Ruža

Ruža Tomašić, hrvatska evroparlamentarka, bjesni na Jean-Claudea Junckera. I nije da nema razloga: u subotu, petog maja predsjednik Evropske komisije u Trieru svečano obilježava 200. godišnjicu rođenja ozloglašenog Karla Marxa. Prizor neoliberalnog briselskog aparatčika, pritom još uvjerenog demokršćanina, koji drži prigodni govor u čast ikoni komunističkog pokreta čini nam se, doduše, sam po sebi dovoljno bizaran: nedovoljno, ipak, da nadmaši razmjere pravedničkog gnjeva uvažene zastupnice iz ovih krajeva. ‘Zašto na račun poreznih obveznika putujete u Trier kada Marx ništa dobro nije ostavio u nasljeđe’, rešeta prosvjednom notom revoltirana Ruža, pozivajući se spremno na odgovarajuće rezolucije Vijeća Evrope i Evropske komisije. I ne pita ga to kao bilo tko: ona protestira ‘kao zastupnica iz Hrvatske, države članice Europske unije, koja je nakon Drugog svjetskog rata svakodnevno stradavala pod komunističkom diktaturom motiviranom upravo doktrinom Karla Marxa o revolucionarnom teroru i klasnoj borbi’. Ne znamo koliko Tomašić o Marxu zna, ali iz njene vizure – koju, ne dvojimo, dijeli s mnogima – Marx je očito nešto između živopisnog usamljenog proroka i smrtonosnog masovnog poroka: zlikovac koji je, sasvim sam, još sredinom 19. vijeka jasno propisao pravila što će ih jugoslavenski komunisti kasnije spremno pretočiti u pakao totalitarne strahovlade. A kako je to učinio? Svojom, rekli smo, ‘doktrinom’. A što doktrina nalaže? Vidjeli smo, ‘klasnu borbu’. A kojim se metodama pritom služi? Čuli smo, ‘revolucionarnim terorom’: istim onim zbog kojeg će u Hrvatskoj, nakon Drugog svjetskog rata, svakodnevno stradavati na hiljade ljudi. A otkud ‘revolucionarni teror’ u Marxovoj ‘doktrini’? Ne znamo, jer uzalud smo ga tražili u ‘Njemačkoj ideologiji’, uzalud u ‘Komunističkom manifestu’, uzalud u sva tri toma ‘Kapitala’. Na hiljadama stranica što ih je nesretni Karl ispisao, da budemo precizni, sintagma ‘revolucionarni teror’ pojavljuje se samo jednom: više dakle na margini, nego u doktrini. Ili, da budemo precizniji: eno je u kratkom novinskom članku ‘Pobjeda kontrarevolucije u Beču’ iz 1848. godine, što ga mlađahni, tada tridesetogodišnji Marx završava prijetećim upozorenjem kako ‘postoji samo jedan put da se ubilačka samrtna agonija staroga društva i krvave porođajne muke novoga skrate, pojednostave i ograniče, a to je put revolucionarnog terora’. Rečenica je, doduše, prilično upečatljiva, relativno često se spominje i citira: bit će da je Ruža Tomašić naletjela na nju u nekoj poseudopolitičkoj pop-kupusari ili na članku s hrvatske Wikipedije pa onda povjerovala, u najboljoj namjeri, kako ‘revolucionarni teror’ pripada samom srcu Marxove ‘doktrine’. Nećemo je razuvjeravati: njoj i sličnima taj teror očajnički treba kako ne bi morali provjeravati o čemu je sve Marx, osim o teroru, govorio. Nećemo je obavijestiti niti da u onom članku on zapravo piše o krvavom gušenju bečke revolucije 1848. godine: još bi mogla zaključiti da je poziv na ‘revolucionarni teror’ bio tek opravdana reakcija na stravični masakr austrougarske vojske nad vlastitim, pobunjenim narodom. Nećemo joj nipošto reći ni da su udarna sila jezive monarhističke odmazde zapravo bile hrvatske jedinice: ne bi joj se svidjelo da dozna kako ih Marx prezrivo opisuje kao ‘unajmljeni i naoružani lumpenproletarijat’, koji za račun bečkoga vladara sije smrt po njegovoj prijestolnici. Ni u ludilu joj, napokon, nećemo savjetovati da u članku iz kojeg je iščupala završne dvije riječi pročita makar uvodnu rečenicu: ‘Hrvatske snage slobode i reda izvojevale su konačni trijumf, a svoju su pobjedu proslavile paleži, silovanjem, pljačkom i ostalim grozotama.’ Nećemo, jer zamislite kakav bi košmar tada nastao u mislima hrvatske evroparlamentarke. Čitavoga života ona iskreno vjeruje kako je Karl Marx još sredinom 19. vijeka jasno propisao pravila što će ih jugoslavenski komunisti nakon Drugog svjetskog rata spremno pretočiti u pakao totalitarne strahovlade. A kad tamo, čovjek uopće nije pisao o tragičnom hrvatskom porazu 1945. godine. Nego je, kao za vraga – u uvodnoj rečenici svoga kratkog članka – od riječi do riječi opisao veliku hrvatsku pobjedu točno pedeset godina kasnije.

