Glavni sponzor
‘Suočeni smo s ostatkom našeg socijalističkog mentaliteta koji teško prihvaća individualne inicijative’, zavapila je Martina Dalić prošloga petka na predstavljanju publikacije ‘Što čini Hrvatsku (ne)poduzetničkom zemljom?’, a mi njene riječi uzimamo ozbiljno. Ne samo zato što je publikacija izdana u sklopu najvećeg svjetskog istraživanja poduzetničke klime Global Entrepreneurship Monitor, ne samo zato što su je promovirale Hrvatska udruga poslodavaca i Hrvatska udruga banaka, ne samo zato što nam je iznova otkrila kako prema skoro svim dostupnim parametrima skromno kaskamo za razvijenim Zapadom i ne samo zato što je potvrdila da se javna percepcija poduzetništva kod nas uporno koprca negdje između prikrivenog nepovjerenja i neskrivenog prezira. Nego zato što je upravo Martina Dalić – u tom trenutku još uvijek drugo ime hrvatske vlade – čvrsto stala iza istraživanja: njeno ga je Ministarstvo gospodarstva u potpunosti financiralo, pa nas već na uvodnim stranicama knjižice dočekuje fotografija nasmiješene ministrice, uz nekoliko prigodnih rečenica pod naslovom ‘Predgovor glavnog sponzora’. Kada Dalić detektira korijen problema u ‘ostacima socijalističkog mentaliteta’, dakle, njene riječi treba pažljivo slušati: izgovara ih netko tko je čitav svoj institucionalni ugled, solidna javna sredstva i jedan nasmiješeni portret nesebično uložio u to da istraživanju poduzetničke klime pribavi pozornost koju tako značajan tekst neprijeporno zaslužuje.
Prava je zato šteta što je od prošloga petka do danas javni ugled Martine Dalić nepovratno nestao. Nesretna je podudarnost da su – baš nekako dok nas je uskoro bivša ministrica pozivala na preuzimanje individualne inicijative – u javnost, zaslugom novinara Ilka Ćimića, kliznuli njeni poluprivatni mejlovi iz kojih jasno vidimo kako ‘individualnu inicijativu’ shvaćaju oni koji je najglasnije promoviraju. Tužna je koincidencija da su nam otkrili kako između poduzetničke individualne inicijative i ozloglašenog socijalističkog mentaliteta suprotnosti ustvari nema, jer individualna inicijativa izgleda tako da ministrica linijom interesne incestuoznosti individualno odabere poduzetnike koji će se na ostacima raskomadanog Agrokora lijepo obogatiti. Shvaćate zašto nas to pogađa: u sumnjivim rubrikama poput ‘Neprijateljske propagande’ iz tjedna u tjedan trošimo svoje i vaše vrijeme pokušavajući pokazati kako se iza sveprisutne poduzetničke ideologije krije svakodnevno podrivanje radničkih prava, dok tupava mantra o ‘socijalističkom mentalitetu’ šifrira krš rasturenih tranzicijskih iluzija, da bi oni koji su za promicanje poduzetništva najpozvaniji – vodeći političari, vrhunski odvjetnici, glavni sponzori serioznih znanstvenih istraživanja – kompletan poduzetnički ugled duboko pokopali u samo nekoliko mejlova.
Preostaje nam stoga tek da stidljivo ukažemo na jednu od rijetkih točaka u kojima, prema publikaciji ‘Što čini Hrvatsku (ne)poduzetničkom zemljom?’, ova zemlja odskače visoko iznad prosjeka Evropske unije: riječ je potencijalu, znanju i volji za promjene hrvatskih radnika.
Najveći čovjek na svijetu
Onima koji vjeruju da se, za razliku od pervertirane hrvatske stvarnosti, pravi kapitalizam i slobodno poduzetništvo nesputano šire prostranstvima razvijenog Zapada preporučujemo kraću, poučnu pričicu s društvenih mreža koja uključuje jedan popularan internetski strip, jednog mnogo popularnijeg poslovnog vizionara i jedan gadan okršaj na Twitteru. ‘Existential Comics’ je uvrnuta stripovana verzija povijesti filozofije koja tjednim ritmom ismijava Sokrata, Kanta, Marxa, Nietzschea i ostale velike mislioce, provlačeći provjerene vrijednosti visoke kulture kroz niski komički registar bez dubljih pretenzija, na radost široke publike. Autor stripa Corey Mohler, mladi IT-jevac iz Portlanda, pritom je i deklarirani ljevičar: u nedavnom tweetu potkačio je globalnu poduzetničku ikonu Elona Muska usporedivši ga s Jamesom Taggartom, antagonistom romana ‘Pobunjeni Atlas’ neoliberalne heroine Ayn Rand, jer dobar dio svoga profita ostvaruje zahvaljujući golemim javnim potporama američke vlade. Konkretnije – prema najsvježijim podacima – vlada je u proizvodnju automobila Tesla i projekt SpaceX različitim kanalima do sada upumpala oko sedam milijardi dolara. Ali čitava priča ne bi bila naročito zabavna da se u raspravu nije uključio sam Musk, e da bi se – nakon kraće rafalne paljbe tweetova – u nedostatku argumenata povukao uz par nemaštovitih uvreda. Ako ništa drugo, barem je Mohleru ostavio inspiraciju za specijalnu strip-tablu ‘Existential Comics’ pod naslovom ‘Elon Musk: Najveći čovjek na svijetu’. Preporučujemo!
