Noam Chomsky često zna reći da je današnja Republikanska stranka najopasnija organizacija u povijesti čovječanstva. Razlozi su, po njemu, nemjerljiva globalna moć SAD-a, opasne političke namjere republikanaca i najveći arsenal nuklearnog oružja na svijetu kojim trenutno upravlja Donald Trump. Kad bismo povukli paralelu i pokušali pronaći hrvatskog parnjaka, etiketa najopasnije organizacije u povijesti ove zemlje bez konkurencije bi pripala Hrvatskoj demokratskoj zajednici. Prije nekoliko dana HDZ je proslavio 30. godišnjicu postojanja. Nemoguće je u jednom tekstu približiti sve opačine koje je stranka Franje Tuđmana priuštila građanima ove zemlje. U nastavku stoga slijedi kronologija biranih zasluga HDZ-a, zbog kojih će se Hrvatska oporavljati desetljećima.
Etničko čišćenje
Jedna od ključnih posljedica ratnih sukoba, otpočetih pobunom lokalnih Srba uz potporu iz Beograda, bilo je ciljano brisanje dobrog dijela srpske populacije iz Hrvatske. Od početka rata, samo dvije godine od osnutka, HDZ je dao ključni doprinos etničkom čišćenju te manjine. Uz prešutnu podršku ili aktivno suučesništvo Tuđmanove partije, počelo je u urbanim sredinama – od fakulteta, pravosuđa, policije, javne uprave, sportskih organizacija i podržavljenih medija do više tisuća stambenih jedinica napučenih građanima srpske nacionalnosti. Tisuće su bile prisiljene napustiti svoje domove. Stigmatizirani pojedinci koji se nisu izvukli na vrijeme doživljavali su premlaćivanja, zatvaranja u priručne prigradske logore ili likvidacije na kućnom pragu. Završilo je ‘Olujom’ i ostvarenjem Tuđmanovog aksioma o maksimalno tri do pet posto Srba u Hrvatskoj. U srži tadašnje HDZ-ove politike bila je zaštita osumnjičenika za ratne zločine, od Branimira Glavaša pa do simptomatskog slučaja obitelji Zec, čije su se ubojice izvukli zbog proceduralnog ‘propusta’ tadašnjeg tužitelja Vladimira Šeksa. Nakon završetka ratnih sukoba, HDZ-ov ministar Jure Radić dobio je zadaću da do kraja provede Tuđmanov naum. Rukovodio je otuđenjem imovine izbjeglih Srba, dok je HDZ zakonskim rješenjima onemogućio trajni povrat njihovih nekretnina i njihov povratak u Hrvatsku. Demograf Stjepan Šterc je kao HDZ-ov stručnjak likovao nad progonom Srba, dok danas zdvaja nad demografskom katastrofom uslijed ekonomskih migracija hrvatskog stanovništva. Većina nabrojenih protagonista do danas su ostali utjecajni političari, graditelji i stručnjaci u polju demografije. Predvodi ih Tuđman, čovjek koji možda nije doživio neminovnu hašku optužnicu za ratne zločine u Hrvatskoj, ali je prije dvije godine posthumno imenovan organizatorom udruženog zločinačkog poduhvata protiv susjedne Bosne i Hercegovine. O današnjoj Hrvatskoj, koju je Tuđman ostavio u amanet stranačkim nasljednicima, najbolje govori zahtjev DORH-a da se na deset mjeseci zatvora osudi crtača srpa i čekića na njegovom brončanom odljevu.
