U zaleđu Knina, dvadesetak kilometara od tromeđe Bosne, Like i Dalmacije, površinski je najveće selo Dalmatinske zagore, Plavno: u mjestu s dvadeset zaselaka i oko 47 zabilježenih prezimena, danas živi tek stotinjak od predratnih preko dvije hiljade stanovnika.

Đaka je danas u Plavnu koliko i prstiju na jednoj ruci - dvoje srednjoškolaca i troje osnovnoškolca, i svi po nova znanja moraju u Knin. Nekad je školu u Plavnom pohađalo 400 učenika

Nekad najrazvijenije selo kninske općine dijeli sudbinu većine naselja obalnog zaleđa – ljudi je sve manje, kuće se zatvaraju a perspektive budućnosti jedva naziru. Tako su i pojedini zaseoci Plavnog posve opustjeli, plodorodno Plavanjsko polje sve više nepovratno obrasta u korov, a osnovnoškolsku zgradu umjesto djece i njihove cike ispunjavaju tek bale sijena, jer zgrada služi tek kao spremište za poljoprivrednike. Ni poštanski ured više ne funkcionira, samo se vrata seoske ambulante otvaraju barem jednom mjesečno, kad liječnik obilazi ono malo starijih koji još uvijek ovdje žive.

Dašak života u Plavnom osjeti se s vremena na vrijeme i pred jednim od dvaju tamošnjih hramova, pa tako i mi tokom svog boravka pred jednim zatičemo dvadesetak osoba srednje ili poznije dobi. Došli su, kažu, kao i svake godine u svojoj seoskoj crkvi obilježiti slavu Đurđic, prisjetiti se pritom svojih predaka i za njih upaliti svijeću, pa se potom i pomoliti za sretnije dane mjesta iz kojeg potiču. Iako bura nemilosrdno šiba, a prvi ovogodišnji snijeg donosi hladnoću i od bosanske i od ličke strane, ni udruženim snagama ne uspijevaju omesti priliku za rijetkim okupljanjem i još rjeđim druženjem čeličnih Plavanjaca; svaki od njih, uostalom, ponio je sa sobom što je mogao ili imao - netko kolač ili domaće uštipke, netko litru vina ili flašu tek ispečene rakije. Uz pravu gozbu, kakva i dolikuje datumu i povodu, prozborit će među sobom koju, evocirati uspomene, skrenuti misli sa sve tegobnije svakodnevnice, ‘počastiti’ se kakvom šalom na svoj ili tuđi račun.

Realnost Plavnog doista nije optimistična, jer više nema ni povrataka ni redovitih masovnijih okupljanja, kao što ni autobus više ne razvozi svakodnevno prema Kninu radni narod i omladinu u tvornice i škole. Samo nade još ima, jer se zna da ona uvijek posljednja umire. Tako se i naši sugovornici prisjećaju sela kakvo je nekad, u prijeratnim godinama bilo, puno života i živosti. To se vrijeme, složni su, ni po čemu ne može uspoređivati s ovim današnjim.

- Što da vam kažem… Plavno koje je prije ovoga nesretnog rata brojalo preko dvije hiljade ljudi više nema ni njih stotinjak. Tužno je, pogotovu u ovo zimsko vrijeme kad oni iz Srbije ne dolaze a ovi stariji, koji još mogu putovati, odlaze prezimiti kod svoje djece. Pusto je i sumorno, možete cijelo selo obići da nikoga ne sretnete. Nekad se dobro živjelo, ljudi su se bavili poljoprivredom i stočarstvom, a danas je zamalo sva zemlja zapuštena i u korov obrasla. Štoviše, ljetos je u požarima stradala četvrtina površine sela, među čijih dvadesetak zaselaka su i Grubori koji se spominju samo na godišnjicu stradanja šestero civila ubijenih nakon Oluje. Međutim, nije u ratu ubijano samo ondje, ubijeno je kroz to zlo vrijeme više od trideset Plavanjaca. U čak šest naših zaselaka više nitko ne živi, opustjeli su Grubori, Perići i Đumići, a u ostalima ćete naći najviše dvoje-troje stanovnika. To vam sve govori. Osim toga, putovi su ovdje loši, pa je i do naseljenih zaselaka teško doći. Većina stanovnika preživljava od socijalne pomoći, svega manji broj prima svoju penziju. Ja sam se vratio prije sedamnaest godina: prije rata sam bio direktor kninske srednje škole, pa sam se u njoj opet uspio zaposliti kao profesor matematike. Da su i drugi slijedili moj primjer, u Plavnom bi danas bilo barem kao u Kninu, iako ni to mjesto više nimalo ne sliči nekadašnjem gradiću - priča nam Đuro Rusić.

