Samo je četverogodišnja osnovna škola u Borovitoj, brdskom selu jugozapadno od Gline, nekad imala desetak djelatnika – od učitelja i nastavnika do podvornika i čistačice, a danas u cijelom mjestu živi jedva sedmero-osmero stanovnika, mahom starijih ljudi. Radi neodržavanih i ponegdje teško prohodnih cesta i putova, čini se da su ambulanta, ljekarna, dućani i pošta u Glini, do koje za svaku osnovnu potrebu onih dvoje-troje zdravih i sretnih vlasnika klimavih bicikala mora najmanje sat pedalirati po žezi i mećavi, poledici i blatu, udaljeniji još više nego egzaktnih sedam kilometara od Borovite. Ostali seljani taj gradić viđaju samo kad ih onamo odvezu bolnička kola; oni nemaju ni bicikl a ni snage za tako dalek i težak put.
Kuća 81-godišnjeg Đure Vekića udaljena je kilometar-dva od središta sela, na kraju nekakvog u korov zaraslog i zabačenog 'sokaka', pa ne čudi što vlasnika samoća mori možda i više od neimaštine.
- Nema ti gorega od toga da živiš sam; probaj ti to tek nekoliko dana, pa ćeš vidjeti kako je! A ja samujem već punih 17 godina. Nema razgovora, nema druženja, ni rakijicu nemam s kime popiti. Nit' koga mogu voljeti pa mu kavicu skuhati, nit' se s nekim mogu posvađati. Kažu da se živ čovjek na sve privikne, ali lažu, ja na samoću ne mogu i zato se stalno prisjećam bolje prošlosti, kad kao da je, kako se ono kaže, sam bog hodao po zemlji – izjadao se odmah naš sugovornik.
Kada je početkom kolovoza 1995. zagrmjela Oluja, više od tri stotine tadašnjih stanovnika Borovite napustilo je navrat - nanos selo, a njih čak 66 odlučilo je ostati u svojim kućama i sačekati Hrvatsku vojsku, pa što bude - bit će... uostalom, mislili su: nisu iz svojeg sela na nikoga pucali ili drugo zlo počinili, pa se nemaju čega bojati.
- Živio sam tada sa suprugom Milicom i majkom Ljubicom, koja je bila prevalila 95. godinu života. Kći Nada, udana u Topuskom, tih je dana s obitelji izbjegla u Novi Sad. Gledao sam komšije kako odlaze, ali sam ipak odlučio ostati; kamo bih i radi čega ja to trebao bježati, pitao sam samog sebe? Dan-dva nakon početka Oluje u selo nitko nije dolazio, nismo zapravo ni znali što se događa, kad eto i k nama neke milicije ili policije, vrag će ga znati. I oni nam rekoše da se nemamo čega bojati, popisaše nas i podijeliše nam nešto brašna, kave, soli, ulja, makarona i konzervi. Ni dlaka nam s glave nije usfalila, samo su nam još nakraju rekli da za par dana dođemo u Glinu po nove dokumente. Nedugo nakon toga umrla mi je majka; oca Vasilija nisam ni upamtio, poginuo je kao partizan negdje u Bosni – pripovijeda nam Đuro.
Prije rata je bio zaposlen u Šumariji Topusko, pa je zaradio nekakvu crkavicu od kojih 1.300 kuna mjesečno s kojom danas jedva preživljava. Redovito plaća račune za vodu, struju, ostale režije i kućanske troškove, pa se ta penzijica u hipu raspline k'o mjehur od sapunice te malo prostane za hranu i lijekove koji su mu radi ozbiljnih problema s tlakom i cirkulacijom svakodnevno potrebni. Kako je svojedobno slomio kuk, ne može se kretati bez pomoći štapa, pa više ne uspijeva držati stoku i kokoši, obrađivati vrt i voćnjak, zasijati kukuruz ili pšenicu.
- Eh, da mogu posaditi nešto krumpira i luka, gdje bi mi bio kraj, svakoga bih dana imao carsku gozbu! Ovako stalno postim, kod mene je vazda Veliki petak, pa će još ispasti da sam i veliki vjernik – duhovito nam objašnjava Vekić.
Kći ga u prosjeku posjećuje jednom godišnje, a on zna da joj ni toliko nije lako. Čim njegova Nada dođe, odmah se, kolikogod umorna bila, baci na pospremanje kuće i pranje rublja, a redovito mu donese darove, uglavnom hranu. Onda se opet vrati svom životu i svojim obavezama.
- Nije mi toliko teško biti sam, teže mi je što sam osamljen, ako me razumijete. Rijetko tko ovamo navrati: tek ponekad lovci ili krivolovci, sakupljači gljiva ili kestena te radnici Šumarije. Obradujem se tim posjetima redovito, ali svi uvijek žure i nemaju vremena za mene, samo za 'brzinsku' rakijicu, onako s nogu – kaže čovjek kojeg osim usamljenosti muči i ogrjev, premda je sa svih strana okružen šumom. U brdskom dijelu Banije zime znaju biti iznimno duge i oštre, pa drva kojima će se ugrijati treba pripremiti i nabaviti već ljeti. U njegovu dvorištu radnici Šumarije sijeku stabla, pa mu zauzvrat ostave ponešto granja i bukovih ovršina koje Đuro ne može sam nacijepati. Zato sa zebnjom čeka kakvog slučajnog putnika-namjernika koji bi mu pomogao.
- Ta moja penzijica, koliko je dobra, toliko je i loša. Da primam socijalnu pomoć, imao bih pravo na nekoliko metara iscjepanih drva godišnje, socijalna služba bi mi platila struju, a Crveni križ dobacio paket hrane ili odjeće, možda i nekakav šporet ili frižider. Ovako ništa; ispada da mi penzija samo smeta - razmišlja naglas naš domaćin. Svjestan je da neće moći još dugo tako sam: godine stišću, kuk sve više otkazuje poslušnost, a tlak pada pa srce sve slabije tuče.
- Govore mi da bi bilo dobro otići u dom i kuću prepisati na državu, ali da to učinim, moji djedovi i pradjedovi, pokopani na onom brdašcu, u grobu bi me se odricali. U ovoj se kući vazda ostajalo i umiralo časno, pošteno, kak dolikuje pravom domaćinu. Tako i ja svoju kuću ne dam i nikamo iz nje ne idem, čak ni u dom – zaključio je Đuro Vekić.
