Mad Men
Dva posljednja kata nebodera u Ilici 1 preuređena su u ‘elegantan premium prostor u duhu pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća‘, obavještava nas službena stranica interior designera iz agencije Bruketa&Žinić, a ‘rezultat je 550 atraktivnih kvadratnih metara, kakvi suptilno podsjećaju na scenografiju popularne serije ‘Mad Men’.‘ U skladu s ukusom investitora, odvjetnika Borisa Šavorića, ondje su raspoređene sobe za sastanke, lounge prostori, vintage namještaj i remek-djela produkt dizajna iz sredine prošlog stoljeća: komadi Eamesa, Pollocka, Juhla i Hermana Millera. Murala Ive Murtiće i skulpture Vojina Bakića – izloženih nakon izgradnje modernističkog zagrebačkog kolosa 1959. godine – više, nažalost, nema, ali zato su tu ‘originalni bubnjevi i dvije rock gitare iz pedesetih‘, ‘razni šaljivi gadgeti‘ i ‘posebno dizajniran multifunkcionalni parapet‘.
Vijest da je baš u Šavorićevom elegantnom premium prostoru snimljen završni kadar predizbornog spota Andreja Plenkovića – onaj u kojem budući premijer, gledajući ravno u kameru, obećava kako će ‘vratiti vjerodostojnost u hrvatsku politiku‘ – sigurno nije među najvažnijim novinarskim otkrićima što su posljednjih tjedana hrvatsku politiku lišili vjerodostojnosti. Već je curenje poluprivatne mejl prepiske grupe Borg, uostalom, bilo sasvim dovoljno da raskrinka sukob interesa Borisa Šavorića, koji je prvo tajno pisao Lex Agrokor a zatim javno ubirao profit od njegove primjene. Bilo je dovoljno i da Plenkovića uhvati u mreži laži kako o svemu tome nije znao baš ništa. Pa ipak, bez luksuzne reklamne scenografije, lounge prostora i šaljivih gadgeta politička bi drama bila nepotpuna. Jer dok se Plenkovićeva vjerodostojnost nepovratno rasipa, napokon možemo vidjeti incestuoznu isprepletenost lokalnog establišmenta u odgovarajućem settingu: vidimo je u nekoj vrsti izmještenog simulakruma kojim dominiraju posebno dizajniran multifunkcionalni parapet, vintage namještaj i remek-djela svjetskih produkt dizajnera. Tako dakle izgleda nedostižna, paralelna hrvatska stvarnost, sedamdeset metara iznad ostatka države: skrojena po mjeri nečije fascinacije popularnom američkom TV-serijom. I zato nikoga ne bi trebalo čuditi što, promatrani iz donjega rakursa, baš svi ti likovi – političari i ministri, interior dizajneri i marketinški stručnjaci, odvjetnici koji pišu zakone i biznismeni koji sklapaju tajne dealove – djeluju sasvim isto. Odozdo se slabije vide stranačke razlike, ne raspoznaju se sukobljene poslovne frakcije. Odozdo, s trga i ulice, tamo gdje su prošle subote marširali ljudi što lažu da ne traže zabranu abortusa, vidi se tek dizajnerska kulisa. Odozdo, sa štandova na kojima se skupljaju potpisi za ograničenje političkih prava manjina, vidi se samo bezlična elita. Dolje vrije desnica, spremna da se s elitom obračuna. A sve što je od ljevice pritom preostalo mala je scenografska ironija. Prosta, nikome važna činjenica da je čitav ilički modernistički neboder – skupa s prebrisanim Murtićem i izbačenim Bakićem što ih sada mijenja scena Mad Mena – i jednima i drugima, onima gore i onima dolje, izgradio socijalizam kojeg se podjednako groze.
Rekorder
Damir Boras ne poznaje poraz! Otkako je postao rektorom zagrebačkog sveučilišta, već petu sezonu u nizu osvaja sredstva za financiranje svojih znanstvenih projekata na natječaju što ga raspisuje isto to sveučilište. Štoviše, osvaja najviše: ovogodišnji iznos od 66 hiljada kuna za desetak je hiljada veći od prvog sljedećeg, a u petogodišnjem zbroju Borasovoj ukupnoj svoti od tristotinjak hiljada nitko nije ni blizu. I sve to usprkos nesklonim novinarima koji ga neprestano prozivaju zbog sukoba interesa, viška ambicije i manjka morala. U ‘Neprijateljskoj propagandi‘ s takvim se malicioznim podmetanjima ne slažemo: ovdje ne sumnjamo u Borasovu akademsku izvrsnost ni u stručan sud članova Senata koji iz godine u godinu baš u vlastitom čelniku prepoznaju znanstveni potencijal vrijedan obilnog novčanog ulaganja. Stoga, aplauz za rektorov rekord: nastavi li ovim tempom do kraja svoga drugog mandata 2022. godine prikupit će preko pola milijuna kuna, a takvo nešto nijednom njegovom prethodniku nije pošlo za strukom.