Kad već spomenusmo školu, opet navriješe uspomene na sretnija vremena u kojima je jedna školska zgrada bila pretijesna za četiri stotine učenika, pa su uz centralnu postojale i četiri područne škole, koje danas zjape prazne i devastirane, premda je u njima još davne 1770. godine đake osobno podučavao sam Dositej Obradović, koji je na istom mjestu vlastoručno perom ispisao svoju prvu ‘Ižicu’. Đaka je danas u Plavnu koliko i prstiju na jednoj ruci - dvoje srednjoškolaca i troje osnovnoškolca, i svi po nova znanja moraju u Knin.

Milorad Pajić iz izbjeglištva se vratio 2001. godine zajedno sa suprugom i kćeri. Ovdje mu se rodio i sin, prvo plavljansko dijete rođeno nakon rata. Pajići žive u istoimenom zaselku zajedno sa Marinkovićima i Savićima, s kojima zajedno broje dvadesetak stanovnika. I Milorad, kao i Đuro, kaže da se živi uglavnom od socijale; taj žalosni prosjek ‘popravlja’ tek nekolicina ratara ili stočara.

- Djeca su već velika, kći je na fakultetu u Splitu, a sin u srednjoj školi u Kninu. Žena i ja imamo stoku, bavimo se proizvodnjom kravljeg sira pa na kninsku pijacu nosimo zamalo sve što proizvedemo. Imamo neke svoje stalne mušterije i tako, guramo nekako. Ipak, nikad nisam požalio što sam se vratio: nije mi se više radilo na crno, obijalo građevine i živjelo podstanarskim životom u tuđim kućama. Više volim obrađivati svoju zemlju i biti u svojoj kući. Moglo bi se ovdje i bolje živjeti, ali povratnika više nema, pa nema ni života. Plavno nekad i sad su kao nebo i zemlja. Većina ljudi nekoć je radila u Kninu, Splitu, Šibeniku. Po tri radnička autobusa svakodnevno su prometovala odavde, a danas ih više nema i sve izumire - sa sjetom se prisjeća Milorad. Ne miri se ni on s time da će Plavno jednoga dana najvjerojatnije biti prošlost, pusto selo bez ljudi, ali trend odlazaka mladih iz Hrvatske ne ostavlja mu puno nade.

U Plavnom danas ne postoji dućan, ali selo obilazi kombi iz Knina u kojem je pokretna trgovina, pa se mještani nekako uspijevaju opskrbiti osnovnim životnim namirnicama. I doktor navraća svakog mjeseca, ali seoski zubar više ne dolazi. A uskim i zavojitim putem do Knina oni najstariji ne žele baš prečesto putovati.

Branko Savić nije samo među najvremešnijim Plavanjcima, nego i među onima koji su se prvi vratili u selo. Za svoje mjesto kaže da je specifično iz više razloga; jedan je i onaj da se iz njega ne može dalje normalnim putem, takvim se može samo vratiti odakle se krenulo. Ekonomski egzodus iz Plavnog započeo je odmah poslije Drugoga svjetskog rata, kada su mnogi napuštali ove krajeve.