Begonije

Ako jedna ugledna evroparlamentarka vjeruje u globalnu zavjeru komunističkih ideologa, zašto jedan ratni veteran ne bi povjerovao u lokalnu zavjeru komunalnih vrtlara? Ako ona u Marxovoj doktrini otkriva tajno sjeme totalitarnog režima, zašto se njemu ne bi učinilo da na javnoj površini već niču njegovi strašni simboli? Ako ona želi da svako sjećanje na komunizam nestane s lica zemlje, zašto on ne bi zahvatio još dublje, braneći nas od klica iz zemlje? Drugim riječima: u čemu se sastoji, ako uopće postoji, bitna razlika između briselske Ruže i vodičkih begonija? Pitanje je, naravno, retoričko: dok je zastupnica Tomašić na prizivanju aveti komunističke prošlosti izgradila veliku karijeru, nekadašnji tenkist Radoslav Juričev Sudac uspio je tek porušiti omanji nasad. Čovjeku iz Vodica kojem se od ukrasnog vrta begonija, zasađenog u obliku cvijeta s pet latica, pričinilo da vidi mrsku petokraku – pa je opet, kao ‘91., krenuo da brani hrvatsko tlo, preoravši ga usput kamionetom – smije se zato danas čitava država; Tomašićine deluzije, s druge strane, uvažava sama Evropska unija. E da, postoji još jedna sitna razlika: Juričev Sudac je barem shvatio da je pogriješio, javno se ispričao i poručio da se ‘nije vodio razumom’. Od Ruže Tomašić, nažalost, nije razumno očekivati ništa slično.

Korov

Toliko toga mogao je reći Damir Boras na prošlotjednoj svečanoj dodjeli stipendija najboljim studenticama i studentima zagrebačkog sveučilišta. Mogao je, primjerice, održati uobičajen kraći govor o bogatoj povijesti ugledne institucije. Ili je mogao – osjetivši iznenadni poriv da se dotakne tako značajne teme kao što su rodne razlike u akademskom polju – prozboriti koju rečenicu o tome kako danas, za razliku od nekih davnih vremena, na sveučilištu studira više od polovice žena. Ili je mogao – za nijansu-dvije odvažnije – upozoriti da, usprkos tome, čelne pozicije zagrebačkih fakulteta i akademija trenutno drži čak 80 posto muškaraca. Ili je mogao – spretno se nadovezujući na svoje ranije izlaganje o povijesti sveučilišta – iznenaditi publiku podatkom kako su od 122 dosadašnja zagrebačka rektora njih čak 121 bili muškarci. Ili je mogao, nakon svega, mladim stipendistima i stipendisticama poželjeti da baš oni budu ta generacija koja će – kada već ova Borasova nije umjela, znala ni htjela – napokon raskrstiti s nesretnom tradicijom pa pretvoriti zagrebačko sveučilište iz polja institucionalizirane, stoljećima betonirane muške moći u prostor rodne ravnopravnosti i jednakosti, pravednije raspodjele pozicija, svijetlog primjera za čitavo, duboko patrijarhalno društvo… Mogao je, ali, eto, nije. Sve što je Damir Boras uspio promrsiti savjet je studenticama i studentima koji odlaze raditi na inozemna sveučilišta: ‘Muški se vrate, a cure, evo, ima ih jako puno, nemojte mi zamjeriti, vrate se s 35-40 godina, neudane i bez djece. To su stvari na koje treba misliti u životu.’ Što bismo točno o tim stvarima trebali misliti u životu rektor, nažalost, nije razjasnio, a to je nezgodno, jer ni inače nije najjasnije što bi točno trebalo misliti o stvarima koje rektor govori. Da 35-godišnje ‘cure’ ne idu nikamo, nego da ostanu tu i rađaju male Hrvate? Da smiju otići, ali svakako trebaju završiti svoje znanstvene projekte dok su još uvijek fertilne? Da one koje su otišle, a u međuvremenu nisu rodile, ostanu tamo gdje su se zatekle? Nismo sigurni, a ni zagrebačko sveučilište nam ne pomaže da shvatimo: nitko među ovdašnjim akademskim radnicima još uvijek nije reagirao na seksističke nebuloze svoga čelnika. Vrhunske studentice odlaze na strane fakultete, zapošljavaju se kao asistentice na projektima koji traju po nekoliko godina, pred njima je neizvjesna perspektiva jer se kompletno visoko obrazovanje odavno pretvorilo u golemi pogon za surovu eksploataciju prekarnog rada, a odavde ih, eto, ispraćaju šovinistička lupetanja Damira Borasa i popratna šutnja akademske zajednice. Stoga: svim stipendistima i stipendisticama čestitke, onima koji odu savjet da se ne vrate, zagrebačkom sveučilištu rektor kakvog zaslužuje.

Palma

Seksizma ima i u Cannesu, piše u ‘Guardianu’ filmska kritičarka Kate Muir uoči novog izdanja najrazvikanijeg svjetskog filmskog festivala. Sedam godina nakon što je ondje bio proglašen prosonom non grata zbog bizarnih pošalica o Židovima i nacistima, iznova je u selekciju uvršten Lars von Trier, a Muir – koja mu je, inače, 2011. na press-konferenciji bila postavila pitanje nakon kojeg su započele von Trierove nevolje – sada smatra da ukidanje zabrane itekako ima veze s tradicionalnom kanskom adoracijom moćnih muških autorskih figura. Uostalom, podsjeća, tamo su 2005. i 2010. uspjeli posložiti službeni program isključivo od filmova koje su režirali muškarci, dok ove godine od 21 naslova u glavnoj konkurenciji samo tri potpisuju režiserke. Pa su i centralne autorske zvijezde, naravno, režiseri: uz von Trierovu pripovijest o serijskom ubojici (‘Kuća koju je sagradio Jack’) posebno se iščekuju novi radovi pobjednika iz 2014. Nurija Bilgea Ceylana (‘Drvo divlje kruške’) i Sergeja Loznice (‘Donbas’), a najviše ‘Čovjek koji je ubio Don Quijotea’ Terryja Gilliama, film koji je trebao nastati još prije 20 godina, ali se snimanje pretvorilo u neprepričljiv niz nesreća, problema, opstrukcija i sudskih zabrana. Njime se festival – koji započinje u utorak, 8. maja – ujedno i zatvara.