Etičko čišćenje
Uz etničko, HDZ je najodgovorniji za etičko čišćenje javnoga života u Hrvatskoj, bilo da je riječ o Srbima ili ‘nelojalnim’ Hrvatima. Kapital predvodnika ratne pobjede iskorišten je za agresivnu okupaciju društvenih procesa na oslobođenom teritoriju. Radilo se o sirovom klijentelizmu i kapilarnom širenju stranačkog utjecaja od općinskih mikrorazina do državne uprave, javnih poduzeća i obrazovnih institucija. Stručne a nepodobne kadrove preko noći su zamijenili mahom nesposobni stranački poslušnici. HDZ je, riječima Slavena Ravlića, profesora na zagrebačkom Pravnom fakultetu, postao kartelska stranka, zapravo pokret koji je kolonizirao sve sfere države. Oslanjao se na državne izvore financija, uspostavio kontrolu nad medijskim prostorom, ograničio pristup drugim strankama, aktivno radio na uništavanju pluralizma i slabljenju konkurentskih stranaka izazivanjem rascjepa u njima uporabom državnih izvora (novac, položaji). Neiskusni partijski klimoglavci postali su fundament novog pravosuđa, iz kojeg je do 1993. istupilo oko 40 posto državnih tužitelja i sudaca. ‘Masovno napuštanje pravosuđa dijelom je imalo oblik lustracije, koja se legitimirala kriterijem domoljublja, ali ona nije provođena po kriteriju ranijeg kršenja zakona i ljudskih prava, kao što je to primjerice bilo kod istočnonjemačke lustracije, nego se podobnost određivala na temelju lojalnosti novoj vladajućoj stranci’, napisao je Ravlić u jednom znanstvenom radu.
Uništavanje gospodarstva
U takvom ambijentu odvijala se pretvorba i privatizacija. Stranačkim kadrovima povjerena je zadaća preuzimanja dojučerašnjeg društvenog vlasništva. Uz pomoć Hrvatskog fonda za privatizaciju kojim su ravnali HDZ-ovi ‘stručnjaci’ i financijsku potporu banaka kojima su upravljali režimski bankari, probranom soju novih ‘poduzetnika’ odobravani su menadžerski krediti koje su (ponekad) vraćali iz kapitala više tisuća privatiziranih poduzeća. Narav tog kriminalnog poduhvata bez presedana, koji je stvorio HDZ-ovu kastu novih upravljača hrvatskom privredom, ponajbolje opisuje transkript iz 1998. koji je prije nekoliko godina objavio Jutarnji list. ‘Napravili smo jedan gangsterski sustav s Kutlom na čelu’, tronuto je Franji Tuđmanu priznao šef njegova ureda Hrvoje Šarinić, ukazujući na činjenicu da njegovi frakcijski neprijatelji Ivić Pašalić i Miroslav Kutle kontroliraju banke, medije, samu stranku i desetke, ako ne i stotine privatiziranih firmi. ‘Bez Pašalića ne bi bilo HDZ-a i Hrvatske’, odgovorio mu je Tuđman. ‘Ali ni HDZ-a ne bi bilo bez Kutle u početku’, zaključio je. Suprotno ‘hercegovačkoj’ struji, Šarinić je Tuđmanu predlagao da kompletno hrvatsko gospodarstvo preuzme druga skupina tajkuna izniklih u HDZ-ovoj privatizaciji, poput Ivice Todorića i Luke Rajića. Sve ostalo je povijest, reklo bi se, koja zadnjih godina ne dolazi na naplatu samo u vidu raspada Agrokora i posljedičnog bogaćenja novog soja menadžera bliskih aktualnoj HDZ-ovoj vladi. Ono što nisu uništili i opljačkali, poput kompanija iz sektora telekomunikacija, farmacije i energetike, u prvoj su prilici rasprodali strancima, nerijetko u koruptivnim dogovorima. Politika HDZ-a najzaslužnija je za svođenje Hrvatske na bolesnu ovisnost o masovnom turizmu i uništenje historijskih privrednih poduhvata socijalističkih samoupravljača, za čijim ekonomskim rezultatima Hrvatska i dalje kaska na brojnim poljima. Zbog popratnog intelektualnog, političkog i moralnog uništenja društva, protagonisti iz bivšega sustava su u HDZ-ovom imaginariju do danas ostali sasvim legitimni krivci za sve nedaće koje su zadesile Hrvatsku.
