Kakvo je opće društveno i ekonomsko stanje u općini Gračac i šire u Lici?
Složeno: mnogi, pogotovu mlađi od pedeset godina, iseljavaju u Austriju ili Njemačku. Većina ondje uspije ostati, samo manji broj ih se vraća. Događa se, istina, i to da ljudi dosele u Liku, no to su ipak rijetki slučajevi. Prije dvije-tri godine jedna se obitelj tako vratila iz Australije i pokušava ovdje pokrenuti nešto. Jedan momak, moj susjed, čiji su roditelji izbjegli u Oluji pa se rodio u Srbiji 1997., vratio se na djedovinu da se bavi poljoprivredom i nedavno je na natječaju dobio pedeset tisuća eura. Dakle, kraj izumire, ali se u Srbu i zaseocima ipak rađa novi život: tako je prije par dana ondje rođena jedna beba, a do kraja godine očekuje ih se još šest.
Kako stojite s EU-natječajima i ostalim poticajima za poljoprivrednike?
Dobro. Održavaju se radionice, pa su ljudi upoznati s uvjetima i procedurama. Tako smo moj otac i ja kao vlasnici OPG-a aplicirali na natječaj, pa je ispalo da je lakše raspisati projekt nego ga realizirati: morali smo riješiti svu silu ‘papirologije’ da bismo nabavili steone junice, no naposljetku smo u tome i uspjeli – u Češkoj. Dobro je prošao i lani sproveden natječaj za sredine s više od pet posto stanovnika manjinske nacionalnosti, putem kojeg je novac dobilo pet-šest ovdašnjih obiteljskih gospodarstava. Neki se upravo pripremaju za ovogodišnji tako što prilagođavaju obim svog poslovanja financijskim gabaritima natječaja, a to je od 1000 do 5000 eura za nabavu stoke ili mehanizacije. I u sklopu mjera poticanja ruralnog razvoja, nekoliko je OPG-ova ostvarilo od 15.000 do 50.000 kuna za svoje projekte. Što se tiče natječaja vezanih uz jedinice lokalne samouprave, preko Ministarstva gospodarstva, poduzetništva i obrta, dobili smo 350 tisuća kuna za asfaltiranje dijela jednog puta u Srbu. Napreduje re-elektrifikacija nekih dijelova općine: tako su pojedina domaćinstva četvrt stoljeća od rata dobila solarne-ploče, a negdje još traje proces ishođenja svih potrebnih dozvola. Regionalne ceste ovdje su uglavnom u lošem stanju, jer imamo puno kilometara nerazvrstanih putova koji potpadaju pod nadležnost općine: nažalost, lokalne vlasti a i cijela zajednica vrlo su pasivni po tom pitanju, možda stoga što se najviše bave očuvanjem svojih pozicija i radnih mjesta u općinskom vijeću. Ima i mnogo sela bez vodovoda, pa ljudi piju bunarsku vodu ili kišnicu, a vlast ne čini ništa da to promijeni.
U Srbu su česte različite manifestacije, a održavaju se i ljetni kampovi: koliko to utječe na život tamošnjeg naroda?
Svaka novina donosi neki pomak nabolje: ljudi dolaze ovamo i stječu osobne dojmove o ovdašnjoj srpskoj zajednici; primjerice, prije nego što je udruga Una započela organizirati neke kampove u koje su dolazili volonteri sa svih strana svijeta, znali su nas doživljavati kao teroriste ili bića što žive na drveću. No kad su se uvjerili u pravo stanje stvari, zahvaljivali su nam na gostoprimstvu i tome što smo ih informirali o tome kako su zapravo u ovome kraju tolike kuće uništene, posebice nakon Oluje. Naravno, znače nam puno godišnjice obilježavanja ustanka i početka antifašističke borbe 1941., unatoč tome što ih neki ultradesničari silno, ali bezuspješno nastoje omesti.
Kakva je bila predizborna atmosfera, npr. ona oko proteklih manjinskih ili predstojećih europarlamentarnih izbora?
Nedavni manjinski izbori nisu bili u dovoljnoj mjeri medijski praćeni, pa ljudi nisu stekli dojam koliko su zapravo važni. Pored toga, izbori i postizborni rad manjinskih vijeća ovise o tome koliko će lokalna samouprava u to uložiti: nažalost, novca nikad nema dovoljno, pa se vijeća uglavnom svode na savjetodavna tijela. Na izbore za EU-parlament idemo pak iz želje i potrebe da se ondje napokon čuje glas hrvatskih manjina: u tom tijelu zasad nismo dobro predstavljeni, iako smo bili vrlo bitni pred ulazak Hrvatske u Uniju. Stoga vjerujem da će mnogi izaći na izbore i ovdje u Srbu gdje nas, istina, ima manje nego na popisu birača u koji je zapisano sedam stotina ljudi, iako stvarno na ovdje živi svega 450.
