U razgovorima koji se dotiču Milke Žicine obično svako toliko uslijedi znatiželjno: "A tko je ona?" Služavka u Beču 1920. koja bi noću, s prigušenim svjetlom, pisala (a jednom se i posvađala s gazdaricom oko toga, uvjerenom da ispisuje pisma doma na kartonu, a da papir i nije tražila, sramoteći kuću, te napustila službu). Postolarka i komunistkinja aktivna u pariškom kožarskom sindikatu u kojem bi nakon radnoga vremena agitirala i radnike podučavala francuski. Sobarica na četvrtom katu Zadružnoga konačišta Saveza nabavljačkih zadruga državnih službenika u Beogradu, koja je svoj prvi rukopis "Kajin put", zamotan špagom u stare novine, zamolivši druga da preuzme smjenu, predala 1932. kritičaru Veliboru Gligoriću kojega je otišla potražiti u Ministarstvo industrije i trgovine u kojem je tada radio: "Imam maniju da pišem. Njemu ću odneti rukopis, pa će me on otrezniti, lupiti me dobro kad kaže da ovo ništa ne valja". To se nije dogodilo, dapače, Gligorić je tekst proslijedio Pavlu Bihalyu, s čijim je predgovorom 1934. i objavljen u Nolitovom izdanju, a šest godina kasnije i nastavak, roman "Devojka za sve".
Otvarajući "Kajin put", Bihaly će o Žicininim sjećanjima na odrastanje na selu, u Prvči koja je danas administrativnim dijelom Nove Gradiške, glad, neimaštinu i odlazak u službu još u dječjoj dobi, napisati: "Nema tu šablonskog opisivanja sočnog zelenila koje oživljava pejzaž, ni mirisa zemlje crnice ni kravlje balege koji zasićuje vazduh. Ljuske krompira i splačina ispunjavaju svojim smradom prirodu u kojoj pisci isuviše čisto opevavaju samo zlatno klasje, cvetne brežuljke i plodnu zemlju bogatu kruhom". Kajina pripovijest kreće se već skoro usahlom zemljom, u spletu Žicininih iskustava i iskustava žena koje su ih s njom dijelile u solidarnosti i međusobnoj podršci, koje su prisiljene napustiti roditeljske kuće i otići na zemlju i u kućanstva bolje stojećih seljaka, nekada samo za tanjur žganaca ("barem nećeš biti gladna") ili par opanaka, ili, uz nešto više sreće, tih 1920-ih i 1930-ih, u tvornice koje su izranjale tamo gdje se seljak ni za sjeme više nije imao gdje i kako zadužiti.
Milka Žicina secira život i rad djevojčica i žena na jugoslavenskom selu dokumentirajući njihovu svakodnevnicu, od najranije do zrelije dobi, u kuhanju, čišćenju, radu u polju, s gladnom dojenčadi na prsima, iskrvarenjima u očajničkim pokušajima da prekinu još jednu trudnoću koju ne mogu iznijeti, strahu od pijanoga oca kojega bi Kaja, najmlađa, umirivala da ne bi istukao majku i starije sestre, s pokojom junicom, nešto bundeva, doznakama koje je brat tu i tamo mogao poslati iz inozemstva i majčinom nadnicom s kojima je valjalo preživjeti. Ali za razliku od većine drugih autora socrealizma, taj život i rad su joj najintimnije pripadali.
S novcem koji bi bio dostatan za svega tjedan dana, Žicina se preselila 1920. u Beč i njime platila oglas: "Devojka za sve traži mesto!", prvo s namještenjem služavke, a zatim bedinerice, učeći njemački i poslije radnog vremena srećući se sa studenticama i studentima u obližnjoj kavani te zapodijevajući s njima razgovore ("Eto, to su bili moji univerziteti, moja vaspitanja"). Iz Beča je 1923. ili 1924. krenula u Hamburg, zaposlena kratko u jednom rasadniku, a nakon što je pokrpala koju marku založivši većinu stvari koje je imala sa sobom, otisnula se pješke u Pariz u koji su se slijevali radnici u potrazi za poslom ("Spavala sam u barakama, radničkim skloništima, kod porodica koje bi me prihvatile na prenoćište. Kad ne bih našla mesto, odlazila sam na željezničku stanicu i zamolila da ostanem bar do ponoći"). Na putu prema Parizu zastala je u jednom rudarskom selu i u Metzu zaraditi nešto novca da ima za presvlaku već poderane odjeće. Tu je čistila i prala rublje, radila u hotelu i učila francuski, da bi 1925. napokon stigla u Pariz. Tamo je došla u doticaj s Marxovim "Kapitalom" preko novinara i književnika Veselina Masleše, poslije i narodnog heroja Jugoslavije, učlanila se u komunistički Société Générale de Travaille Unittaire i sindikat kožarskih radnika, aktiviravši se u jugoslavenskoj jezičnoj grupi: "Moj glavni zadatak u toj grupi bio je da idem među naše radnike po okolini Pariza, takozvane terrassiere, i da vodim agitaciju". S partnerom Ilijom Šakićem, uslijed demonstracija na Međunarodni dan revolucionarne solidarnosti 1929., deportirana je iz Francuske u Belgiju i zatim u Luksemburg, gdje se Šakić zaposlio u fabrici visokih peći i čeličani ATTUS, a Žicina kao kuharica u radničkoj kantini, učeći nakon posla radnice čitati i pisati. S otpuštanjima 1931. vratili su se u Prvču, gdje su već po dolasku bili pod nadzorom policije, i potom u Beograd, gdje radi kao sobarica u Zadružnom konačištu i neko vrijeme kao daktilografkinja.
