Kao najstarija i najveća međunarodna izložbena manifestacija, Venecijanski bijenale je promocija raznovrsnih aktualnih kustoskih i umjetničkih trendova koju se promatra i kao svojevrsni festival neobičnosti s notom senzacionalizma. Uz refleksiju geopolitičke situacije, to je pokazao i ovogodišnji, šezdeseti po redu Bijenale, u znaku teme "Stranci posvuda" kustosa Adriana Pedroze. Naglasak je stavljen na dekolonijalni pristup i umjetnost Globalnog juga, na rad marginaliziranih društvenih skupina, dijelom i nauštrb kvalitete radova. Međutim, odmak od prosjeka bio je projekt i koncept Hrvatskog paviljona, "Priručnim sredstvima" Vlatke Horvat, umjetnice iz Hrvatske koja živi u Londonu. Kao svojevrsni vork in progres, tek je završetkom Bijenala priveden svojem kraju, a slijedio je zadanu strategiju: izlaganje radova dvjestotinjak pozvanih umjetnika koji su stranci u zemlji u kojoj rade, kao i oslanjanje na neformalne puteve dostave. Ispostavilo se da su stotine kurira – zasigurno više od četiristo prijatelja i stranaca – sudjelovale u projektu, kako u dostavljanju radova u Veneciju, tako i u odašiljanju Horvatinih radova izlagačima. Riječ je pretežno o radovima manjih formata koji su se mogli lako nositi pri-ručno, npr. o fotografijama, kolažima i crtežima, a čija se postavka neprestano mijenjala u ugodnom radnom i izložbenom paviljonu nekadašnje stolarske radionice Fabrika 33 u četvrti Kanaređo.

Kako se radovi nisu slali poštom ili kurirskim službama, neslužbeni su kanali izazvali razgranatu mrežu susreta. Bilo je vidljivo sudjelovanje brojnih umjetnika iz različitih dijelova svijeta, napose iz regije, među kojima su i oni koji su se odselili u ratno vrijeme 1990-ih te oni koje su drugi razlozi prije ili kasnije nagnali da žive u dijaspori. Uz imena izlagača naveden je put kojim je došao rad, kao i prebivalište: Dejan Kaluđerović, rođen u Jugoslaviji, sada u Austriji; Mila Panić, rođena u BiH, sada u Njemačkoj; Ana Prvački iz Srbije, sada u SAD-u i Njemačkoj; Tanja Ostojić, rođena u Jugoslaviji, sada u Njemačkoj; Pedro Tores, rođen u Brazilu, sada u Španjolskoj; Nadžah Rizvi, rođena u Pakistanu, sada u Velikoj Britaniji; Nika Radić, rođena u Hrvatskoj, sada u Njemačkoj; Igor Grubić, rođen u Hrvatskoj, sada u Italiji i Hrvatskoj; Bojan Stojčić, rođen u BiH, sada u Njemačkoj; Jasmina Cibic iz Slovenije, sada u Velikoj Britaniji...

U odnosu na druge paviljone u Veneciji, ovaj je izdvajala nazočnost autorice koja je svakodnevno radila u izložbenom prostoru, preuzimala i postavljala pristižuće radove, pohranjivala dokumentaciju i susretala posjetitelje. Budući da se na pri-ručna sredstva stavio akcent u doslovnom smislu, to je fotografirano i izloženo. Zabilježene su ruke i paketi u raznim gradovima i okolnostima, ali i Horvatini radovi koji su pristizali na razna odredišta. Primjerice, na fotografijama se vidi čovjek koji u liftu stambene zgrade u Nju Jorku promatra jedan od njezinih radova, drugi rad je u prozoru londonske zgrade, treći u singapurskoj knjižnici među knjigama itd. Pokazalo se da je projekt potaknuo specifičnu kulturnu razmjenu, da društveni odnosi mogu biti gradbeni i poticajni, neovisno o granicama, te da je umjetničko djelo neophodno promatrati u društvenom kontekstu.