Forenzička arhitektura
Zaoštravaju se rasprave oko Turnerove nagrade: žiri najvažnijeg britanskog priznanja za vizualnu umjetnost – koje su od 1984. godine naovamo dobivali provjereni superstarovi poput Anisha Kapoora, Damiena Hirsta i Stevea McQueena – među četvero je finalista ove godine uvrstio londonski kolektiv Forensic Architecture, iako je poprilično riskantno shvatiti ono čime se forenzičari bave kao umjetnost. Zapravo, ako slušamo njih, dilema nema: direktor kolektiva Eyal Weizman, britansko-izraelski arhitekt, teoretičar i politički aktivist s kojim smo nedavno razgovarali u ‘Novostima’, još je u prvom, pomalo zbunjenom komentaru ulaska u finale uspio poručiti samo da ‘sebe ne smatraju umjetnicima’. Kasnije će dodati i da je osjećaj nakon nominacije ‘gorkosladak’, mada ‘više gorak nego sladak’: glavni su ciljevi arhitektonskih forenzičara, naime, politički i juridički, pa umjetničko priznanje djeluje skoro kao nenamjerno karikiranje njihova angažmana. U svome radu kombiniraju naime standardne arhitektonske procedure, tehnike i alatke sa sofisticiranom informatičkom analizom kako bi rekreirali scene politički motiviranih zločina: stvaraju trodimenzionalne kompjuterske modele, proučavaju kratke video-snimke s mobitela slučajnih prolaznika, uspoređuju ih s audio-zapisima i satelitskim fotografijama… Uvevši svjedočenje i prikupljanje dokaza u novu informacijsku eru, do sada su utvrdili nekoliko ciljanih ubojstava palestinskih civila u Gazi, izravnu odgovornost zemalja Evropske unije za potapanje broda s više od stotinu imigranata, zlodjela njemačkih neonacista. ‘Nominacija za Turnera nosi opasnost da se njihove pouzdane istraživačke prakse pretvore u komercijaliziranu i ljigavu ‘estetiku stradanja”, piše utjecajni britanski kurator Phineas Harper: ‘Ukoliko nagradu dobiju, riskirat će da osjetljiv i važan istraživački rad transformiraju u bezobzirnu i lakomislenu zabavu.’ S Harperom se slažu mnogi, na adresu kolektiva stižu brojna upozorenja kako će ih svemoćno tržište suvremene umjetnosti brzo prožvakati i progutati. Nama se, ipak, čini drukčije: u težnji da se ozbiljan politički angažman Forensic Architecturea zaštiti od ‘neozbiljnog’ umjetničkog statusa ima sumnjivog nepovjerenja u sposobnost umjetnosti da bude politički angažirana, pa svi oni kuratori i komentatori koji se ovih dana brinu za sudbinu Weizmana i njegove ekipe pokazuju koliko malo zapravo od suvremene umjetnosti očekuju. Prijetnja komercijalizacije, s druge strane, problem je znatno ozbiljniji od ovoga slučaja: ako tržište umjetnina odluči sažvakati forenzičku arhitekturu, učinit će to prije ili kasnije, neovisno što o tome budu mislili njeni najpoznatiji inovatori. Napokon, ako artistička uloga Weizmana i ostale forenzičare baš nimalo ne zanima, uvijek im preostaje opcija da nominaciju odbiju. Dodjela nagrade, uostalom, tek je krajem godine: imaju vremena da se predomisle.
In memoriam Zlatko Bourek
Otišao je, u 89. godini, Zlatko Bourek: slikar, kipar, ilustrator, kostimograf, scenograf, režiser, scenarist… Isuviše razigran za disciplinarne ladice, iščašeno inspiriran lokalnom tradicijom i globalno (pre)poznat: vijest o njegovoj smrti prenose ovih dana mnogi svjetski mediji. ‘Zar nije čudno da je prosječan Hrvat proživio ili rat od 1941. do ‘45. ili od 1991. do ‘95?’ izjavio je u prošlogodišnjem intervjuu za ‘Nacional’: ‘Ako si iole normalan, ne možeš pisati, komponirati ili slikati, a da te rat nije taknuo.’ Sam se, još kao četrnaestogodišnjak, pridružio Narodnooslobodilačkoj borbi. Bio je partizanski kurir: ‘Otišli smo ne da bismo gradili socijalizam, nego da bismo sačuvali živu glavu’, prisjećao se kasnije. Kiparstvo i slikarstvo diplomirao je deset godina nakon rata, angažiravši se vrlo brzo i na filmu. Jedan je od osnivača kultne Zagrebačke škole crtanog filma, (ko)autor ‘Cowboya Jimmyja’ (1957.), ‘I videl sam daljine meglene i kalne’ (1964.), ‘Bećarca’ (1966.), ‘Mačke’ (1971.), serijala o profesoru Baltazaru… Pamtit će ga se po režijama ‘Hamleta’ Toma Stopparda u zagrebačkom &TD-u (1982.) i jedinstvenom lutkarskom rukopisu koji je retrospektivno obuhvatio izložbom ‘Kazalište figura – Teatar nakaza’ u Gliptoteci HAZU-a prije četiri godine, po pomaknutoj, tronogoj skulpturi ‘Beba iz Bizovca’ i erotomanskim, vitalističkim crtežima i slikama, po slikovnicama, knjigama, grafikama, kostimima: po opusu neobično bujnom za standarde kulture u kojoj je stvarao i koju je dulje od pola vijeka činio duhovitijom, bezobraznijom i proleterskijom nego što je navikla izgledati.
