Prezent
U hrvatskim književnim krugovima vlada zabluda da je dr. Ivica Matičević stvarna osoba. I nije da je ne možemo shvatiti. Dr. Matičevića, uostalom, svakoga jutra – već dulje od četvrt stoljeća – u uredima HAZU-a srdačno pozdravljaju kolege s Odsjeka za povijest hrvatske književnosti. Dobrih desetak godina znali su ga kao urednika, prvo pomoćnog a zatim glavnog, suradnici kulturnog dvotjednika Vijenac. Od 2011. drži predavanja na postdiplomskom studiju Odsjeka za komparativnu književnost zagrebačkog Filozofskog fakulteta: tamo su njegova razmišljanja čuli mnogi budući doktori znanosti. Znaju ga književni žiriji koji su mu u međuvremenu dodijelili četiri-pet nagrada, može ga se susresti po izdavačkim kućama gdje vrijedno skuplja uredničke honorare, viđaju ga po brojnim naučnim skupovima. Posljednjih nekoliko godina, pozdravljaju ga čak i portiri Ministarstva kulture: dr. Ivicu Matičevića je ministrica Nina Obuljen-Koržinek izabrala za jednog od petero članova stručnog vijeća koje ima odgovornu zadaću da raspodijeli javne financije najboljim knjigama i književnim časopisima, tribinama i okruglim stolovima, sajmovima i festivalima.
I baš zato što ga tako dobro poznaju svi – profesori i akademici, pisci i kritičari, doktori i žiriji, ministrica i portiri – ozbiljno sumnjamo da uvaženi dr. Matičević postoji. Drugim riječima: upravo zato što ga ima posvuda, teško da može biti stvarna osoba. Trećim riječima: dr. Matičević je nešto poput komprimirane karikature hrvatske kulture, prazna površina na koju se upisuju znanstvena izlaganja i strukovna priznanja, visokoobrazovne ustanove i niskotiražni časopisi, vladajuće strukture i akademske sinekure, vijeća i odbori, članstva i honorari, davna književna povijest i svakodnevna književna obijest. Četvrtim riječima: kada dr. Ivica Matičević progovara, kroz njega nam govori kompletan hrvatski literarni prezent, čitav naš otužni književni život. Zato dr. Matičevića treba pozorno slušati.
‘Od svih napornih pojava u zadnjih desetak godina u javnome i medijski napučenome prostoru, najnapornije su žene i njihova prava’, poručuje nam hrvatski literarni prezent već u uvodnoj rečenici kritike romana ‘Eksperiment Irene Tot’ Korane Serdarević, koju čitamo u novom broju časopisa Republika Društva hrvatskih književnika. ‘Ne želeći biti samo ukras prirode i getoizirana trpka krpa u kuhinjskome zapećku, žene nadiru u falangama: svjedoci smo probuđenoga ženstva u obliku udruga, pokreta, inicijativa i zakonskih akata kojima se žene, navodno, žele izjednačiti s ružnijim spolom’, uglas cvrkuću Odsjek za povijest hrvatske književnosti HAZU-a i Odsjek za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta. ‘Krasni spol se pretvorio u karikaturu i paradoks svojih najiskrenijih želja, htijenja i stremljenja’, složno smatraju žiriji uglednih hrvatskih nagrada. ‘Poznate kao vrle majke, pače samohrane, nježne roditeljice i uzorita bića nazbilj, one su se sve skupa, uz časne izuzetke (…) pretvorile u protagonistice neviđena terora i gnjavaže’, mišljenja je Ministarstvo kulture, na čelu s neviđenom gnjavatoricom dr. Ninom Obuljen-Koržinek. Ima toga još, naravno. Tu je tupava seksistička šala o muškarcima koji potežu ‘dugu devetku’, pri čemu nam autor tumači kako je riječ o kalibru pištolja, ‘da se ne bi pomislilo na nešto drugo’, razumijete, hahaha. Tu je i usputna napomena, ubitačno predvidljiva, da je Matičevićev šovinizam ustvari humor i ironija. Tu je, naposljetku, nimalo smiješna i krajnje ironična činjenica da je dr. Ivica Matičević, inače stalni suradnik časopisa Republika, istom tom časopisu prethodno – kao član nadležnog ministarskog vijeća – dodijelio 120 hiljada kuna javnih sredstava. I to u doba kada je ukinuto financiranje Gordogana, Quoruma, Libre libere, Treće i ostalih izdanja koja, eto, nemaju uređivačku naviku da svoj sadržaj pune seksističkim smećem. Sve je dakle tu: sumnjivo kolanje javnih sredstava, seksizam skriven iza lošeg humora, kratka pamet i duga devetka. Tu je hrvatski literarni prezent: to je naš otužni književni život.