S "Kajinim putem" zbližila se s nizom književnika i drugih kulturnih i političkih radnica oko Nolita i šire, s kojima pokreće marksističke kružoke 1939. godine: "Mi levo orijentisani pisci živeli smo tada u takvoj jednoj borbenoj atmosferi... sve što je čovek radio, radio je za oslobođenje čoveka i svih radnih ljudi i za rušenje buržoaskog društva. Nikom nije padalo na pamet da se razboli i povuče u sebe". I ulomci iz njezinih knjiga i novinski tekstovi objavljivani su u Ženi danas, Politici, Našoj stvarnosti, Radu i Pregledu.
Početkom rata Žicina se zatekla u svom selu, u Prvči, kada su ustaše krenuli s progonima Srba i komunista, odakle se, uz pomoć obiteljskoga poznanika, uspjela prebaciti s mužem u Beograd i u Banat, sve do oslobođenja. Godine 1948. primljena je u Komunističku partiju, a od 1951. do 1955., pod optužbom za agitaciju i propagandu, zatvorena je u beogradskoj Glavnjači i hercegovačkom Stocu ("zato što sam svoje mišljenje o sovetskom narodu izrekla nekim ljudima. Ne o Staljinu, jer ja sam uvek bila protiv Staljina"). Po izlasku iz zatvora napisala je "Drugo imanje" (Kosmos, 1961.), "Selo moje" (Nolit, 1983.) i "Zapise s onkološkoga" (Društvo SR Srbije za borbu protiv raka, 1976.), o iskustvu liječenja od raka dojke. Preminula je 1984. u Beogradu, a posthumno su objavljeni i memoari iz Glavnjače i Stoca, "Sve, sve, sve" (SKD Prosvjeta, 2002.) i "Sama" (Službeni glasnik, 2009.), te knjiga pripovijedaka "Neka to bude sve" (Službeni glasnik, 2014.).
Žicina u svojim knjigama uvezuje situacije kako su proživljene, s društvenim i ekonomskim odnosima izrečenim sudbinama likova koje je i sama odigrala: opančarki, pralji, služavki, mljekarica, sobarica, kućanica, radnica. U "Drugom imanju", posvećenom radnom kolektivu Valjaonice bakra u Sevojnu (Užicama), bilježila je i analizirala proces transformacije seljakinja u radnike, gutanje zemlje na kojoj su se donedavno okopavali krumpir i repa, na kojoj je podignuto radničko naselje s barakama, ambulantom, školom i trgovinama, te načine na koji mašinerija izjeda snagu onih koji je pokreću, odlazeći ujutro, popodne i ponekad u noćnu smjenu s radnicima u tvornicu. Od 2004. Valjaonica bakra je, kao i mnogo drugih nekadašnjih samoupravnih poduzeća, privatizirana. Možda pogađa predaleko od korijena, da bi se problemi razgolitili, primijetio je Bihaly 1934., ali Žicina daje detaljne mikroprikaze pretvorbe, tutnjavi mašina, podrhtavanja zemlje i načina na koji su se životi ljudi, u staroj Jugoslaviji vezanih uz zemlju, u socijalističkoj uz tvornicu, danas uz još potpuniju neizvjesnost, drastično mijenjali s promjenama ekonomskih režima, prilagođavanih da na nove načine mogu upregnuti i disciplinirati ljudski rad.
Tekst je izvorno objavljen u mjesečnom prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
