U telefonskom razgovoru s novinarom Novosti, hrvatska europarlamentarka Ruža Tomašić je, između ostalog, izjavila: 'Nikad ne bih dala protiv ustaškog pokreta do 1941. i ne odričem se običnih ustaša koji su se borili za Hrvatsku, ali koji nisu činili zločine (..) Ustaški pokret je jedno, a NDH je drugo.' O Anti Paveliću: 'Nije morao pristati na rasne zakone, ali dobro. Nije morao imati logore, ali valjda je tada bio rat.'

Od gospođe Tomašić, koja je uvjereni poklonik ustaštva, nastupala je na ustaškim skupovima u ustaškoj uniformi i recitirala vlastite pjesme posvećene Paveliću, očekivalo bi se da poznaje osnovne stavove ustaškog pokreta i Pavelića 'do 1941.', prije nego su imali priliku svoje stavove, u vrlo kratkom vremenu, provesti u zlodjelo.

Na primjer, u uvodniku lista Ustaša, vjesnik hrvatskih revolucionaraca, iz veljače 1932., piše: 'U borbi za svete ciljeve sva su sredstva dopuštena pa i ona najstrašnija (..) Nož, revolver, strojna puška i pakleni stroj to su idoli, to su zvona, koja će navijestiti osvit zore i Uskrsnuće Nezavisne Države Hrvatske.'

Načela ustaškog pokreta iz 1933. jasno se pozivaju na fašizam kao uzor koji će ustaški pokret slijediti. Taj stav Pavelić ponavlja u svojoj knjizi 'Strahote zabluda'. U 'Novogodišnjoj poslanici hrvatskom narodu' Pavelić, u prosincu 1940., piše: 'Moramo proći kroz oganj, krv i nasilje, prije nego što se rodi Nova Hrvatska.'

Bliskost s najpogubnijim nacističkim idejama može se naći ne samo u Ustaši, glasilu jedne terorističke organizacije, nego i u radovima nekih radikalnih hrvatskih nacionalista tog vremena. Tako Filip Lukas, predsjednik Matice hrvatske od 1928. do 1945., u svojem veličanju Ante Starčevića kao rodonačelnika hrvatskog nacionalizma, piše 1936. godine: 'Starčević je kao baštinik naše rase primio sve etnobiološke i psihičke osobine koje su s njome vezane. Starčević je ličnost koja je znala sažeti iz biologije naše rase najbitnije elemente našeg opstanka.'

Stjepan Buć, poznati pravnik i političar HSP-a između dva rata, koji će 1940. u Hrvatskoj osnovati Hrvatsku nacional-socijalističku stranku, također veličajući Starčevićev hrvatski nacionalizam, piše 1936.: 'Starčević je proizvod čiste hrvatske krvi, takova krv davala je pravac svemu njegovu ponašanju i radu. Krvni mješanac, odlikuje se, naprotiv, bezkarakternošću, nedosljednošću (..) Starčević je pred 70 godina istaknuo onu rasnu ideju, na kojoj je Adolf Hitler udario svoj program za preporod i organizaciju njemačkog narodnog života.'

Gospođa Tomašić 'ne da na ustaše do 1941.', jer je 'ustaški pokret nešto sasma drugo od NDH'.

Već na osnovu ovih par citata izvađenih iz brojnih primjera vidi se da to naprosto nije istina. U člancima od 1932. do 1940. godine, od kojih mnoge potpisuje Pavelić kao 'Poglavnik', jasno je nagovješteno ono što se po dolasku ustaša na vlast počelo događati. Čak brže i eksplicitnije nego što je Hitler realizirao ideje iznesene u 'Mein Kamfu. 'Noževima, revolverima i strojnim puškama', 'kroz oganj, krv i nasilje' počinjeni su bezbrojni zločini prema bespomoćnim Srbima, Židovima i Romima. Bez ikakve veze s ratnim operacijama, bez ikakve veze s 'borbom za Hrvatsku'. Izgledalo je te 1941. da je nacistička Njemačka praktički već dobila rat i 'borba ustaša za Hrvatsku' svodila se na izgradnju koncentracijskih logora i primjenu 'najstrašnijih sredstava' u etničkom čišćenju civilnog stanovništva.

Povijesna je činjenica da Pavelića nitko nije tjerao da proglasi rasne zakone. Ali navedeni citati pokazuju koliko je mali korak od veličanja biologije 'naše rase' i prezira prema 'krvnim mješancima' do autohtonih rasnih zakona.

Istina je upravo obrnuta od onoga što tvrdi gospođa Tomašić: kontinuitet nosećih ideja ustaštva prije dolaska na vlast 1941. i masovnih zločina koji su uslijedili neposredno poslije nego što su ih nacisti na vlast postavili, zorno pokazuje u što se može pretvoriti sustavno poticanje šovinizma i netrpeljivosti kad se za to pruži prilika.

Zato tako zlokobno zvuče riječi političarke Ruže Tomašić: 'Ovo je Hrvatska, a svi drugi su gosti u ovoj državi'; ili: 'Neka oni mole boga da mi ne počistimo svoje dvorište, jer ako mi počnemo čistiti svoje dvorište, imat će oni još jako puno Srba iz Hrvatske koji će morati ići u Srbiju'. Činjenica da je ona izabrana za poslanicu u EU parlamentu, ne unatoč već upravo zbog takvih izjava, ozbiljno je upozorenje na stanje u hrvatskom društvu.

Zato je tako zabrinjavajuće kad u besramnoj, do krajnosti licemjernoj, a uz to i glupoj političkoj trgovini, gradonačelnik Zagreba preimenuje trg koji je nosio Titovo ime, a ulica u Zagrebu (kao i osnovna škola u Kaštel Starom) dobije ime po Filipu Lukasu, deklariranom rasistu i apologetu ustaštva.

Zato su ljudi koji su naučili kako fašizam počinje i znaju kamo može odvesti, sa zebnjom gledali antiromske demonstracije u Međimurju, gdje je po mnogo puta viđenom obrascu, diskriminirana manjina optuživana da terorizira većinu. Gdje je većina govornika naglašavala da ima i poštenih Roma, a da se nitko nije zapitao kako bi im bilo slušati da među Hrvatima u Međimurju ima i poštenih Hrvata. Da se nitko nije zapitao kako riješiti te složene probleme koji imaju svoj korijen u vjekovnoj diskriminaciji Roma upravo od strane većine. Sve se svodilo na prijedloge rješenja po kratkom postupku, 'preko koljena', što se u pravilu svodi na još veću diskriminaciju.

Tim povodom je predstavnik romske manjine u Saboru održao press konferenciju. Na konferenciju je nepozvan upao Hrvoje Zekanović iz političke platforme Hrvatski suverenisti, čiji nositelj liste na izborima za EU parlament je bila Ruža Tomašić, i napao Rome kako mogu protestirati protiv antiromskog prosvjeda koji organiziraju Hrvati. Tome se više nitko ne treba čuditi.