Kako komentirate ograđivanje HRT-a i napade na novinara Aleksandra Stankovića nakon što je gostu Predragu Mišiću postavio pitanje o karakteru rata u Hrvatskoj?
Dogodilo se nešto nečuveno. Stanković je postavio posve legitimno pitanje svom sugovorniku, a onda se na njega obrušila jedna od na tisuće braniteljskih udruga, napadajući ga kako se uopće usudio postaviti pitanje je li rat u Hrvatskoj imao elemente i građanskog rata. A pritom je posve jasno da je do 8. listopada 1991., dok Sabor nije donio deklaraciju o prekidanju svih državnopravnih veza s Jugoslavijom, to bio isključivo građanski rat na teritoriju Jugoslavije, po svim definicijama građanskog rata, jer je Hrvatska do tog trenutka formalno bila u sastavu Jugoslavije. No i nakon toga, on je i dalje imao elemente građanskog rata na tlu Hrvatske, jer se dio građana oružano pobunio protiv legalno izabrane vlasti. A što je to drugo nego građanski rat? S treće strane, ni Jugoslavija ni Srbija nikada nisu proglasile rat Hrvatskoj, niti je Hrvatska proglasila rat bilo krnjoj Jugoslaviji, bilo Srbiji. Dakle, tu nikada nije bilo utvrđeno ratno stanje. Prema tome, pitanje je bilo posve legitimno. Napad je začuđujući, a još je strašnija reakcija vodstva HRT-a koje se ogradilo od pitanja svoga novinara. Dvadeset sam godina radio u medijima, ali nikada, baš nikada nisam ni čuo, ni vidio, ni pročitao da bi se vodstvo neke kuće ograđivao od pitanja svoga novinara.
Slažete li se s tezom da se o ratnim 1990-ima što se više udaljavamo od njih sve manje smije slobodno izvještavati?
O nekim temama, kao što je Domovinski rat, uistinu se sve manje smije slobodno izvještavati. Zašto do toga dolazi? Zato što se prema Domovinskom ratu, po diktatu vlasti i braniteljskih udruga, počelo odnositi kao prema Svetom pismu. On je čist, on je svet i nijedan aspekt Domovinskog rata, ni zločini koji su u njemu počinjeni s naše strane, ni karakter toga rata, ni međunarodnopravni ni moralni, ne smije se dovoditi u pitanje. A to je dokaz da se nalazimo u totalitarnom društvu, koje zabranjuje propitivanje, koje zabranjuje raspravu. Jer dok god postoji rasprava, dok god ja mogu iznositi svoje argumente, a vi svoje i dok god mi vodimo razgovore o tome čiji su argumenti jači, dotle imamo demokratsko društvo i u njemu mir. Ali kada jedna strana kaže: ja tebi zabranjujem da ti uopće vodiš raspravu o bilo čemu, jer se rasprava o tome voditi ne smije, jer je to nešto toliko sveto i toliki tabu da o tome nema razgovora, tada počinje totalitarizam. Mi smo u taj totalitarizam ušli, to je jedan etnototalitarizam, kako ga s pravom naziva profesor Jović i ne znam kako ćemo iz njega izaći.
Da biste danas u Hrvatskoj mogli mirno živjeti, morate nedvojbeno biti Hrvat, ali to vam nije dovoljno, nego morate biti i branitelj i član HDZ-a
Nedavno je Povjerenstvo za žrtve seksualnog nasilja odbilo zahtjev građanke srpske nacionalnosti koja je višekratno silovanja od strane pripadnika HV-a.
To je dio te iste priče. Da biste danas u Hrvatskoj mogli mirno živjeti, vi morate biti nedvojbeno Hrvat, ali vam to nije dovoljno, nego morate biti još branitelj, ali vam na kraju ni to nije dovoljno, nego još morate biti u HDZ-u, a primjer za to su Fred Matić i Bojan Glavašević. Njih su njihovi kolege branitelji popljuvali. Ne samo jednom i ne slučajno. Pljuvali su ih mjesecima, vrijeđajući ih i fizički napadajući. Zašto? Zato što su pripadali drugoj političkoj opciji. Nesumnjivo su Hrvati, jedan je branitelj, a drugi žrtva toga rata, jer su mu oca ubili na zvjerski način, ali im to nije bilo dovoljno da ih razulareni šatoraši prihvate. Nisu bili HDZ-ovci i to je neoprostiv grijeh. Prema tome, ta se nesretna žena, najprije time što nije Hrvatica, drugo, što vjerojatno ne pripada HDZ-u, nema čemu nadati. Njoj je sasvim uzaludno očekivati bilo kakvu pravdu u ovakvoj Hrvatskoj i s ovom vlašću.
Može li se politika koja ni 22 godine nakon rata nije u stanju obnoviti infrastrukturu u srpskim selima i koju je u svom pismu središnjici HDZ-a nedavno opisala kninska podružnica nazvati antisrpskom?
