ponuda pretvara u gusti kalendarski raspored festivala: ništa neobično za državu kojoj se nacionalna ekonomska strategija ionako svodi na iščekivanje meteorološke prognoze u razdoblju od desetak ljetnih tjedana. Festivalskom listom dominiraju pritom muzička zbivanja, pa je INmusic već protutnjao Jarunom, a tek nas čekaju SuperUho, Dimensions, nesretna Ultra… Regionalni šampion festivalske zabave & zarade ostaje međutim novosadski Exit: ‘The New York Times’ ga je prije nekoliko dana uvrstio među pet najboljih muzičkih festivala na svijetu, skupa s britanskim Glastonburyjem, španjolskom Primaverom, japanskim Fuji Rock Festivalom i mađarskim Szigetom. Svečanu priliku koristimo da skrenemo pozornost na tekst ‘Volontiranje za moloha’, koji je potom na sajtu ‘Peščanik’ objavio slikar, strip-crtač i muzičar Nikola Vitković, detaljno prepričavajući vlastito iskustvo nastupanja na Exitu prije dvije godine. Od brutalne eksploatacije domaćih volontera preko forsiranja mainstream pro(iz)voda za boljestojeće strane goste pa do pohlepnog iskorištavanja javnog budžeta za kulturu, postaje jasno da na svjetskoj festivalskoj sceni ulazite u klub najvećih tek nakon što sve podredite uvećanju profita. Veze s lokalnom zajednicom ili promocija nekomercijalnih umjetnika na festivalima prve klase nužno padaju u drugi plan. Vitkovićev je tekst izazvao brojne, žestoke i mahom pozitivne reakcije, a komentarom su se na Facebooku javili i sami organizatori, pokušavši cijelu priču svesti na sporedni problem jednog (ne)isplaćenog honorara i začinivši neuvjerljivi pokušaj odgovora s nekoliko propagandnih floskula. Promatrajući slučaj sa strane, preostaje nam nadati se da će hrvatski festivali još dugo ostati u drugoj globalnoj ligi.

Kreativnost i posljedice

Negdje između loših globalnih iskustava i dobrih lokalnih namjera smjestio se Dizajn Distrikt, urbani festival kreativnih industrija premijerno održan u Zagrebu od 19. do 22. juna. Za razliku od festivalskih moloha poput Exita čvrsto je usidren u zajednicu kojoj pripada – u ovom slučaju, uži gradski kvart oko Martićeve ulice – i posvećen uglavnom sondiranju tamošnjih tzv. kreativnih praksi. Riječ je o sve popularnijem pojmu koji uspješno spaja velike ambicije, malo poduzetništvo i srednju klasu: takav je spoj domaćim medijima naravno neodoljiv, pa su s nepodijeljenim simpatijama pratili desetke koncerata, radionica, prezentacija, prostornih intervencija… ‘Neprijateljska propaganda’ zato diskretno upozorava kako su slični projekti po evropskim metropolama već mnogo puta vodili u smjeru gentrifikacije, pri čemu bi zaigrana kreativnost lokalnih dizajnera, street-artista i perfomera u krajnjoj instanci poslužila samo tome da kvartu popravi imidž, a na njemu bi potom profitirali ozbiljniji investitorski igrači. I dok bi cijena stanovanja rasla, broj lokalnih stanovnika – kojima je cijela priča u početku bila namijenjena – automatski bi se smanjivao. Dizajn Distrikt vidjeli smo po prvi put i za katastrofična je predviđanja, jasno, prerano; pažljivo ćemo stoga pratiti njegova naredna izdanja, a konkretni materijalni učinci koje će imati na život ljudi nastanjenih oko Martićeve zanimat će nas kudikamo više od pomodne fascinacije ovdašnjih kulturnih novinara i urednika.

Šutnjom protiv fašizma

Ovogodišnji Dan antifašističke borbe 22. juna obilježen je u mnogim gradovima: Savez antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske u Zagrebu je organizirao tribinu o ustanku protiv NDH, šibenski su antifašisti najavili skoro otvaranje multimedijalnog muzeja posvećenog oslobođenju Dalmacije, u Sisku su pod parolom ‘Snaga otpora’ održana predavanja, koncerti i filmske projekcije, u Puli na glavnom trgu izložena instalacija ‘Crni paviljon’ autora Saše Šimprage, Davida Kabalina i Nike Mihaljevića, memento na proboj jasenovačkih logoraša u aprilu 1945… Konačno, Split je predstavio svoju najpoznatiju instalaciju, gradonačelnika Ivu Baldasara, kojeg je praznik ove godine inspirirao da nam poruči kako bi o antifašizmu zapravo najbolje bilo prestati govoriti, jer nas svako spominjanje antifašizma samo vodi prema fašizmu. Odgovorili bismo no pasarán, ali Baldasara je načelno pametnije ispraćati s no comment.