- Geografski je ovo bilo i ostalo najveće selo kninskoga kraja. Nekada je bilo i izrazito gusto naseljeno. Jedna je škola podignuta prije Prvoga svjetskog rata, a dvije netom nakon Drugoga. I sami znate da nam je ovdje svojedobno nauku i kulturu širio Dositej Obradović, unatoč tome što smo prometno odvajkada izolirani. A to nam je bila otežavajuća okolnost i pri bavljenju stočarstvom, poljoprivredom i pri pronalaženju posla. Uz sve te nedostatke, ovo je ipak pitomiji kraj od onog u koji sam bio primoran otići. Zato sam se i vratio. Bogatiji smo ovdje klimom, zrakom, suncem i prirodom, a to znači i zdravljem. Životom se baš ne možemo pohvaliti, ali se ne treba pretjerano ni žaliti: živi se, onako, simbolično. Krivo bi bilo reći da nemamo puta, da nam ne stiže pošta ili tgovina i da onaj koji nema penziju nema od čega živjeti, jer nije tako. Nije kao što je nekad bilo, ali ni ljudi više nisu takvi. Mnogi se ne žele vraćati ili bar privremeno dolaziti ovamo. Okupljaju se u Beogradu, Podgorici ili u nekom drugom gradu, otkupljuju starine da bi ih sačuvali od zaborava, ali sve bi to mogli i ovdje činiti. Zato ih i pozivam da češće dolaze ili da se za stalno vrate, da svoje ne zaborave - mudro mlađe savjetuje djed Branko.

Prije sedam godina sveštenik Milorad Đekanović došao je u plavljansku parohiju, koja je davnih vremena bila zasebna cjelina s 550 pravoslavnih domova i više od 2.600 vjernika. Radi njihove su brojnosti pored starog hrama podignutog prije 399 godina i posvećenog Svetom Georgiju, prije Drugog svjetskog rata udareni temelji još jednoj crkvi, koja je dovršena tek na prijelazu iz 2004. u 2005. godinu. Dogodine bi, povodom okrugle obljetnice svoje starije ‘sestre’, i ona trebala biti osveštana episkopskim blagoslovom.

- Naš najveći problem je što nemamo naroda. Domaćinstva se brzo gase, a kuće zatvaraju. Od nekadašnjeg broja ostalo je samo 69 domova sa 110 stanovnika i to je za nas poražavajuće. Prije trinaest godina, u jeku povratka, Plavno je imalo 360 mještana, a i sami vidite koliko ih je danas. Dok je još ovih starijih, obilazit će ih njihovi potomci i to je vrijeme kad se okupljamo, a veći dio godine selo je pusto. Plavno je oduvijek bilo na vjetrometini, sva historijska dešavanja i prateći ratovi hujali su ovuda, odakle se odseljavalo i ponovno doseljavalo, pa se nadamo da će do toga opet doći, da će talas doseljavanja zadesiti Plavno makar u nekoj budućnosti. Jer ovo je mjesto bogomdano, bogato je vodom, poljem, prirodnom ljepotom - optimističan je otac Milorad, unatoč tome što u svojih sedam plavljanskih godina nije obavio nijedno vjenčanje, samo bi s vremena na vrijeme krstio pokoje dijete, i to uglavnom ono čiji su roditelji porijeklom iz Plavna, ali u selu već dugo ne žive.

Priča po priča, uspomena po uspomena i tako iz godine u godinu, no vazda s nadom da još nije sve prošlo. Preostali su Plavljani pomireni s činjenicom da život ovdje nikada neće biti kao što je nekoć bio, ali i ispunjeni optimizmom da će im već sutra biti bolje nego danas. Da se njih pita, sve bi odmah bilo drugačije i bolje, ali ih se ne pita i samo vrijeme može pokazati hoće li do toga uistinu i doći.