Prazne oranice po Slavoniji, zarasle obradive površine u Lici, opustošena seoska područja na kojima se češće može sresti divlja životinja nego čovjek, navode na zaključak da je cijelo društvo potpuno odustalo od sela kao mjesta za život ili pak može biti poticaj na - radikalnu promjenu. Trend obiteljskih poljoprivrednih gospodarstva u Hrvatskoj pruža jedinu mogućnost opstanka u malim zajednicama, uz manje ili veće novčane poticaje od države. S obzirom da već dugo godina poljoprivredni prosperitet temeljimo na povlačenju sredstava iz Europske unije, na površinu izlazi činjenica da poslovanje OPG-ova nije značajno poguralo društvene promjene i poboljšalo ekonomski status žena na selu.

Statistički podaci iz 2020. pokazuju da su žene nositeljice samo 30,19 posto OPG-ova u Hrvatskoj, a među njima prevladavaju starije žene – čak 60,7 posto ih je u dobi iznad 60 godina sa završenom ili nezavršenom osnovnom školom. Stoga ne ostaje puno prostora za optimizam ili svečano obilježavanje Međunarodnog dana žena na selu.

Statistički podaci iz 2020. pokazuju da su žene nositeljice samo 30,19 posto OPG-ova u Hrvatskoj, a među njima prevladavaju starije

Ovaj dan je kroz tematske sjednice i konferencije obilježen 15. oktobra i tokom cijele polovice mjeseca. Osim simboličke važnosti javnih rasprava o položaju žena na selu, donositelji odluka i stručnjaci koji kreiraju program ruralnog razvoja još uvijek nisu osmislili ništa konkretno što bi dubinski poboljšalo poziciju ranjive, ali brojčano nadmoćnije skupine. Hrvatska u tome nije usamljena. Ni jedna država članica Unije nije dosad uspostavila tematski potprogram za žene u ruralnim prostorima.

Nataša Bokan s Agronomskog fakulteta u Zagrebu koautorica je studije iz 2021. "Rodna perspektiva u procjeni socioekonomskih nejednakosti ruralnih područja: položaj žena kao indikator društvenih promjena". Tvrdi da su mnoge žene samo na papiru nositeljice OPG-ova, ali da one nisu te koje zaista donose odluke. Ne vode obiteljska gospodarstva i nemaju pristup financijskim sredstvima, već su za to odgovorni muški članovi obitelji. Govori nam da se to može jasno uočiti na terenu jer se pri potpisivanju ugovora prepoznaje tko je aktivan poljoprivrednik. S obzirom na to, naglašava Bokan, statistika je čak i bolja od realnosti.

- Mjere za kategoriju mladih poljoprivrednika su iznimno fleksibilne i za njihovo korištenje mogu se javiti osobe do 41. godine. Međutim, zanimljivo je kako se boduju ti projekti. Od 100 mogućih bodova, možete dobiti osam bodova ako ste mlada osoba ili žena. To je niti deset posto bodova. Mi nemamo izravnu mjeru koja se odnosi na žene poljoprivrednice i žene na selu - ističe istraživačica. Dodaje da je Hrvatska daleko od provedbenih mjera i kontinuirane politike kojom bi ženama na selu bila pružena logistička, informacijska i edukativna pomoć da budu, prije svega, ekonomski aktivne.

Izrada obuće Kalliopi (Foto: Dino Stanin/PIXSELL)

SDSS-ova saborska zastupnica Dragana Jeckov, članica Odbora za poljoprivredu, potvrđuje da statistika o nositeljicama OPG-ova nikome ne ide u prilog. Razlog za takve razlike vidi u "izraženom modelu patrijarhalnog vaspitanja".

- Mišljenja sam da bi se brojke značajno poboljšale kada bismo imali opšteprisutan model da žene nositeljice OPG-ova, vlasnice obrta ili firmi, ostvaruju veću prednost, makar to bilo i u broju bodova na raspisanim natječajima. Porezne olakšice za nabavku sredstava za rad, kao i olakšice prilikom nasleđivanja, bilo pokretne ili nepokretne imovine, značajno bi uticale na položaj žena na selu. Ukoliko bismo takvu politiku imali bar u nekoliko mandata, statistika bi bila puno drugačija. Kao članica Odbora za poljoprivredu u nadolazećem periodu zalagaću se za dodelu više sredstava koja će biti na raspolaganju ženama poljoprivrednicama. Samo uz više sredstava ćemo poljoprivredu učiniti atraktivnijom delatnošću - govori Jeckov.