Izloženi radovi govore o individualnim umjetničkim pristupima, iskustvu migracije i života u dijaspori. Rad Ekatarine Šapiro Obermair referira se na antiratni poster Gorana Trbuljaka iz 1990-ih, a onaj Radža Kurije na veliku bejrutsku eksploziju u kolovozu 2020. godine... Iako zamjetno heterogene kvalitete i unatoč brojnim radovima, postav je decentno posložen te se iz paviljonskog prostora koji povezuje radnu, izložbenu i životnu dimenziju teško moglo izaći indiferentno. Ustvari, stvoreno preduvjerenje autorice ovog teksta o nedostatku materijalne ili prikladno izvedene manifestacije ideje djela nije se potvrdilo.

Horvat je, kao u ranijim postupcima, koristila poticaje iz svoje neposredne okoline, bilježila je motive Venecije koje je nadograđivala i transformirala neočekivanim kolažnim dodacima, čime stavlja naglasak na kreativan odnos prema prostoru. Manifestirala se smionost u korištenju materijala, pa radovi djeluju nepretenciozno – pretežno su izvedeni na papiru formata A4, a oskudnost sredstava predstavlja određeni odmak od komercijalizacije umjetnosti, što je karakteristično za autoricu. Horvat inače ističe važnost nasljeđa Jugoslavije i konceptualnih i izvedbenih praksi koje su odatle proizašle, no i ulogu svoje formacije u Americi i Londonu.

Pokazalo se da je projekt potaknuo specifičnu kulturnu razmjenu, da društveni odnosi mogu biti gradbeni i poticajni te da je umjetničko djelo neophodno promatrati u društvenom kontekstu

Dosad se pokazivalo da se naši umjetnici teže snalaze u nepostojanju stalnog izložbenog prostora, koji Hrvatska redovito mijenja, što je znalo utjecati na slabiju vidljivost hrvatskog među brojnim paviljonima. Tome može biti razlog kratak period u kojem je potrebno realizirati umjetnički koncept, ali i prilagodba prostoru koji tek treba pronaći. U ovome je slučaju, unatoč dislociranosti, naš paviljon bio itekako zamijećen pored osamdeset i sedam drugih. Međutim, dok su strani mediji poput Gardijana, Friza, ARTnjuza, Art Njuzpejpera i Artribunea isticali Hrvatski paviljon, a neki među njima ga svrstali i u ponajbolje, znakovito je da su u reakcije u Hrvatskoj bile podijeljene. Primjedbe u Vijencu da je "ukinut izlagač, ili u ovom slučaju izlagačica" ne stoje, jer ne samo da je evidentan idejni i kustoski koncept autorice, nego je ona svoje radove izlagala istovremeno s radovima drugih umjetnika, pri čemu također čuva sjećanje odaslanih radova u Arhivu Paviljona.

Projekt "Priručnim sredstvima" re-kreirao se tijekom Bijenala te je, kako je na završetku zaključila kustosica Antonia Majača, postao središte društvene interakcije. S obzirom na perspektivu stranaca koju su u njega donosili pojedini umjetnici, zanimljivo ga je usporediti s Paviljonom Bosne i Hercegovine i skulpturalnom instalacijom Stjepana Skoke "Mjera mora", koja odražava specifičan nacionalni kontekst. Fokusirajući se na predodžbu BiH kao mediteranske zemlje, Skoko ilustrira čime se odmjerava predstavljajući plave kvadrate s valovitim plohama koji suviše podsjećaju na formu Oltara domovine Kuzme Kovačića na Medvedgradu. Takvim pogledom naglašava se koncept jednog naroda kao stranca u vlastitoj državi, dok projekt Vlatke Horvat označava suprotnu paradigmu. U njemu susrećemo različitost, a ne samo svoje, što će biti zanimljivo promatrati kada radovi, arhiva Paviljona i katalog izložbe budu prezentirani u lokalnom prostoru.

Ipak, predstavljanje djela umjetnika raspršenih diljem svijeta u nacionalnom paviljonu bilo je nekima iznenađujuće. Također, jedna od kritika upućivanih Paviljonu glasila je da Vlatka Horvat ne živi u zemlji koju predstavlja. No suvišno je postavljati pitanje je li ona strankinja vlastitim zemljacima, jer "Priručnim sredstvima" na delikatan je način pokazao da solidarnost, međusobna podrška i suradnja nadrastaju nacionalne okvire, kako u prostoru vlastite zajednice tako i šire, što je u ovom trenutku posebno važno imati u vidu.