Uzaludno je zato prozivati dr. Ivicu Matičevića zbog šovinističkih svinjarija ispod kojih se potpisao, jer njega tamo nema: nitko se neće odazvati. Dr. Ivica Matičević samo je slučajno ime za Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti, za žirije koji će ga ponovno nagraditi, za izdavačke kuće koje će ga angažirati, za Ministarstvo kulture koje će ga zadržati u svome vijeću, za vijeće koje će opet dodijeliti novce Republici i za sve one na književnoj sceni koji idućih dana neće reći ništa, jer u vijeću Ministarstva kulture sjedi čovjek koji bi sutra mogao odlučivati baš o njihovim knjigama, okruglim stolovima, časopisima i festivalima. Što da radimo: takav nam je literarni prezent. Takvi su mu nosivi stupovi, takvi su mu temelji. I tako mu, eto, glasi ime: nešto kao književni život na Ivici.
Supermarket
Bilježimo prve odjeke velike izložbe ‘Prema betonskoj utopiji: Arhitektura u Jugoslaviji od 1948. do 1980.’, koju su u njujorškoj MoMA-i postavili glavni muzejski kustos Martino Stierli i njegov posebni gost, povjesničar i teoretičar arhitekture Vladimir Kulić, s kojim smo u ‘Novostima’ nedavno razgovarali. A kritike postava mahom su odlične. New York Times piše o ‘izvanrednoj izložbi’ koja podsjeća na svjetski značaj jugo-arhitekture: ‘Od Ljubljane na sjeverozapadu do Skopja na jugu, jugoslavenski su gradovi predstavljali izraze političke reinvencije u javnom prostoru, dok su golemi, apstraktni antifašistički spomenici, znaci nacionalnog jedinstva ali i umjetničke neovisnosti, ukrašavali krajolik.’ Sveprisutni CNN još je entuzijastičniji: ‘Nova jugoslavenska arhitektura, izvedena najvećim dijelom u jeftinom i podatnom betonu, na hrabar je način izražavala specifičnost države – ali i razlike među kulturama njezinih konstitutivnih republika – donoseći energiju i imaginaciju.’ Specijalizirani Architects Newspaper piše: ‘’Prema betonskoj utopiji’ jedinstvena je izložba koja otvara vrata za nova istraživanja naslovne teme (…) Ako ćemo suditi prema toplom prijemu publike i kritike, arhitektura socijalističke Jugoslavije na dobrom je putu da osigura svoje mjesto u baštini svjetskoga modernizma.’
Među brojnim oduševljenim svjetskim reakcijama, mi ipak izdvajamo onu koja dolazi iz Nikšića. Tamošnje gradske vlasti upravo su započele s rušenjem dijela ikoničkog Doma revolucije slovenskog arhitekta Marka Mušiča, monumentalne betonske građevine koja se prostire na više od 40 hiljada kvadratnih metara, a predstavljena je u sklopu njujorške izložbe kao jedan od istaknutih primjera jugoslavenske arhitekture. Mimo procedure i raspisanog javnog natječaja, nikšićke vlasti na mjestu Doma revolucije planiraju podići novi supermarket. Krajnje je dakle vrijeme da se jugoslavenska socijalistička arhitektura upiše u almanahe svjetske modernističke baštine, jer postjugoslavenske države, evo, rade sve što umiju da je nepovratno unište.