Hrvatska je daleko od kontinuirane politike kojom bi ženama na selu bila pružena pomoć da budu ekonomski aktivne

Nataša Bokan otkriva podatak da žene u većoj mjeri rade u neformalnoj ekonomiji u usporedbi s muškarcima. Hrvatska je među zemljama EU koje imaju najveći udio neformalnog rada žena u poljoprivredi, a to su, prema definiciji, sve one ekonomske aktivnosti koje se odvijaju izvan službenih okvira djelovanja pa kao takve izmiču regulaciji i službenom nadzoru.

Podaci također upućuju da žene u ruralnim područjima, tj. općinama u Hrvatskoj, imaju daleko slabije obrazovne izglede za zapošljavanje od žena u urbanim područjima. Te razlike su u nekim županijama strahovito velike, a isto tako zabrinjava podatak da ni u jednoj hrvatskoj županiji nema jednakosti u zapošljavanju osoba iz grada i sa sela. Bokan navodi primjer iz knjige "Skriveni životi" o slavonskim selima, autorice Lynette Šikić Mićanović, koji zorno oslikava surovost prema ženama na ruralnim prostorima. Naime, dvije žene su pokrenule mali biznis, pečenje kolača. Iako to čak ne izlazi iz tradicionalne uloge žena, lokalna zajednica je izvršila pritisak na njihove muževe, koji su na kraju zahtijevali od svojih supruga da prestanu raditi taj posao. Naprosto, njihovom okruženju nije bilo prihvatljivo da žene rade van kuće. Smatralo se da one tako sramote svoje muževe i da ugrožavaju čitavu strukturu obitelji.

- Vjerojatno se događa da sa sela odlaze one žene koje ne mogu ispuniti patrijarhalna očekivanja i ukalupiti se u tradicionalne rodne uloge. Na taj način se određeno područje konzervira, stoga je mehanizam promjene upitan. Mnoge moje studentice kažu da je njima nepodnošljiva misao da se vrate na selo. I upisuju fakultete, između ostalog, zato što uviđaju da bi na selu teško mogle imati suvremen način života. Mislim prvenstveno na društvena očekivanja, zastarjeli odnos prema ženama i odnos nepovjerenja prema mladima. Odnos prema mladima i prema ženama je uvezan - pojašnjava Bokan. Ističe da žene na selu ne moraju raditi samo na zemlji te da bi se ruralni razvoj trebao zasnivati na diverzifikaciji ruralne ekonomije.

Imamo najveći udio neformalnog rada žena u poljoprivredi - Nataša Bokan

U devastiranim općinama na području Hrvatske nije značajnije zabilježena dobra praksa osamostaljivanja žena kroz inovativne načine zaposlenja. Udruga Prospero iz Gračaca zanimljiv je i rijedak primjer smislenog angažiranja žena. To nikako nije rezultat sustavnog rada lokalne politike, već samih stanovnica koje su u poslijeratnom dobu besparice iskoristile europska sredstva. Tako je Gračac vjerojatno jedino mjesto u Hrvatskoj gdje žene s iznadprosječnom veličinom stopala mogu pronaći obuću po solidnim cijenama. Sve narudžbe prima i svojim rukama izrađuje osam stalno zaposlenih žena s područja ove male općine. Brend se zove Kalliopi, a društveno poduzetništvo ostvareno je nakon godina ženskog udruživanja i radionica u Prosperu. Kako kaže Slavica Miličić, predsjednica Udruge, isprva ih nitko nije shvaćao ozbiljno.

-  U početku je muški svijet govorio: "Neš' ti, žene se skupile heklat', plest' i tračat'." A kako smo mi iz projekta u projekt sve bolje radile, onda su malo zašutjeli. Sad su uvidjeli da mi u Gračacu jedine zapošljavamo za stalno. Nismo mi samo plele i heklale, mi smo puno radile i učile, pa smo puno i ostvarile - ponosno govori Miličić.

Još od ranih 2000-ih u Udruzi težili su da jačaju kapacitete žena kroz učenje raznih tehnika koje im mogu biti korisne, poput keramike, tkanja i filcanja vune. Svaka radionica iznjedrila je po jedan proizvod. Njihov suvenir "Moja sretna ovčica" godinama je jedan od najprodavanijih proizvoda u NP Plitvička jezera.

- Kroz poduzetničku djelatnost u sklopu Udruge smo pustili nekoliko proizvoda u prodaju. To nam je dalo sigurnost i u ovim periodima kada nismo imale projekte pa smo bile samoodržive. Kako smo s godinama puno žena naučile raznim tehnikama rada, bila nam je želja da ih zaposlimo, jer one same nisu imale motivaciju. One su bile u zoni sive ekonomije, proizvodile su za nekog svog, prodavale bi samo ako bi im netko nešto naručio. Kada smo se počele baviti izradom filcanih papuča od vune, nabavile smo i opremu za proizvodnju obuće. Napravile smo papuče od kože, počele smo prodavati i vidjele smo da ima interesa za to - objašnjava Miličić razvojni put. Na pitanje koje su sve dobre posljedice njihovog djelovanja, ona govori da su žene, koje rade u poduzeću, svjesne da su to same napravile i na taj način su osnažene.