Ona je ne samo antisrpska, nego je i inače antimanjinska. Pogledajte strukturu stanovništva. Do 1991. nacionalne manjine činile su 22 posto stanovništva u Hrvatskoj, a sada ih je samo 7,5 poto. U Hrvatskoj je jedino poželjno biti etnički Hrvat. Čim ste neke druge nacionalnosti, vi pomalo postajete sumnjivi. Uvažavajući takav princip, Hrvatska bi se morala odreći onih koji su kroz povijest stvarali hrvatski identitet, a da nisu bili etnički Hrvati. Ivan pl. Zajc je bio Čeh, nobelovac Lavoslav Ružička bio je po ocu Čeh, po majci Nijemac. Ljudevit Gaj bio je porijeklom Nijemac. Preradović i Tesla bili su Srbi. Tvorci hrvatske himne, Mihanović i Runjanin, nisu bili Hrvati. To dokazuje da društvo mora biti inkluzivno ako misli napredovati. Da se Hrvatska prema tim ljudima odnosila onako kako se danas odnosi prema manjinama, ne znam bi li i postojala. U svakom slučaju, ne bi se razvijala u pravcu u kojem se razvijala. Dakle, to neshvaćanje da nacionalne manjine čine bogatstvo jednoga društva, da ga one oplemenjuju, da ga uzvisuju i uzdižu, takvo uskogrudno mišljenje šteti cijeloj naciji, prije svega etničkim Hrvatima.
Vukovaru se čini trajna šteta
Kako komentirate govore biskupa Škvorčevića i vojnog ordinarija Bogdana u Vukovaru i Škabrnji, koji su se, za razliku od predsjednice, založili za pomirenje i prestanak mržnje?
Uvijek se u tom ludilu javljaju glasovi razuma. Nažalost, ne pridaje im se dovoljno pažnje. Vukovaru se čini trajna šteta. To je mjesto strašnih zločina, Vukovar je bio u potpunosti razoren i u njemu su učinjeni strašni zločini, ali držati ga neprestano i isključivo kao mjesto pijeteta, a ne dati mu mogućnost razvoja, ne unositi drugi diskurs u život toga grada, znači njegove stanovnike osuditi da žive u vječitom žaljenju. Čovjek i kada izgubi najbližu osobu, ne može vječno žaliti. Mora se u jednom trenutku okrenuti budućnosti, inače i sam propadne. Prema tome, mislim da bi i za Vukovar i za Vukovarce puno bolje bilo da se razmišlja gdje će se ljudi zaposliti, a nemaju gdje, jer tamo ništa ne radi. Sve je propalo i ništa se ne obnavlja osim zgrada. Tamo treba obnoviti ljude i njihove međusobne odnos, a ne i dalje forsirati podjele.
Što mislite o registraciji srpskih škola?
Osobno nisam pobornik etničkih škola. Mislim da srpska djeca u Hrvatskoj imaju pravo učiti i dio srpske povijesti i kulture i ćirilicu, ali kao dopunski program unutar hrvatske škole. Zašto? Pa baš zbog toga da bi se umanjila segregacija i razdvojenost. Oni moraju sačuvati svoj nacionalni identitet, ako im je stalo do njega. To im mora biti omogućeno, ali mislim da se ne smije forsirati. Ne možemo to usporediti s talijanskim školama u Istri, jer u njih idu većinom Hrvati. E sada, kada bi u srpske škole u Vukovaru išli i Hrvati i druge nacionalnosti, onda bi to bila dobra stvar. Ovako, ako to podvojeno školstvo služi razdvajanju a ne povezivanju, onda mislim da je ono loše.
Predsjednica je izjavila da Srbija i Hrvatska nisu prijateljske zemlje. Stalno traje taj verbalni rat između Hrvatske i Srbije. Mislite li da se umjetno podgrijava?
Čini mi se da se rat produžuje drugim sredstvima iz političkih interesa. Njemačka i Francuska su 25 godina nakon Drugog svjetskog rata bile potpuno pomirene i surađivale su, kao i Njemačka i Velika Britanija. Produživati jedan rat drugim sredstvima je moralno nedopustivo, a da ne govorim da nema nikakvih razloga za to. Hrvatskoj ne prijeti nikakva opasnost od Srbije, ni obratno. Ne vidim razlog zašto naše zemlje 25 godina poslije rata ne bi mogle biti prijateljske u punom smislu te riječi. Pitanje nestalih treba rješavati u dobroj volji s obje strane, jer su u pitanju ljudske sudbine. Nikome ne bi trebalo biti u interesu da istinu o tome skriva, ma koliko ona bila neugodna za jednu od strana. Predsjedničina izjava ide k tome da se ratna atmosfera produži, jer takva atmosfera i takva retorika idu na ruku i šatorašima i njihovom političkom mentoru, HDZ-u, predsjedničinoj političkoj opciji.
Hibridni ratnici
Premijer tvrdi da se protiv Hrvatske vodi hibridni rat, a ministar Krstičević se proglasio njegovom prvom žrtvom?
