U novim tekstovima Semezdina Mehmedinovića još tinja nada da svijet nije viđen i protumačen, barem ne potpuno. Interesantno da autor u svojoj knjizi piše o običnim pojavama – selidbama, snovima, putovanjima, susretima s drugim ljudima – no kako je pisac veliki majstor promatranja i uočavanja, događaji o kojima piše nisu prozirni ili, kako se nekad govorilo, začudni, što ga donekle čini bliskim Danijelu Dragojeviću. Neki događaji u ovoj knjizi kao da govore sami iz sebe: autor ih voli ostaviti u stanju kako ih je pronašao da bi ih u tekstu protumačio zajedno s čitateljem – poput primjerice slike starca koji fenom za kosu otapa sleđenu, ukočenu američku zastavu. Za neke događaje je važno da budu točno ispričani, drugi traže dugo otapanje u literaturi i jeziku da bi pronašli svoj smisao; neki su već ispričani u prethodnim knjigama, a sad moraju biti ponovljeni i drukčije ispisani. Pojave u ovoj knjizi su i rubne i suštinske, svedene na minimum autobiografskog, što možda dolazi iz autorske volje za estetičkim i egzistencijalnim preispitivanjem i, ovog puta, iz želje za sažetošću: sve to ove tekstove čini fenomenološki probranim i čistim, dovršenim i domišljenim, tako da ih zapravo više i ne možemo držati fragmentima.
Lako bismo ovu knjigu mogli pročitati kao evidenciju promjena, emocionalnih, situacijskih i vremenskih, čiji tekstualni dio – baš kao i u prethodnoj autorovoj knjizi ‘Autoportret s torbom’ (2012.) – traži odgovarajući vizualni ‘dodatak’, ilustraciju, koju sam autor mora nacrtati i što čitavu knjigu naposljetku pretvara u jedinstven tekstualno-vizualni fenomen. Lijepo je promatrati, čitati i gledati svijet iz ‘Knjige prozorâ’: tekst je zaustavljen u kadru ispisanom i nacrtanom, a odnos između ilustracije i teksta nipošto nije jednoznačan i jednosmjeran; ponekad se čak čini da je ilustracija prava pjesma, a tekst samo dodatak ilustraciji. Autoru se očito sviđa ovakav suptilan tekstualno-vizualan odnos, dok piše o događajima, licima i pojavama koji ga zaokupljaju. Tekst kao da traži svoj izraz – ponekad čak u humorističkoj dosjetki, što u dodiru s vizualnim dobiva kompleksniji, ali još uvijek literarni smisao, pogotovo što je elegantno paratekstualno ‘proširen’ na čitavu knjigu. Mehmedinović svijet i dalje promatra sa svoga prozora, ali sada i kao ilustrator i redatelj, što vodi do neobične i nepotrošive tekstualne ‘mirnoće’.
‘Knjiga prozorâ’ je na određeni način nastavak ‘Autoportreta s torbom’, ali ovog puta sveden na mjeru Poezije. Mehmedinović i dalje proširuje literarne i estetičke fascinacije koje sežu sve do osamdesetih godina, kad je dominirala fascinacija viđenim i doživljenim u fenomenološkom smislu, što je prvi uveo Handke u ranijim knjigama, a kasnije, ponešto drukčije, i neki drugi autori, poput Botha Straussa u ‘Teoriji prijetnje’.
Možda nam se zato ovi tekstovi čine tako bliskima i prijateljskima, jer izgledaju kao da su ispali iz poznate zajedničke biblioteke. Nakon svih pročitanih knjiga i velikih literarnih planova i ideja, na kraju ipak ostaje središnja potreba za jednostavnošću. Pišući o toj potrebi, Mehmedinović je još jednom osobno prošarao s nevidljivim tragovima drugih tekstova, i ponovno filigranski umješno.