- One su dio nečega, osmišljavaju proizvode, sudjeluju u donošenju odluka i imaju plaću s kojom su zadovoljne. Nigdje u Gračacu se ne bi mogle zaposliti. Imamo jednu tvornicu za preradu ribe koja radi sezonski, ostaju još samo dućan i kafić - govori predsjednica Udruge Prospero.

I Dragana Jeckov govori da je suvremeni način života promijenio život žena na selu ili barem postoje neke naznake za to. Danas postoje mnogobrojna zanimanja kojima se žene bave, a da nemaju veze s poljoprivredom.

Život na selu ne mora biti isključivo mukotrpan – Dragana Jeckov (Foto: Emica Elvedji/PIXSELL)

- Tokom realizacije projekta "Žene sa istoka", koji provodi udruga žena Negoslavčanke u saradnji sa SNV-om, upoznala sam mnogo žena koje se bave različitim profesijama. Neke od njih su izrazito kreativne i vredne. Život na selu ne mora biti isključivo mukotrpan i usmeren na poljoprivredu. Profesorke, lekarke, umetnice, IT stručnjakinje – one svoj posao rade vrlo uspešno i pritom žive na selu. Žene poljoprivrednice su i dalje najzastupljenije. Njihov posao i proizvodnju hrane treba naročito ceniti - poručuje Jeckov.

Nedostatak komunalne infrastrukture i slaba prometna povezanost seoskih područja s gradom dovode i do zdravstvene ugroženosti svih stanovnika sela, ponajviše žena koje su izložene teškim poslovima u poljoprivredi. Zato bi i zdravstvena skrb morala biti pristupačnija. Jeckov navodi da ženama na selu treba omogućiti dostupnost ginekoloških pregleda, a za sve starije od četrdesete i mamografiju. Osim toga, potrebne su kvalitetnije stomatološke usluge i generalno intenzivniji preventivni pregledi.

Današnje uvjete života na selu, ekonomsku stagnaciju i sve veće iseljavanje valja gledati kroz prizmu višedecenijskih tranzicijskih promjena, uspostavljanja kapitalističkog sustava te pretvorbu i privatizaciju. Prilično je jasno da žene na selu danas imaju najniže mirovine zbog toga što su u divljačkoj privatizaciji tvornica 1990-ih i 2000-ih ostale bez posla. U Jugoslaviji su se dizale tvorničke hale i po seoskim područjima, pa su se žene mogle donekle osjetiti ravnopravno kroz rad u industrijskom sektoru.

- Zasigurno je tih 40-ak godina ravnopravnog rada žene odigralo veliku ulogu, ali onda nam se desila deindustrijalizacija i radna mjesta su zauvijek izgubljena. To iskustvo ravnopravnog rada u industrijskom sektoru je bilo iznimno važno. Možda je bilo lakše premostiti povratak u kućansku sferu jer su žene i muškarci imali to iskustvo i znali su koliko zaposlenost pridonosi ukupnoj kvaliteti života - navodi Bokan.

Međutim, danas je na snazi novi konzervativizam. Istraživanja pokazuju da je mnoge žene sram ako im djeca idu u vrtić dok su one kod kuće. U studiji Nataše Bokan iskače podatak da 2020. svaka peta općina nije imala vrtić. Tamo gdje ih ima, maksimalni postotak djece koja idu u vrtić je vrlo mali.

- Najveći broj je u Zagrebu, oko 70 posto. U cijeloj istočnoj Hrvatskoj, u četiri ili pet slavonskih županija, najviše 20 posto u pojedinim općinama pohađa vrtić, a često i manje, između 10 i 20 posto. Ako su djeca s nezaposlenim majkama, ako im je vrtić daleko ili cjenovno nedostupan, onda je teško oduprijeti se toj normi: "Što će ti dijete u vrtiću?" No važno je reći da vrtić nije namijenjen samo čuvanju djece, to je odgojno-obrazovna ustanova - naglašava Bokan. Dragana Jeckov dodaje da socijalizacija djece počinje baš od vrtićke dobi i da se roditelji trebaju educirati o njihovom razvoju od najranijeg uzrasta.

- Decu treba učiti da budu samostalni i nezavisni ljudi. Da im prepreke ne stvaraju uvrežene predrasude koje im drugi nameću jer ih pri tome svesno ili nesvesno ograničavaju. Naročito je to važno kod devojčica - zaključuje Jeckov.