Rasturanje demokracije
Huškačka HDZ-ova strategija prokazivanja ‘jugokomunističkih’ neprijatelja od 1990-ih ‘stožernoj stranci’ služi za eliminaciju društveno-političkog pluralizma. Trend je uspostavio prvi predsjednik, čiji su potezi razotkrivali čovjeka koji istinski prezire kritičku javnost, demokratske procese, ljudska prava i slobodu govora. Osim nepriznavanja izbornih rezultata u Zagrebu 1995., Tuđman je naručivao nadzor i zastrašivanje predstavnika slabašne političke opozicije. Nezakonito je prisluškivao na desetke novinara i predstavnike nevladinih organizacija, koje je percipirao kao unutarnje neprijatelje Hrvatske što služe vanjskim interesima. Stalno je nadzirao i sudski gonio redakciju Feral Tribunea, nastojeći ih uništiti i kroz poreznu presiju. Preko okupiranih regulatornih tijela namjeravao je ugasiti Radio 101 i druge rijetke neovisne medijske platforme koje njegovi tajkuni nisu preuzeli u procesu privatizacije. Lokalne medijske ispostave, do toga trenutka važne izvore informacija za mjesne zajednice, preuzeli su i opljačkali karteli HDZ-ovih novobogataša, pretvorivši ih u tupa režimska sredstva za mobilizaciju HDZ-ovih birača. Paralelno s navedenim procesima, organizacije poput Matice hrvatske, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te brojna sveučilišta dali su nemali doprinos u uspostavi HDZ-ove i Tuđmanove nacionalističke vizije Hrvatske. Tu su viziju obilježavali kič, mitomanija, klerikalizam, retradicionalizacija društva, etički ponor i laž kao središnje mjesto narativa o hrvatskoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Vinovnici budućih ratova
Osim biračkog tijela koje se podmiruje poslovima na svim razinama državne uprave, HDZ od 1990-ih do danas izdašnim proračunskim sredstvima osigurava vjernost utjecajnih društvenih grupacija. Katolička crkva, podmirena Vatikanskim ugovorima i nizom društvenih povlastica, dobila je enorman društveni utjecaj koji se HDZ-u obilato otplaćuje kroz pravovjerne nacionalističke propovijedi s oltara i široku mrežu lobista u haljama. Dugotrajna ulična podrška osigurana je umirovljenjem braniteljske populacije. Projekt koji traje od 1994., odnosno donošenja prvog zakona o pravima branitelja pa do danas, nije samo uništio cijelu jednu generaciju radno sposobnog stanovništva i stvorio poguban pritisak na proračun. Zadnjih 25 godina veteranske skupine djeluju kao pretorijanska garda za tekuće političke ciljeve HDZ-a. Bilo da je riječ o prosvjedu protiv Račanove vlade zbog uhićenja ratnih zločinaca, antićiriličnih prosvjeda u Vukovaru ili šatoraške pobune u Zagrebu, branitelji su postali stranačka vojska koja je u svakom trenutku spremna verbalnim i fizičkim nasiljem rušiti HDZ-ove protivnike s vlasti ili najčešće održavati ‘državotvorni pokret’ na vladajućim pozicijama. Zahvaljujući ponajprije HDZ-u, veteranske organizacije ekstremno desnog usmjerenja do danas provode uspješne i primitivne huškačke kampanje čišćenja medijskog prostora i kulturnog polja od nedovoljno ‘domoljubnih’ sadržaja.