Smjena
Od Vardara pa do Triglava pristižu nam loše vijesti s nezavisnih kulturnih scena. U Sloveniji, samostalni umjetnici i organizacije civilnog društva okupljeni u udruzi Asocijacija koriste zadnje predizborne dane kako bi od buduće vlade – tko god je sastavio – zatražili ozbiljniji tretman kulturnog sektora: o tome kakve su im startne pozicije najbolje govori zahtjev da se budžetsko izdvajanje za kulturu vrati na razinu otprije deset godina, kada je iznosilo jedva dva posto. Iz Beograda dobivaju javnu podršku tamošnje Nezavisne kulturne scene Srbije, koja međutim napominje da se i sama nalazi u ‘strukturno sličnom, a praktično još težem položaju.‘ Najdepresivnije je, barem ovih dana, ipak u Makedoniji: tamo je premijer Zoran Zaev, sklopivši koalicijski dogovor s albanskom strankom Pokret Besa kako bi osnažio labavu parlamentarnu većinu, odlučio žrtvovati politički najslabiju figuru vlade, ministra kulture Roberta Alađozovskog. S njim, žrtvovao je i potencijal progresivnije kulturne politike: Alađozovski je pisac, kritičar, prevoditelj i izdavač dobro poznat u postjugoslavenskim književnim krugovima, iznimno angažiran na makedonskoj nezavisnoj sceni, aktivist snažnih lijevoliberalnih uvjerenja i maštovite strateške vizije. U manje od godinu dana mandata stigao je izmijeniti najproblematičnije zakone, obustaviti glavne klijentelističke tokove i – sasvim očekivano, ali zato ne i manje važno – napokon prikočiti manijakalni, etnopsihodelični projekt bivše vlasti ‘Skopje 2014.‘, koji je po glavnom gradu nasumično sijao pseudoarhaične spomenike i monumentalne građevine posluživši usput koruptivnom obrtanju nekoliko stotina milijuna eura. Alađozovskog će, po svemu sudeći, zamijeniti Besin kandidat Asaf Ademi čija je ključna referenca mjesto direktora izvjesne danske IT-kompanije, što nam ne zvuči obećavajuće: zato potpisujemo zaključak Luje Parežanina koji na portalu Kulturpunkt piše kako je smjena makedonskog ministra ‘pokazala dokle sežu mogućnosti neovisnog djelovanja u okviru Zaevljeve vlade i, još važnije, do koje mjere je u postojećim političko-ekonomskim okvirima kultura uistinu nebitna.‘
Agenda
Što, naravno, ne znači da nas političari neće i dalje uvjeravati kako im je kultura zapravo neobično važna: u ‘Novoj agendi za kulturu‘ Evropske komisije, dokumentu na koji bi se trebala osloniti buduća kulturna politika Unije, od nje se manje-više očekuje da napokon izgradi zajednički evropski identitet. Tekst objavljen ovih dana vrvi refleksnim frazama o povezivanju ljudi, međusobnom razumijevanju i interkulturnom dijalogu, a poseban fokus stavlja baš na zemlje tzv. Zapadnog Balkana. Nevolja je, međutim, što u ‘Novoj agendi za kulturu‘ ima malo toga novoga: pohvaljujemo posebnu brigu oko kulturne inkluzije migranata i izbjeglica, kao i činjenicu da je Komisija napokon shvatila kako ‘prevlast atipičnih oblika rada, temeljenih na kratkotrajnim projektima ili nepunom radnom vremenu, može biti problematična‘, ali mimo mjestimičnih proplamsaja socijalne svijesti sve ostalo je ostalo isto. Kultura se tu i dalje shvaća uglavnom iz perspektive komercijalnog razvoja, promoviraju se kreativni hubovi i poduzetnički inkubatori u kojima veselo rade atipično zaposleni freelanceri, predlaže se crowdfunding i zazivaju privatna sponzorstva: ukratko, sve ono što služi kao palijativna zamjena za stabilno i obilno javno financiranje, bez kojeg će ‘atipični oblici rada‘ i dalje ‘prevladavati‘ a da nikome neće posebno zasmetati što je već sama ta formulacija logički neodrživa. Podjela dužnosti u provođenju nove politike pritom je takva da Komisija preuzima na sebe poticanje mobilnosti umjetnika i kulturnjaka, dok državama članicama prepušta da ‘poboljšaju socio-ekonomske uvjete stvaralaca i njihovu edukaciju.‘ Znajući kako se država članica u kojoj živimo brine za svoje kulturnjake, dozvolite da ne očekujemo previše.