Kletva
Nova poučna priča o brzini kojom se šire lažne vijesti stiže nam ovih dana iz Venecije. Ralph Rugoff, bivši novinar i kustos idućeg izdanja tamošnjeg Bijenala, objavio je na službenoj presici da će središnja tema venecijanske izložbe biti upravo fake news: već idućega dana jedna se lažna vijest zakotrljala svjetskim kulturnim rubrikama, a središnja joj je tema postao Ralph Rugoff. Zamislio je, naime, da izložbu nazove ‘May You Live in Interesting Times’ (‘Dabogda da živjeli u zanimljivim vremenima’), i to prema, kao što se obično navodi, ‘staroj kineskoj kletvi’: poanta je u tome što slična kletva u Kini nikada nije postojala, nego su je za potrebe zapadnjačke publike uoči Drugog svjetskog rata izmislili britanski političari i diplomati. ‘Ispostavilo se da nema ‘drevne kineske kletve”, pojasnio je Rugoff novinarima, ‘usprkos tome što se zapadnjački političari na nju referiraju već skoro stotinu godina. Dobili smo tako surogat kulturne baštine, još jedan u nizu zapadnjačkih ‘orijentalizama’. Pa ipak, neovisno o tome što je bio izmišljen, imao je stvarne retoričke učinke i proširio se javnim prostorom.’ Simpatična ideja: namjerno nazvati izložbu prema jednoj davnoj lažnoj vijesti ne bi li se ukazalo na utjecaj lažnih vijesti danas. Problem je samo što se većini medija nije dalo prenositi Rugoffovo opširno objašnjenje: izvijestili su naprosto – sasvim suprotno od onoga što je nesretni kurator zamislio – kako će se Bijenale zvati prema drevnom kineskom prokletstvu. Pa se na Rugoffa sručila globalna lavina napada. Kustos kineske zbirke njujorškog Muzeja Guggenheim Weng Xiaoyu optužio ga je da koristi fraze iz kuratorskih ‘kolačića sudbine’, direktor uglednog honkongoškog umjetničkog centra Para Site Cosmin Costinas podučio ga svemu onome što Rugoff već zna: ‘’Daboga živjeli u zanimljivim vremenima’ nije ‘drevna kineska kletva’, kineska poslovica ni bilo što kinesko… Sramota je da Venecijanski bijenale promovira takav jeftini rasizam!’ Od pokušaja ironiziranja stare lažne vijesti do pretvaranja ironije u novi fake news, sve skupa unutar samo dva dana: ako ništa drugo, dobili smo bizarnu potvrdu da živimo u prilično interesantnim vremenima.
Kazna
S optužbama za širenje lažnih vijesti već se neko vrijeme hrvu u Googleu, ali ovih su ih dana snašli i nešto konkretniji problemi. Evropska komisija odrezala im je rekordnu kaznu od pet milijardi dolara za kršenje antitrustovskih zakona: korporacija je, najjednostavnije rečeno, koristila svoj skoro pa monopolni položaj na tržištu operativnih sustava ne bi li natjerala proizvođače pametnih telefona da na uređaje obavezno instaliraju baš njezine aplikacije, poput browsera Chrome. Operacija koja je bila itekako unosna – otvorila je kanal za kontrolu onlajn oglasa, a zarada na internetskom oglašavanju čini ogroman dio Googleovih prihoda –nama služi kao pouka da globalni kapitalizam, evo, funkcionira dijametralno suprotno od onoga što zamišljaju profeti slobodnog tržišta u lokalnim medijima. S jedne strane superuspješna tehnološka kompanija, digitalni simbol kompetitivnosti i inovativnosti, zaradu ubire običnim monopolnim bulingom; s druge strane evropska birokracija, oličenje tromosti i nazadnosti, utjeruje regulacijama i kaznama duh slobode u tržište, kad već drukčije ne ide. Sumnjamo, svejedno, da će sveprisutni domaći promotori slobodnotržišnih ideala iz ovoga nešto naučiti. Ali nema veze: svjetsko tržište ionako funkcionira posve neovisno o njihovim iluzijama.