Buđenje ustašije
Ideološka potka današnje Hrvatske, u kojoj je ustaštvo sve prisutnija pojava, uspostavljena je osnutkom HDZ-a koncem 1980-ih. S jednog od putovanja u Kanadu, gdje je predstavnike ustaške emigracije uvjeravao da ga podrže i sudjeluju u ‘nacionalnoj pomirbi’ kao temelju njegove stranke, Tuđman se 1989. vratio s Ružom Tomašić, koju je postavio za šeficu osiguranja u Banskim dvorima. Trideset godina nakon toga, Tomašić je u ovome listu otvoreno izrazila simpatiju prema ustaškom pokretu i ustašama. Za njeno ležerno otkrivanje naklonosti prema fašizmu, međutim, trebala su prethoditi tri desetljeća političke normalizacije. Od Tuđmanove izjave o NDH kao izrazu težnje hrvatskog naroda za svojom državom, do imenovanja ustaških dužnosnika (poput Ive Rojnice) u državne institucije, preimenovanja Trga žrtava fašizma, stvaranja ideje o svehrvatskom groblju u Jasenovcu, nesmetanog uništenja više tisuća spomenika antifašizmu i promocije revizionizma u kulturi i školskim udžbenicima, upravo je HDZ dao krunski obol u razvoju toga procesa. Tuđmanovi nasljednici, poput Tomislava Karamarka, Andreja Plenkovića i Kolinde Grabar-Kitarović, iznjedrili su novu generaciju proustaških političara ili legitimirali simboliku ustaškog pokreta u javnom prostoru. Nikoga stoga ne bi trebalo čuditi da akademski radnici s ‘domoljubnih’ fakulteta danas proizvode afirmativne radove o Paveliću i teorije o srpskom genocidu nad Hrvatima u NDH. Aktualna HDZ-ova vlada, k tome, financira rad negatora genocida i holokausta, podiže spomenike ustašama i proizvodi obrazovne programe po uzoru na preferencije ustaškog krila HDZ-a s početka 1990-ih. Iako ga je Tuđman uveo u Ustav RH, antifašizam je od prvoga dana HDZ-a bio i ostao društvena psovka.
Korumpirani veleizdajnici
Dok za kriminalni pohod na društveno vlasništvo tijekom 1990-ih nijedan relevantni HDZ-ovac osim Miroslava Kutle nije doživio sudski progon, u drugoj polovici dvijetisućitih došlo je do procesuiranja Ive Sanadera. Istraga i prateće curenje istražnih informacija u medije pokazali su da efikasnost pravosudnih tijela ne proizlazi toliko iz njihove neovisnosti koliko iz miga HDZ-ovih stranačkih frakcija da se obračunaju s bivšim vođama. Sanader je, uz sam HDZ, optužen zbog izvlačenja proračunskog novca kroz uvezanost s voditeljima državnih firmi i zbog predaje upravljačkih prava nad Inom mađarskoj kompaniji MOL. Kasnije će, također zbog MOL-a, pasti i njegov nasljednik u HDZ-u Tomislav Karamarko, koji je u razmjerno kratkoj karijeri na čelu te stranke inicirao val političkog ekstremizma, mržnje prema Srbima i projekta rušenja neprofitnih medija preko Ministarstva kulture. Tijekom zadnjih 20-ak godina nemali je broj dužnosnika HDZ-a prijavljen za razne oblike gospodarskog kriminala. Većini je, međutim, zajedničko da do danas nisu pravomoćno osuđeni, ako su uopće procesuirani. Izuzme li se Sanadera, pojedinci poput Božidara Kalmete i dalje predstavljaju relevantne faktore na nacionalnoj političkoj sceni, unatoč optužbama za teška kaznena djela. Nedavno publicirani detalji o metodama kojima se navodno koristio Milijan Brkić za nadzor političkih protivnika dobra su ilustracija gotovo cjeloživotne HDZ-ove prakse zlouporabe obavještajnog sustava.
Nastavit će se
‘Možemo biti ponosni na postignuća HDZ-a. I danas radimo na ključnim pitanjima za građane – gospodarstvu i socijalnoj uključenosti’, izjavio je premijer Plenković povodom 30. obljetnice HDZ-a, u trenutku kad broj građana koji su napustili Hrvatsku dostiže broj protjeranih Srba u ‘Oluji’. Hrvatska je gospodarski uništena, bez industrije i s neodrživim mirovinskim te zdravstvenim sustavom. Duboko je korumpirana i premrežena klijentelizmom. Ideološki zatucana, patrijarhalna i isprepletena klerikalnim utjecajima, društveno zapuštena i zatrovana mržnjom prema srpskoj manjini i pluralističkom društvu. To je, ukratko, saldo 30 godina djelovanja HDZ-a, stranke na optuženičkoj klupi čiji je osnivač nerealizirani ratni zločinac, njegov nasljednik optuženik za izdaju nacionalnih interesa, a brojni utjecajni članovi (ne)osuđeni gospodarski razbojnici, ratni zločinci i slični pripadnici političke kriminalne bande.
