Može li se reći da je ovogodišnji, 17. po redu Zagrebdox koji će biti održan od 13. do 20. juna ponovo "onaj stari"?
Bolje je reći da je ovogodišnji tri četvrtine "starog normalnog doxa". Održava se u jednom za nas pomalo čudnom terminu, s nešto manje programskih cjelina i nešto manje filmova, ali po svemu ostalom to je "dobri stari dox" koji se održava u prostoru SC-a u kojem je i započeo, sve to zbog epidemioloških mjera. Zadnji su se put promijenile dva tjedna prije početka, a sljedeći put će se mijenjati tri dana nakon početka; dakle, stalno smo u situacijama u kojima pokušavamo funkcionirati što normalnije.
Koji bi bili najveći aduti festivala?
Imamo nekoliko vrsta aduta jer nismo festival s jednim program i s nekoliko filmova. Imamo niz programa, a u svakom od njih postoje neki aduti. U međunarodnoj konkurenciji to su filmovi koji su dobili niz nagrada, recimo "Agent krtica" koji je bio kandidat za Oscara, "Zemlja je plava poput naranče" kojim otvaramo festival i koji je dobio nagradu na Sundance festivalu, "Obiteljska rendgenska slika", dobitnik nagrade IDFA i niz drugih filmova. U regionalnoj konkurenciji je 11 hrvatskih filmova jer smo smatrali da u ovoj situaciji, a pogotovo zbog dobre produkcije treba uvrstiti više filmova i dati priliku mladim autorima.
Tu su i filmovi poznatih autora kao "Žica" Tihe Gudac koja se ovim filmom na velika vrata vraća u dokumentaristiku, rumunjskih filmova, američko-srpske koprodukcije "Zacijeli me" Danijele Štajnfeld koji tematizira spolno zlostavljanje kojem je autorica bila izložena. U ciklusu Majstori doxa treba spomenuti "Coronation" Ai Weiweija i druge poznate autore. Da ne duljim, tu je puno dobrih i različitih filmova jer je naš moto "za svakog ponešto".
Na ovogodišnjem Zagrebdoxu je i film "Još malo do Nove godine" na temu potresa na Baniji. Da li je jedna od žanrovskih prednosti dokumentarnih filmova brza reakcija na zbivanja i fenomene?
Mi pokušavamo izbjeći novinarski način tretiranja nekih tema jer je naš festival prije svega festival autorskog filma. Kao dobar primjer može se uzeti "Coronation" Ai Weiweija, kineskog filmaša i vizualnog umjetnika koji kao disident nije mogao otputovati u Kinu da tamo snimi film, ali je odmah na početku pandemije angažirao 25 suradnika, što amatera, što profesionalaca i sve režirao iz Njemačke, tako da se u završenom filmu vidi njegov rukopis i način upravljanja filmom, premda je sastavljen iz materijala koji su snimali drugi. Dakle, mi o važnim temama želimo prikazati filmove koji imaju jak autorski pečat i koji se razlikuju od filmova koji se mogu vidjeti na TV ekranima.
Kakva je zapravo bila ovogodišnja regionalna produkcija?
Ove godine nije bila naročita, imamo nešto manje filmova, od kojih dosta hrvatskih, rumunjske, talijanske i mađarske filmove, jedan film iz BiH uz čitav niz koprodukcija. Evidentno je da je u siromašnijim zemljama gdje su teže ekonomske prilike zbog pandemije, a u Hrvatskoj i zbog potresa, došlo do jakog udara na filmsku produkciju, tako da mislim da će se taj udar osjetiti neko vrijeme. To je i jedan od razloga što pokušavamo poduprijeti hrvatski segment dokumentaristike.