Ta sintagma se pojavila prije 15-ak dana. U javni diskurs ju je uveo premijer Plenković i sada kada pogledate što bi taj hibridni rat trebao značiti, onda vidite da je to zapravo jedan specijalni rat protiv zemlje, koji se provodi na način da se dovodi u pitanje nešto što bi trebalo biti neupitno, a to neupitno su vlast HDZ-a i još neke teme, poput Domovinskog rata, hrvatskih branitelja i slično. To u konačnici znači da će svatko tko kritički progovori o ovoj vlasti biti proglašen hibridnim ratnikom protiv vlastite zemlje, što opet znači da će automatski biti proglašen veleizdajnikom, a onaj tko tog veleizdajnika ubije, bit će nacionalni heroj.
Čelništvo Herceg-Bosne nije ništa radilo mimo volje Franje Tuđmana i Gojka Šuška, uključujući i to da su ulice u zapadnom Mostaru nazvali po ustaškim ministrima
Mislite li da se potenciranje mita o ratu forsira kako bi se održala jedna doza nasilja u društvu prema svima koji drugačije misle? Konzervativne udruge pritišću javnost nametanjem pitanja koja ograničavaju ženska i manjinska prava. Ima li toj priči kraja?
Mislim da ste potpuno u pravu. Tu se radi o dobro organiziranom pritisku, koji se vodi iz više centara i koji je manje-više sinkroniziran. Sve te akcije imaju isti cilj, a to je nametanje silom jednog narativa, tako da svi drugi narativi postanu opasni i neprijateljski. Pogledajte samo obrazloženje HRT-a oko Stankovića. Oni kažu da je prekršio Deklaraciju o Domovinskom ratu. Gledajte, jedna saborska deklaracija je jedan politički stav. Ona je odraz jednog političkog trenutka i saziva Sabora, a ne Sveto pismo. O njoj se može promišljati, raspravljati, nju se može kritizirati i ispravljati ako treba. Stav da se tu deklaraciju mora isključivo poštovati i provoditi, a da nikakvo kritičko razmišljanje o njoj nije dopušteno, opasan je stav. To dolazi i iz svih drugih desničarskih centara, koji sinkronizirano napadaju bilo kakvu slobodoumnu misao i čovjeka koji je se usudi izreći. Ovo društvo postaje sve opasnije za mislećeg pojedinca, društvo koje prijeti slobodi mišljenja i govora, slobodi življenja, na koncu. To je društvo koje gazi individualnost i koje priznaje jedino etnos kao svoj vrhunski princip.
Uklapa li se u tu priču odgađanje HDZ-a da se zabrane ustaški slogani na HOS-ovom znakovlju i da se jasno izjasne u vezi Istanbulske konvencije?
Ratifikacija Istanbulske konvencije je prije svega naš grijeh. Trebali smo to napraviti dok smo bili na vlasti. Šteta da nismo. Danas se zalažemo da se ratificira. Ona govori o zaštiti žena u obitelji i društvu. Iziskuje određene troškove za sigurne kuće, ali, molim lijepo, kada se za povećanje prava branitelja i za vojnike HVO-a ima novca, onda bi ga trebalo biti i za ugrožene žene, žrtve nasilja. Što se tiče pozdrava ‘Za dom spremni’, posve je jasno da se radi o ustaškom pozdravu. Njega je izmislio Pavelić, a čak ga ni oni koji su inače podržavali NDH nisu s radošću prihvaćali. Čitao sam da su ustaše imali problema kada su ga uvodili u masovnu uporabu. Dopuštati ga danas znači sa simpatijama gledati na Endehaziju. To se drugačije ne može reći. Ali pitao bih vodstvo HRT-a, kada su se tako hitro i snažno pozvali na Deklaraciju o Domovinskom ratu, ukorivši Stankovića, zašto ne ukore svoje sportske reportere pozivajući se na Deklaraciju o antifašizmu, koja je također donesena u Saboru, kada bez ikakvog komentara gledaju ustaško urlanje na nogometnim stadionima?
Na kraju, kako komentirate presudu Haškog tribunala šestorici bosanskohercegovačkih Hrvata?
Treba pročitati napis Dragana Markovine na Telegramu pod naslovom ‘Kako mi je Herceg-Bosna uništila grad’ u kojem kaže kako nema nikakve strukturalne ni sadržajne razlike između secesijskog projekta Republike Srpske Krajine u Hrvatskoj i proglašenja iste takve Hrvatske Republike Herceg-Bosne u BiH. I jedan i drugi projekt težili su tome da se iz sastava zemlje izdvoji onaj teritorij koji su smatrali svojim. Pritom su se u oba slučaja služili etničkim čišćenjem kao efikasnom metodom za postizanje svoga cilja. Isto tako, nema nikakve razlike između srpsko-crnogorskog granatiranja Dubrovnika i rušenja Staroga mosta, simbola Mostara i zaštićenog UNESCO-va spomenika kulture. A odgovornost Hrvatske za tadašnja zbivanja u BiH je ključna i potpuna jer čelništvo Herceg-Bosne nije ništa radilo mimo volje Tuđmana i Šuška, uključujući i to da su ulice u zapadnom Mostaru nazvali po ustaškim ministrima Budaku, Vokiću i Lorkoviću te po ustaškom koljaču Francetiću.
